Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-707/05 (P. K.)
Odluka donesena 13. 09. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prenos stanarskog prava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-707/05
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 707/05, rješavajući apelaciju Petra Kolakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Kolakovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-69/04 od 21. decembra 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Petar Kolaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojega zastupa Murat Mujadžević, advokat iz Brčkog, podnio je 21. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Už-69/04 od 21. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku, Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 20. maja 2005. godine, a tužena 17. maja 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 16. juna 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom broj O-243/98 od 14. augusta 1998.
godine apelant je nakon smrti svoje majke, koja je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Ulici vojvode Stepe Stepanovića broj 7, proglašen jedinim zakonskim nasljednikom. Na osnovu tog rješenja i izjava dvaju svjedoka apelant je 11. juna 1999. godine zaključio ugovor o korištenju majčinog stana sa stambenim preduzećem OJDP «Stambeno» Brčko. Ovaj ugovor je podlijegao reviziji, pa je Komisija za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za reviziju) Rješenjem broj 01-014-764/03 od 24. februara 2003. godine potvrdila da je ovaj ugovor zaključen u skladu sa članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt).
7. Nakon toga je Rješenjem Odjela za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj broj 06-475-0300880/03 od 31. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj 06-475- 030880/03-AP-820/03 od 11. decembra 2003. godine, utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za prijenos stanarskog prava na majčinom stanu, te da će, po pravosnažnosti rješenja, ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio biti stavljen van snage. U obrazloženju ovih odluka navedeno je da je prvostepeni organ utvrdio da apelant nije bio prijavljen na adresi majčinog stana, već na adresi stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njegov otac, u Ulici Josipa Juraja Štrosmajera broj 18, a za koji je apelant, kao član porodičnog domaćinstva, podnio zahtjev za povrat. Prvostepeni organ je zaključio da apelant nije mogao istovremeno biti trajno član dva porodična domaćinstava, te da dokazi koji su provedeni ukazuju da je apelant zaista bio član porodičnog domaćinstva svoga oca. Apelaciona komisija je potvrdila prvostepeno rješenje, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, ali i činjenicu da je apelantu Rješenjem Odjela za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja broj 4-47-475-3770/01 od 18. novembra 2003. godine vraćen u posjed očev stan. Osim toga, Apelaciona komisija je Rješenjem broj 01-014-764/03-AP-684/03 od 15. januara 2004. godine ukinula i Rješenje Komisije za reviziju broj 01-014-764/03 od 24. februara 2003. godine kojim je bio potvrđen ugovor o korištenju stana zaključen između apelanta i vlasnika majčinog stana.
8. Protiv Rješenja Apelacione komisije broj 06-475-030880/03-AP-820/03 od 11.
decembra 2003. godine apelant je podnio tužbu, pa je Osnovni sud Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Presudom broj U-16/04 od 25. juna 2004. godine apelantovu tužbu uvažio i poništio osporeni akt. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da apelant stanuje u majčinom stanu na osnovu pismenog ugovora o korištenju stana, te da se radi o zakonitom useljenju po osnovu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju odlučivao nenadležni organ, jer je «zakonom određeni organ potvrdio zakonitost ugovora o korištenju stana», na osnovu čega je Osnovni sud zaključio da se radi o stjecanju stanarskog prava na zakonit način. Stoga je, prema mišljenju Osnovnog suda, o pravnoj valjanosti ugovora o korištenju stana mogao odlučivati samo redovan sud u parničnom postupku. Također, Osnovni sud je zaključio i da je pogrešan zaključak upravnih organa da apelant koristi dva stana samo na osnovu toga što je apelant podnio i zahtjev za povrat očevog stana.
9. Međutim, Apelacioni sud je osporenom presudom broj Už-69/04 od 21.
decembra 2004. godine preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje odluke Apelacioni sud je, prije svega, odbio apelantove žalbene navode o neblagovremenosti žalbe tužene, budući da je ona prvobitno bila dostavljena Apelacionoj komisiji, umjesto zakonskom zastupniku tužene –Uredu za zastupanje Brčko Distrikta. Dalje, razmatrajući ostale žalbene navode, Apelacioni sud je naveo da je Komisija za reviziju potvrdila zakonitost ugovora o korištenju majčinog stana, ali da je apelantu rješenjem od 18. novembra 2003. godine vraćen u posjed i očev stan. Tako je, zaključuje Apelacioni sud, apelant faktički ostvario stanarsko pravo na dva stana u Brčkom, što je u suprotnosti sa odredbama člana 12. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, Apelacioni sud je zaključio da je ugovor o korištenju majčinog stana zaključen na osnovu rješenja o nasljeđivanju, koje «ne predstavlja pravni osnov za stjecanje stanarskog prava [...] niti je osnov za zaključenje ugovora o korištenju stanarskog prava». Također, iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije nikada bio prijavljen na adresi majčinog stana, već samo na adresi očevog stana čiji je povrat, kao član porodičnog domaćinstva, tražio i dobio. Zbog ovih razloga, kako dalje navodi Apelacioni sud, rješenje Komisije za reviziju je doneseno povredom materijalnih propisa, usljed čega je naknadno stavljeno van snage.
10. U vezi sa navodima o nenadležnosti organa koji je donio rješenje koje je apelant tužbom pobijao, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio odredbu člana 10. Zakona o stambenim odnosima koja se odnosi samo na stanarsko pravo stečeno do 1. aprila 1992. godine. U konkretnom slučaju, međutim, radi se o stanarskom pravu stečenom na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 11. juna 1999. godine koji je, kao i drugi ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 31. augusta 2002. godine, podlijegao reviziji, u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine. Stoga je, prema zaključku Apelacionog suda, osporeno upravno rješenje pravilno i na zakonu osnovano, a donio ga je i nadležni organ.
IV. Relevantni propisi
11. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 13/89, 36/89) relevantne odredbe glase:
«Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 10.
Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove [...] kada je to određeno ovim zakonom. [...] Član 11.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje.
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. [...] Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana. [...] Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima propisanim ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.»
12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 10/02) relevantne odredbe glase: «Član 21.
U članu 26. stav 2. mijenja se i glasi:
Sve odluke o dodjeli stanarskog prava ili ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u periodu od 1.4.1992. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona stavljaju se van snage. Lica koja koriste stan na osnovu rješenja ili ugovora koji su ovim stavljeni van snage imaju pravo privremenog korištenja.
Poslije stava 2. istog člana dodaju se novi stavovi 3. i 4. koji glase:
(3) Zakonitost odluka ili ugovora iz stava 2. ovog člana će biti predmet revizije posebne komisije Vlade Distrikta.[...] Privremeni korisnik će imati pravo na ugovor o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od sljedećih načina: 1. prijenosom stanarskog prava na njega kao supružnika ili člana porodičnog domaćinstva nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, [...].»
13. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01 i 6/02) relevantne odredbe glase:
«Član 86.
(1) Kad stranka ima zakonskog zastupnika, odnosno opunomoćenika, dostava se obavlja zakonskom zastupniku, odnosno opunomoćeniku, ako u ovom zakonu nije što drugo određeno.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi, prije svega, u tome što je Apelacioni sud trebalo da odbaci žalbu tužene kao neblagovremenu, a što je apelant isticao i u žalbi, smatrajući da «Ured za zastupanje nije pravni zastupnik na osnovu zakona...nego obična pravna služba Brčko Distrikta». Osim toga, povredu ovog prava apelant vidi i u tome što je Apelacioni sud pogrešno primijenio materijalne propise, budući da se apelant u majčin stan uselio po osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključio «na osnovu pravosnažne odluke suda», čime je stekao stanarsko pravo. Stoga je taj ugovor bilo moguće pobijati samo u parničnom postupku. S obzirom na to, on smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Također, apelant navodi da on nije tražio očev stan nakon što je dobio majčin stan, te da se «radi o manipulaciji».
b) Odgovor na apelaciju
15. Apelacioni sud Brčko Distrikta osporava navode iz apelacije. Naročito, Apelacioni sud navodi da je apelant u žalbi već isticao prigovor na neblagovremenost žalbe tužene, pa je Apelacioni sud ovaj prigovor odbio i to obrazložio u presudi, te nema razloga ponavljati iste navode i u odgovoru na apelaciju. U vezi sa navodnim kršenjem prava na imovinu, Apelacioni sud navodi da je upravo apelant pokušavajući da ostvari stanarsko pravo na dva stana doveo do ovakve situacije. Naime, Apelacioni sud ukazuje da je apelant, nakon što je Komisija za reviziju potvrdila zakonitost ugovora o korištenju majčinog stana, «isposlovao i rješenje [...] kojim mu je vraćen u posjed i [očev] stan». Upravo zbog toga je intervenirao Ured Visokog predstavnika, pa je doneseno rješenje kojim je utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o korištenju majčinog stana, te je odbijena i apelantova žalba na to rješenje, a zatim, osporenom odlukom Apelacionog suda, i tužba koju je apelant podnio. Osim toga, Apelacioni sud navodi da u parničnom postupku apelant nema mogućnost da se izjašnjava o tome u kojem će stanu ostati «pošto je to stvar upravnog postupka». Na osnovu izloženog Apelacioni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
16. U odgovoru tužena, također, osporava navode iz apelacije, te ističe da je apelant ugovor o korištenju majčinog stana zaključio na osnovu ostavinskog rješenja, što je, između ostalog, i bio razlog da se taj ugovor stavi van snage. Osim toga, apelant je ostvario stanarsko pravo i na očevom stanu koji mu je vraćen u posjed, a apelant je i inače bio prijavljen na adresi očevog stana. S obzirom na to, tužena smatra da nije povrijeđeno niti jedno pravo na koje se apelant poziva, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Už-69/04 od 21. decembra 2004. godine protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 8. februara 2005. godine a apelaciju je podnio 21. marta 2005. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza [...]svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...].»
24. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o stjecanju stanarskog prava, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Apelantova žalba u cijelosti se odnosi na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku.
26. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68., i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
27. U konkretnom slučaju apelantov prigovor da je žalba tužene trebalo da bude odbačena kao neblagovremena je pitanje koje je već razmatrao Apelacioni sud, budući da je apelant taj prigovor iznio u odgovoru na žalbu tužene. Apelacioni sud je ovaj prigovor razmotrio i jasno ga obrazložio, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su odredbe Zakona o parničnom postupku koje se tiču dostavljanja proizvoljno primijenjene.
28. Ustavni sud smatra da je i apelantov prigovor koji se tiče stvarne nadležnosti upravnih organa u konkretnom slučaju neosnovan, a ovo pitanje je, također, razmatrao Apelacioni sud, koji je o tome dao razložno obrazloženje. Naime, apelant je ugovor o korištenju majčinog stana zaključio 11. juna 1999. godine, dakle, u periodu za koji je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine propisao da se svi takvi ugovori stavljaju van snage, da se lica koja koriste stan na osnovu takvog ugovora smatraju privremenim korisnicima, te da će zakonitost takvih ugovora u postupku revizije utvrditi posebna komisija Vlade Brčko Distrikta. U takvim slučajevima, prema navedenom zakonu, odlučuje se u upravnom, a ne parničnom postupku, što je Apelacioni sud i obrazložio u osporenoj odluci.
29. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant zaključio ugovor o korištenju majčinog stana na osnovu rješenja o nasljeđivanju i izjava dvaju svjedoka, što je suprotno Zakonu o stambenim odnosima, i to u vrijeme kada su takvi ugovori podlijegali reviziji. Također, iako je taj ugovor prvobitno bio potvrđen rješenjem Komisije za reviziju, naknadno je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uvjete za prijenos stanarskog prava na majčinom stanu jer, kako je već rečeno, nije bio član njenog porodičnog domaćinstva. Stoga je Rješenjem broj 06-475-0300880/03 od 31. oktobra 2003. godine ugovor o korištenju majčinog stana stavljen van snage, a ukinuto je i rješenje Komisije za reviziju kojim je taj ugovor bio potvrđen. Osim toga, apelant je tražio povrat i dobio očev stan Rješenjem Odjela za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja broj 4-47-475-3770/01 od 18. novembra 2003. godine, čime je faktički stekao stanarsko pravo na dva stana, i to prije donošenja Presude Osnovnog suda broj U-16/04 od 25. juna 2004. godine, što Osnovni sud nije uzeo u obzir pri usvajanju apelantove tužbe, a o čemu je Apelacioni sud vodio računa.
30. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud pri donošenju osporene presude uzeo u obzir sve provedene dokaze i da je na utvrđeno činjenično stanje primijenio pozitivne materijalne propise, a način na koji je Apelacioni sud u konkretnom slučaju tumačio pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi elementi koji ukazuju da je upravni spor vođen na nepravičan način, niti apelant ukazuje na druge procesne povrede koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja, a takve povrede nisu očigledne. Također, u osporenoj presudi su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Na osnovu izloženog, a uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
k) Pravo na imovinu.»
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
34. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj «imovini» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam «imovina» podrazumijeva različite vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant moglo bi se primijeniti na njegov slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
35. Stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99).
36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, naprimjer, putem nasljedstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). U tom smislu, pitanje da li je apelant u vrijeme smrti svoje majke imao status člana porodičnog domaćinstva Apelacioni sud je detaljno ispitao i obrazložio, te je utvrdio da su apelantovi roditelji bili razvedeni, a da je apelant bio prijavljen samo na adresi očevog stana. Također, apelant je kao član porodičnog domaćinstva svog oca i podnio zahtjev za povrat očevog stana, koji je pozitivno riješen. Na osnovu toga upravni organi i Apelacioni sud su zaključili da apelant nije mogao trajno biti član i majčinog i očevog porodičnog domaćinstva, već da je taj status imao samo u očevom porodičnom domaćinstvu.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u vrijeme smrti svoje majke, nositeljice stanarskog prava, nije imao pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana, te mu zbog toga ne pripada pravo da bude određen nosiocem stanarskog prava na spornom stanu ni prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, ni prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine. Iz navedenog proizlazi da apelant nije imao «imovinu» koja bi bila zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nije imao konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je prema zakonu mogao očekivati da će to pravo steći, usljed čega nema «imovinu» koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić