Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/04 (D.O.O. Konzum promet)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

  • Pristup sudu
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-863/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-863/04, rješavajući apelaciju D.O.O. Konzum prometa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. i član 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. Konzum prometa podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-438/02 od 9. septembra 2004. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-28/01 od 13. jula

2002. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Ps-251/00 od 9. januara 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. Konzum promet (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, koga zastupa Rizah Pašić, advokat iz Tuzle, podnio je, 13. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-438/02 od 9. septembra 2004. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-28/01 od 13. jula 2002. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps-251/00 od 9. januara 2001. godine.

2. U toku 1997. i 1998. godine Carinarnica Tuzla je prilikom carinjenja uvezene robe naplatila od apelanta posebne pristojbe u iznosu 122.088,33 KM.

3. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Ps-251/00 od 9. januara 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj Pž-28/01 od 31. jula 2002. godine, odbačena je tužba apelanta, zbog apsolutne nenadležnosti, kojom je apelant tražio naknadu štete od Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog Ministarstva finansija i Carinske uprave Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog naplaćenih navedenih pristojbi. U obrazloženju navedenog prvostepenog rješenja Kantonalni sud je navedeo da je osnovan prigovor tuženog o nedostatku njegove pasivne legitimacije, obzirom da naplatu i povrat carine regulišu odredbe Carinskog zakona što podrazumjeva vođenje upravnog, a ne sudskog postupka.

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-438/02 od 9. septembra 2004. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepenog rješenja istog suda. O razlozima za navedenu odluku Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ocjenili da predmetni spor ne spada u sudsku nadležnost, budući da je zahtjev tužbe usmjeren na povrat plaćene carine, a ne na naknadu štete.

5. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

7. U konkretnom slučaju, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što mu je osporenim rješenjima, navodno, uskraćeno pravo pristupa sudu, jer su sudovi odbili da se upuste u raspravljanje o njegovoj tužbi. Apelant smatra da predmetni spor spada u sudsku nadležnost, jer građanski sporovi o naknadi štete spadaju u sudsku, a ne u upravnu nadležnost. Činjenica što se visina pričinjene štete podudara sa visinom nezakonito naplaćene posebne pristojbe za uvezenu robu, ne daje za pravo nižestepenim sudovima, ističe se u apelaciji, da pogrešno tumače pravni osnov podnesene tužbe.

8. Ustavni sud uviđa da je u konkretnom slučaju sporna ocjena nižestepenih sudova da je suština ovog predmeta povrat nezakonito naplaćene posebne carinske pristojbe, a ne naknada štete kako to smatra apelant, odnosno pitanje da li predmet treba klasifikovati kao slučaj iz sudske ili upravne nadležnosti. Drugim riječima, da li se apelant svojim zahtjevom trebao obratiti nadležnom upravnom organu za povrat ranije uplaćene carinske pristojbe ili sudu radi naknade štete. U traženju odgovora na navedeno pitanje, Ustavni sud podsjeća, prije svega, da sudovi, in abstracto, nisu vezani za pravnu kvalifikaciju koju tužitelj iznese u tužbi, jer sud poznaje pravo (iura novit curia). Dakle, konačno određenje pravne kvalifikacije pojedinog djela, odnosno predmeta o kojem raspravlja i odlučuje, daje sud.

9. U ovom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da je predmet postupka povrat naplaćene posebne carinske pristojbe, a ne naknada štete kako tvrdi apelant. Međutim, čak i da su nižestepeni sudovi pogriješili u pravnoj kvalifikaciji konkretnog predmeta, o čemu ne postoje ozbiljne naznake, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da, između ostalog, vrši provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Iz ovog razloga Ustavni sud i ne može preispitivati da li su redovni sudovi na ispravan način pravno kvalifikovali predmet ovog postupka svrstavši ga u domen upravnog prava. Pored toga, nema indicija da su osporenim rješenjima pogrešno primjenjena ustavna prava, da je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, da je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili da je došlo do povrede osnovnih procesnih prava apelanta. Dakle, Ustavni sud konstatuje da je predmet postupka pred redovnim sudovima, koji je rezultrirao osporenim rješenjima, upravno-pravne prirode, usmjeren na povrat naplaćene posebne carinske pristojbe.

10. Osporenim odlukama su, dakle, redovni sudovi odbili da raspravljaju o meritumu predmeta, jer on nije, po njihovom mišljenju, u sudskoj nadležnosti, što otvara pitanje postojanja, odnosno nepostojanja apelantovog prava na pristup sudu. Pravo pristupa sudu zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije nije, naravno, apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, Ustavni sud podsjeća da primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 57).

11. U konkretnom slučaju, legitiman cilj koji se želi postići ograničavanjem apelanta u njegovom pravu na pristup sudu jeste očuvanje demokratskog principa podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu, odnosno upravnu i sudsku vlast, te jačanje principa pravne države i vladavine prava. Naime, legitimno je pravo svake države da organizaciju svoga sistema ustroji na način kako to ona smatra da je najfunkcionalnije i u njenom interesu, ali poštujući, u isto vrijeme, istaknute opšteusvojene demokratske standarde, uz puno poštovanje svojih međunarodnih obaveza, prije svega iz oblasti ljudskih prava i sloboda. Slijedom toga, država je pitanja iz oblasti carina i drugih uvoznih pristojbi, kao i povrat neosnovano uplaćenih dažbina po ovom osnovu, regulisala Carinskim zakonom i podzakonskim aktima, a njihovo provođenje stavila je u nadležnost upravnih organa vlasti (carinskih organa).

12. Stoga, apelant je u skladu sa odredbama Odluke o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu («Službene novine Federacije BiH», broj 48/00) imao mogućnost da se zahtjevom obrati nadležnoj carinarnici u cilju “vraćanja više naplaćenih dažbina [...] utvrđenih rješenjima carinarnica na osnovu presude Vrhovnog suda donesenim u upravnim sporovima”, kojom je takođe predviđeno da će se isplata “[…] vršiti iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2001. godinu a kojim će se planirati sredstva za ove namjene”. Dakle, apelantu je bilo omugućeno da u upravnom postupku, rješenjem nadležnog carinskog organa ostvari pravo na povrat više naplaćenih carinskih dažbina i da, u slučaju da je nezadovoljan konačnom odlukom u upravom postupku, traži preispitivanje te odluke i u činjeničnom i pravnom dijelu u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je uskraćivanje prava na pristup sudu apelantu, donošenjem osporenih odluka od strane redovnih sudova, učinjeno u legitimnom cilju očuvanja demokratskog principa podjele vlasti i jačanja pravne države i vladavine prava, te da su upotrijebljena sredstva (osporene odluke redovnih sudova) proporcionalna navedenom cilju. I na kraju, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu značaj i veličinu zaštićenog cilja, donošenjem osporenih odluka od strane redovnih sudova na apelanta nije prenesen lični i neumjeren teret.

13. Stoga, a imajući u vidu sve naprije navedeno, slijedi da je u konkretnom slučaju apelant morao podnijeti zahtjev za povrat neosnovano uplaćene posebne carinske pristojbe nadležnom organu uprave, odnosno carinarnici, ili opravdati nemogućnost podnošenja takvog zahtjeva stvarno nadležnom organu (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/04 (D.O.O. Konzum promet) | Sudska praksa | Aktio