Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1788/05 (S. A.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1788/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Hatidža Hadžiosmanović i Miodrag Simović, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1788/05, rješavajući zahtjev Saida Atmanija za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Saida Atmanija za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Said Atmani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je, 24. avgusta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-685/05 od 8. avgusta 2005. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine, i rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – Uprava administracije i podrške - Sektor za administraciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP Sarajevo), broj UP-1-03/03-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja MUP-a Sarajevo, broj UP-1-03/03-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine, o protjerivanju apelanta iz Bosne i Hercegovine, do okončanja postupka po apelaciji.

2. MUP Sarajevo donio je rješenje, broj UP-1-03/3-4-04-6-676 od 27. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine, kojim se apelant protjeruje iz Bosne i Hercegovinei i određuje rok od 15 dana da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, sa zabranom povratka u vremenu od četiri godine od dana konačne odluke u ovoj pravnoj stvari, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju odluke prvostepeni organ navodi da je apelantu pravosnažnim rješenjem Federalniog ministarstva unutrašnjih poslova, broj 02/1-13-4-1513 od 27. aprila 2001. godine, oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao 1995. godine. Obzirom da apelant boravi na teritoriji Bosne i Hercegovine bez validnih dokumenata, ilegalno i da nije podnosio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini, niti je podnio zahtjev za azil, u smislu odredbe člana 193 stav 1. Zakona o upravnom postupka («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 29/02), člana 56. stav 2., 57. stav 1. i 2. tačka d. i 102 Zakona o kretanju i boravku stranaca («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 29/03), doneseno je rješenje o protjerivanju apelanta iz Bosne i Hercegovine.

4. Apelant je protiv rješenja Ministarstva, broj UP-2/07-1-04-131/05 od 20. maja 2005. godine, podnio tužbu za pokretanje upravnog spora pred Sudom BiH. Sud BiH je rješenjem, broj U-685/05 od 8. avgusta 2005. godine, tužbu odbacio. Obrazlažući rješenje, Sud BiH navodi da se Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azila, posebno reguliše pitanje postupka prilikom rješavanja u upravnim stvarima, te da je navedenim zakonom jasno regulisano u kojim slučajevima strancu pripada pravo na podnošenje tužbe protiv konačnog akta. Dalje navodi, da navedenim zakonom nije propisano da stranac ima pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na pokretanje upravnog spora protiv konačnog rješenja kojim mu je naloženo protjerivanje sa teritorije Bosne i Hercegovine, osim u slučaju ako u postupku protjerivanja navede razloge koji se odnose na princip «zabrane vraćanja» iz člana 60. istog zakona. Kako apelant nije isticao prigovore vezane za princip «zabrane vraćanja», ne pripada mu pravo na pokretanje upravnog spora protiv rješenja Ministarstva, kao konačnog upravnog akta.

5. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava zaštićena članovima I/7., II/3.a),b), d), e),f), g) i m) i članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te prava zaštićena članovima 1., 3., 5.,12 i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. Kao razlog za izdavanje privremene mjere apelant navodi da bi u slučaju protjerivanja iz Bosne i Hercegovine za njega nastupiti nesagledive štetne posljedice, i na taj način bilo bi povrijeđeno njegovo pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, kao i prava zagarantovana čl. 1., 3., 5., 12 i 14 Evropske konvencije, te pravo iz člana 1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U predmetnom slučaju apelant nije naveo vrstu, obim ili intezitet štete koja bi nastupila ukoliko bi bio protjeran iz Bosne i Hercegovine. Apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze koji idu u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih neotklonjivih štetnih posljedica, koji su u suprotnosti sa zakonitim ciljem.U nedostatku ovakvih navoda, koji bi bili potvrđeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud ne zna ni šta bi bio cilj privremene mjere, te da li je privremena mjera adekvatna ili proporcionalna cilju koji se želi postići. Osim toga, iz priložene dokumentacije i spisa predmeta Ustavni sud ne može zaključiti zašto apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem iz Bosne i Hercegovine došlo do nastupanja neotklonjivih posljedica, dok se ne okonča postupak po apelaciji. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode paušalnim i zahtjev neosnovanim.

10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1788/05 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio