Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-810/04 (S. Š.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-810/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-810/04, rješavajući apelaciju Slobodana Škrbe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Škrbe, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl- 43/03 od 11. augusta 2004. godine, i presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj U 36/03 od 25.juna 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Škrbo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čelinca, kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat, iz Banja Luke, podnio je, 15. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj, broj Uvl-43/03 od 11. augusta 2004. godine,i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U 36/03 od 25.juna 2003. godine.

2. Apelantu, Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Filijala Banja Luka ( u daljnjem tekstu: Fond PIO), broj IK-980366286 od 13. septembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa tog Fonda, isti broj od 4. decembra 2002. godine, nije priznato pravo na invalidsku penziju, jer je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u prvom stepenu Fond PIO, broj INO-257/02 od 9 septembra 2002. godine, utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnostpreostala sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom.

3. Protiv rješenja drugostepenog organa Fonda Pio apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom u Banja Luci, koji je presudom broj U-36/03 od 25. juna 2003. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

4. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sudu Republike Srpske podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je odlučujući o tom zahtjevu donio presudu broj Uvl-43/03 od 11. augusta 2004. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan.

5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

[…]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

[…] 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).

9. U konkretnom slučaju, zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Okružnog suda, broj U-36/03 od 25. juna 2003. godine je odbijen, kao neosnovan presudom Vrhovnog suda broj Uvl-43/03 od 11. augusta 2004. godine, pa slijedi da je posljednji efektivni pravni lijek, koji je apelantu bio na raspolaganju, bila tužba na rješenje Fond PIO broj IK-980366286 od 13. septembra 2002. godine o kojoj je odlučio Okružni sud presudom, broj U-36/03 od 25. juna 2003. godine.

10. Ustavni sud konstatuje, da je u konkretnom slučaju zahtjev za vanredno preispitivanje za apelanticu bio neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, jer nije rezultirao uspjehom u sporu, obzirom da se radi o takvom vanrednom pravnom lijeku koji, po svom karakteru i sadržaju, ne predstavlja efektivan pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava.

11. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda broj U-36/03 od 25. juna 2003. godine, donesena povodom žalbe apelanta na rješenje Fonda PIO broj IK-980366285 od 13. septembra 2002. godine.

12. Kako je apelantu presuda Okružnog suda, broj, U-36/03 od 25. juna 2003. godine. uručena 9. jula 2003 godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena, 15. septembra 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-810/04 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio