Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-819/04 (V. Z.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-819/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 819/04, rješavajući apelaciju Velke Zekanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Velke Zekanović, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-22/04 od 8. jula 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P- 1299/01 od 29. septembra 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Velka Zekanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Lazar Vojinović, advokat iz Zenice, podnijela je 22. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-22/04 od 8. jula 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1299/01 od 29. septembra 2003. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku, Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 21. decembra 2004. godine i 5. augusta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. januara 2005. godine, tuženi 31. decembra 2004. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. augusta 2005. godine dostavljeni apelantici.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je s porodicom od oktobra 1977. godine do 1992. godine, bez valjanog pravnog osnova, stanovala u stanu u Zenici u Ulici Hasana Kikića broj 4-b, na kojem je nosilac stanarskog prava bio Savo Karanović, koji je 1977. godine iselio iz stana ne obavještavajući o tome davaoca stana na korištenje.

7. Savi Karanoviću je otkazan ugovor o korištenju stana Presudom Osnovnog suda u Zenici broj P-1357/91 od 28. oktobra 1991. godine, koja je postala pravosnažna 26. novembra 1991. godine, nakon čega je apelantica deložirana iz spornog stana. Odlukom broj 9768/91 od 15. novembra 1991. godine pravni prednik tužene - ŽTP «Sarajevo» Sarajevo je stan dodijelio Murisu Ibranoviću, koji je 13. marta 1992. godine zaključio ugovor o korištenju stana, te stan otkupio 8. augusta 2002. godine.

8. Apelantica je 25. juna 1991. godine podnijela zahtjev ŽTP «Sarajevo» Sarajevo za prenos stanarskog prava sa Save Karanovića na svoje ime, navodeći da je bila podstanar u predmetnom stanu. ŽTP «Sarajevo» Sarajevo je Odlukom broj 1093/91 od 24. jula 1991. godine odbio apelantičin zahtjev da joj se dozvoli prenos stanarskog prava, odnosno da se odredi kao novi nosilac stanarskog prava na spornom stanu. U obrazloženju se navodi da je utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva Save Karanovića, odnosno da se ne smatra korisnikom stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima

9. Presudom Općinskog suda broj P-1299/01 od 29. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-22/04 od 8. jula 2004. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ona 31. marta 1991. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa da presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da tuženi nije pasivno legitimisan u ovoj parnici, budući da nije vlasnik predmetnog stana, jer je uvidom u izvadak iz knjige položenih ugovora, br. 5586, utvrđeno da je u vlasničkom listu, na osnovu ugovora o kupoprodaji stana od 8. augusta 2002. godine, br Ov.1231/02, uknjiženo pravo vlasništva na stanu upisanom u A listu, ranije vlasništvo tuženog u korist kupaca Murisa Ibranovića sa ½ i Subhe Ibranović sa ½. Dalje se navodi da apelantica u toku postupka nije pružila nikakve materijalne dokaze da je koristila predmetni stan više od 15 godina u svojstvu bespravnog korisnika, u smislu odredbi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Tuženi nije imao razlog da traži iseljenje apelantice iz predmetnog stana u kojem je ona stanovala kao podstanar 14 godina, sve do otkazivanja stanarskog prava nosiocu stanarskog prava Savi Karanoviću, kada je apelantica iseljena iz stana u svojstvu podstanara. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev, na njih je pravilno primijenio materijalno pravo, pa je donio zakonitu odluku. Dalje se ističe da je za ovu pravnu stvar bitno da je apelantica uselila u stan na kojem je stečeno stanarsko pravo, te se na ovu pravnu situaciju ne mogu primijeniti odredbe člana 30. st. 1, 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, koje se odnose samo na slučajeve nezakonitog useljenja u stan u društvenom vlasništvu na kojem nije stečeno stanarsko pravo.

IV. Relevantni propisi

10. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89) «Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava».

Član 30. st. 1, 3. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

[...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica navodi da su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje kad su zaključili da je apelantica sporni stan koristila u svojstvu podstanara nosioca stanarskog prava Save Karanovića, te su na pretpostavkama zasnovali svoje odluke. Dalje navodi da su redovni sudovi u predmetnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantičin tužbeni zahtjev usprkos činjenici da je apelantica bespravno koristila predmetni stan duže od 8 godina, odnosno 15 godina, te je na spornom stanu stekla stanarsko pravo. Zbog toga, apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da Ustavni sud nije nadležan ispitivati pravilnost utvrđenih činjenica i primjenu materijalnog prava. Taj sud smatra da je osporena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega ostaje kod već iznesenih razloga u obrazloženju presude. Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantica uselila u sporni stan u vrijeme kad je na stanu bilo stečeno stanarsko pravo, zbog čega apelantica ne može steći ovo pravo na predmetnom stanu, pa zbog toga njena prava u vezi sa korištenjem tog stana nisu povrijeđena.

13. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da su redovni sudovi presude donijeli na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da su pravilno primijenili materijalno pravo. Tuženi ističe da je u konkretnom slučaju apelantica uselila i stanovala u spornom stanu u vrijeme kad je Savo Karanović bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu do momenta kada mu je otkazan ugovor o korištenju stana Presudom Osnovnog suda broj P-1357/91 od 28. oktobra 1991. godine. Apelantica se nakon pravosnažnosti presude o otkazu stanarskog prava Savi Karanoviću vratila u svoju porodičnu kuću u Zenici, te je predmetni stan ostao slobodan od lica i stvari, a tuženi ga je dodijelio svom zaposleniku, koji je predmetni stan i otkupio. Dalje tuženi ističe da je raniji nosilac stanarskog prava Savo Karanović sve do momenta otkaza ugovora o korištenju stana bio i njegov korisnik i da su se na njemu vodile mnoge obaveze u vezi sa korištenjem stana, i to: priključak telefona, zaduženje JP «Zenica stan» Zenica o stanju uplate stanarine i dr. Tuženi smatra da apelantici nije povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te ističe da je apelantica vlasnica nekretnina u Zenici sa ½ sa sinom Goranom. Nekretnina se sastoji od njive i kuće sa dvorištem, u kojoj je stanovala prije ratnih dejstava i napuštanja svog doma u Zenici. Tuženi dalje navodi da je apelantica podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom općinskom organu, koji je odbijen iz svih razloga koji su navedeni u odgovoru na apelaciju. Na osnovu izloženog predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-22/04 od 8. jula 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelantica je primila 30. jula 2004. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

20. Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

21. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

22. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin “dom” u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) «miješanje» u njeno pravo na poštovanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. Drugo, da bi “miješanje” bilo opravdano, mora biti “u skladu sa zakonom”. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

23. U slučaju da se ispostavi da je to “miješanje” u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije “neophodno” postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da “miješanje” odgovara “pritiscima društvenih potreba” i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).

24. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam “dom” obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 24/99).

25. Ustavni sud konstatira da je na osnovu dokaza, izvedenih u upravnom postupku, utvrđeno da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva Save Karanovića, ranijeg nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te je njen zahtjev za prijenos stanarskog prava odbio vlasnik spornog stana, odnosno nosilac prava raspolaganja.

26. Nakon toga, apelantica je svojstvo nositeljice stanarskog prava na spornom stanu pokušala steći podnošenjem tužbe u parničnom postupku. Međutim, u ovom sudskom postupku apelantičin tužbeni zahtjev nije uspio. Redovni sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju ona nije mogla steći stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu na kojem već postoji važeće stanarsko pravo drugog nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud konstatira da apelantica, nakon okončanja predmetnih postupaka, nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu.

27. Imajući na umu da je apelantica nakon pravosnažnosti rješenja o otkazu ugovora o korištenju spornog stana Save Karanovića iselila iz spornog stana i uselila u vlastitu porodičnu kuću u Zenici i da od 1992. god. nije u faktičkom posjedu spornog stana, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelantičinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantičinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer sporni stan ne predstavlja apelantičin dom.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-819/04 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio