Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/04 (M. D.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-837/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-837/04, rješavajući apelaciju M. D , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. D, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-4/03 od 8. oktobra 2003. godine i presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-

66/03 od 25. augusta 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. M. D, (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Beograda, koju zastupa zakonska zastupnica N. Š, iz Beograda, podnijela je 27. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl- 4/03 od 8. oktobra 2003. godine, i presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-66/03 od 25. augusta 2004. godine. Apelantica je 15. decembra 2004. godine dostavila dopunu apelacije.

2. Apelantici je rješenjem Fonda PIO, Filijala Bijeljina broj 1007439960 od 31. jula 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa Fonda PIO od 14. oktobra 2002. godine, utvrđen prestanak prava na isplatu novčane naknade za pomoć i njegu, sa 31. decembrom 2001. godine.

3. Protiv rješenja drugostepenog organa Fonda PIO od 14. oktobra 2002. godine, apelantica je pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je presudom broj U-70/02 od 24. aprila 2003. godine, odbio tužbu apelantice. U obrazloženju presude je navedeno da su prvostepeni i drugostepeni organ Fonda PIO pravilno postupili kada su apelantici utvrdili prestanak prava na isplatu novčane naknade za pomoć i njegu sa 31. decembrom 2001. godine.

4. Protiv navedene presude Okružnog suda apelantica je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje koji je odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje donio presudu broj Uvl-4/03 od 8. oktobra 2003. godine, kojom je zahtjev odbio kao neosnovan.

5. O pravu apelantice na isplatu novčane naknade za pomoć i njegu je odlučivao i Fond PIO filijala Prijedor. Apelantici je rješenjem tog Fonda, broj 1007439960 od 15. aprila 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa Fonda PIO od 6. juna 2002. godine, također utvrđen prestanak prava na isplatu novčane naknade sa 31. decembrom 2001. godine.

6. Protiv rješenja drugostepenog organa Fonda PIO, broj 1007439960 od 15. aprila 2002. godine, apelantica je pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom, koji je presudom broj U-148/02 od 11. decembra 2002. godine, odbio tužbu apelantice.

Vrhovni sud je po zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda donio presudu broj Uvl-66/03 od 25. augusta 2004. godine, kojom je zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. […]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: […] 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u ovom slučaju, tj. da li je apelantica iscrpila sve efektivne pravne lijekove i podnijela apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).

10. Iz navoda apelacije proizilazi da je protiv presuda Okružnog suda broj U-70/02 od 24. aprila 2003. godine i broj U-148/02 od 11. decembra 2002. godine, apelantica Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je presudom broj Uvl-4/03 od 8. oktobra 2003. godine i broj Uvl-66/03 od 25. augusta 2004. godine, odbio njen zahtjev kao neosnovan.

11. Ustavni sud konstatuje, da je u konkretnom slučaju zahtjev za vanredno preispitivanje za apelanticu bio neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, jer nije rezultirao uspjehom u sporu, obzirom da se radi o takvom vanrednom pravnom lijeku koji, po svom karakteru i sadržaju, ne predstavlja efektivan pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava.

12. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda broj U-70/02 od 24. aprila 2003. godine i presuda broj U-148/02 od 11. decembra 2002. godine, donesena povodom žalbe apelantice na rješenje drugostepenog organa Fonda PIO broj 1007439960 od 14. oktobra 2002. godine i rješenja tog fonda isti broj od 15. aprila 2002. godine.

13. Kako je apelantici presuda Okružnog suda broj U-148/02 od 11. decembra 2002. godine, uručena 21. decembra 2002. godine, a presuda Okružnog suda broj U-70/02 od 24. aprila 2003. godine, uručena prije 8. oktobra 2003. godine, kada je Vrhovni sud odlučio o zahtjevu za vanredno preispitivanje te presude, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 27. septembra 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/04 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio