Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-925/04 (D. Č.)
Odluka donesena 13. 09. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-925/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-925/04, rješavajući apelaciju Džemala Čole, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Čole, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-314/02 od 24. juna 2004. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Goraždu, broj Gž-8/02 od 23. maja 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Čolo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, koga zastupaju Semir Puzić i Avdo Kulenović, advokati iz Sarajeva, izjavio je, 25. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-314/02 od 24. juna 2004. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž- 8/02 od 23. maja 2002. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio, 10. maja 2001. godine, tužbu radi predaje u posjed stana koji se nalazi u Goraždu u Ul. Zdravstvenih radnika broj 11/II. Općinski sud je presudom, broj P-123/01 od 15. oktobra 2001. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanta i naložio Senadu Šehoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) da preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od ljudi i stvari, dvosoban stan koji se nalazi u Goraždu, Ulica zdravstvenih radnika 11/II i da mu naknadi parnične troškove od 792,00 KM u roku od 15 dana.
3. Kantonalni sud je usvojio žalbu tuženog i rješenjem, broj Gž-8/02 od 23. maja 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-314/02 od 24. juna 2004. godine, ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu. U obrazloženju se navodi da je prvostepeni sud donoseći odluku o tužbenom zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost počinio apsolutno bitnu povredu Zakona o parničnom postupku iz člana 336. stav 2. tačka 3. Dalje se ističe da se u konkretnom slučaju moraju primjeniti odredbe Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, koje propisuju da se o zahtjevu za povrat stanova koji su napušteni do 4. aprila 1998. godine mora odlučivati pred organima uprave nadležnim za stambene poslove u upravnom postupku.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»
5. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovo formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
6. U konkretnom slučaju, povrat stanova regulisan je odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napušenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine« br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 15/02), kojim je odredbama člana 18b propisano da se odredbe ovog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava stan napustio prije 4. aprila 1998. godine, te je dalje propisano da se novi zahtjevi za povrat podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove. Vrhovni sud je, nadalje, u obrazloženju osporenog rješenja istakao da je apelant tužbu podnio 10. maja 2001. godine, a da odredba člana 18b iz jula 1999. godine propisuje da se novi zahtjevi za povrat stana u posjed podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove, kako je to pravilno utvrdio Kantonalni sud.
7. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
8. Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da redovni sudovi nemaju stvarnu nadležnost da rješavaju o apelantovom zahtjevu. Apelant, u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima, nije argumentovano opravdao činjenicu da bi podnošenje zahtjeva za povrat stana organu uprave nadležnom za stambene poslove, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi osporene odluke predstavljale povredu ustavnih prava apelanta. Apelant je cijelo vrijeme tvrdio da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, kad su odbacili njegovu tužbu kao nedozvoljenu, te je isticao da mu pripada pravo na povrat spornog stana. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev za povrat stana stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić