Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-680/04 (F. i S. K.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-680/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 680/04, rješavajući apelaciju Fadila i Saliha Klepe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fadila i Saliha Klepe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-184/02 od 6. maja 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-868/99 od 2. decembra 1999.

godine i Presude Osnovnog suda u Konjicu broj P-28/91 od 23.

decembra 1998. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fadil i Salih Klepo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jablanice, koje zastupa Melća Ništović, advokatica iz Jablanice, podnijeli su 3. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-184/02 od 6. maja 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-868/99 od 2. decembra 1999. godine i Presude Osnovnog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-28/91 od 23. decembra 1998. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda, te od Jusufa i Zenaide Đelma (u daljnjem tekstu: tužioci) je 1. septembra, 21. decembra 2004. godine i 22. aprila 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor dostavio 6. maja 2005. godine, tužioci 28. decembra 2004. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. jula 2005. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud je Presudom broj P-28/91 od 23. decembra 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-868/99 od 2. decembra 1999. godine, utvrdio da su tužioci isključivi vlasnici dijela parcele, te da su apelanti dužni priznati tužiocima pravo vlasništva na tom dijelu i dužni trpjeti da se u pogledu navedenog dijela oformi nova parcela na kojoj će se uknjižiti tužioci kao suvlasnici, na jednake dijelove, kao i naknaditi tužiocima troškove postupka.

7. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-184/02 od 6. maja 2004. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude navedeno je da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, i to član 41. Zakona o osnovnim vlasničko–pravnim odnosima, kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužilaca, jer su dokazali da su spornu nekretninu stekli po osnovu valjanog pravnog posla, kupoprodaje koju je izvršio njihov prednik, i da se nalaze u posjedu navedene nekretnine, a što im daje jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani revizioni prigovori koji se odnose na to da jednom od apelanata nije omogućeno raspravljanje pred prvostepenim sudom, odnosno da je izreka drugostepene presude nerazumljiva i protivrječna razlozima presude. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu učinili bitne povrede parničnog postupka, kao ni povrede na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o osnovnim vlasničko–pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80, 36/90 i 13/94) koji se primjenjivao u konkretnom slučaju:

«Član 41. stav 2.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti navode da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da su sudovi proizvoljno primijenili materijalni zakon, te da su ih svojim odlukama lišili imovine bez valjanog pravnog osnova. Apelanti ističu da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje kada su zaključili da tužioci spornu parcelu drže na osnovu valjanog pravnog posla, jer oni tu nekretninu smatraju svojim vlasništvom po osnovu naslijeđa poslije oca. Predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude i donese odluku kojom se utvrđuje da su apelanti isključivi vlasnici sporne nekretnine.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud ističe da su navodi apelacije neosnovani, te da je osporena presuda u svemu zakonita. U parničnom postupku tužioci su dokazali da su vlasnici sporne nekretnine, a apelanti nisu uspjeli dokazati da su spornu nekretninu naslijedili, te da ona predstavlja njihovo vlasništvo. Ovaj sud smatra da prava apelanata na imovinu nisu povrijeđena i predlaže da se apelacija odbije.

11. U odgovoru na apelaciju tužioci su istakli da su sudovi pravilno utvrdili da su oni isključivi vlasnici sporne nekretnine, te da je njihovo pravo vlasništva stečeno na osnovu valjanog pravnog posla. Smatraju da je apelacija neosnovana i predlažu da se ona odbije.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-184/02 od 6. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 4. juna 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 3. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da je njima povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»

18. Pri razmatranju da li je došlo do povrede ustavnog prava na imovinu prvi korak je razmatranje da li apelanti imaju «imovinu» koja ima zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Riječ “imovina” uključuje široke imovinske interese koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 33/01). Zatim, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, “posjed” koji se štiti može biti samo “postojeći posjed” (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima “opravdano očekivanje” da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31).

20. U konkretnom slučaju nadležni redovni sudovi utvrdili su da apelanti ne ispunjavaju uvjete propisane zakonom na temelju kojih bi stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Naime, sudovi su utvrdili da su tužioci stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na osnovu naslijeđa, a njihov prednik na osnovu kupoprodaje od prednika tuženih, od kada drže u posjedu i koriste ovu nekretninu, što im daje jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. S druge strane, sudovi su utvrdili da su apelanti pretpostavljeni vlasnici po osnovu naslijeđa poslije oca koji nikad nije bio ni posjednik, ni korisnik te nekretnine.

21. Apelanti se žale da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su redovni sudovi primijenili zakon osim u slučajevima u kojima odluke tih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).

22. U konkretnom slučaju sudovi su proveli temeljit dokazni postupak, sa jednakom pažnjom su ocijenili sve izvedene dokaze s ciljem utvrđivanja materijalne istine, te su za svoje odluke dali valjane razloge o odlučnim činjenicama i detaljno obrazloženje. Prema tome, Ustavni sud smatra da u postupanju sudova nema proizvoljnosti, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali na kršenje ustavnih prava apelanata.

23. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da se sporna nekretnina ne može smatrati «imovinom» apelanata u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

25. Ustavni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o «imovini» apelanta koja ima ustavnu zaštitu, te nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-680/04 (F. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio