Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-970/04 (D.O.O. «Šejm»)
Odluka donesena 13. 09. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-970/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-970/04, rješavajući apelaciju d.o.o. «Šejm», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. “Šejm”, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Pž-53/04 od 27. septembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Mals-27/02 od 28. jula 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.O.O. «Šejm» (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, podnio je, 9. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Pž-
53/04 od 27. septembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mals-27/02 od 28. jula 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Mals-27/02 od 9. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Pž-11/04 od 5. maja 2004. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom koji je tražio da se obaveže Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga za izvršene usluge isplati iznos od 824,50 KM sa zakonskom kamatom od dospjelosti do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Rješenjem Osnovnog suda, broj Mals-27/02 od 28. jula 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda, broj Pž-53/04 od 27. septembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta za ponavljanje postupka koji je okončan presudom tog suda, broj Pž-11/04 od 5. maja 2004. godine.
4. Apelant osporava sve navedene odluke donesene od strane Osnovnog i Apelacionog suda, a da pri tome nije, između ostalog, naveo odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje smatra da su osporenim odlukama povrijeđene. Radi toga, Ustavni sud je od apelanta tražio preciziranje apelacije u smislu odredbe člana 19. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04). Međutim, apelant je dopunom apelacije od 19. avgusta 2005. godine naveo da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant se u konkretnom slučaju žali da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena sva prava iz kataloga prava koja su pobrojana u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Pored ovoga, Ustavni sud iz ostalih navoda apelacije nije mogao doći do spoznaje na povredu kojeg se konkretnog prava apelant žali. Ustavni sud konstatuje da iz stanja spisa proizilazi da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te apelanta odbili sa tužbenim zahtjevom. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda bilo kojeg ustavnog prava na koja se poziva. Zbog svega navedenog, a posebno radi uopštene i neargumentovane tvrdnje o povredi svih prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine gdje predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić