Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1082/04 (L. Š.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Ograničenja prava iz čl. 8- interesi iz drugog stava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1082/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1082/04, rješavajući apelaciju Ljubine Šainović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubine Šainović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U- 898/03 od 27. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljubina Šainović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rudog podnijela je 9. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-898/03 od 27. oktobra 2004. godine. Apelantica je podnijela dopunu apelacije 20. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 31. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. aprila 2005. godine, a Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda na apelaciju je dostavljen apelantici 31. maja 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica navodi da je nositeljica stanarskog prava na stanu u Ulici Miloša Obilića bb u Rudom, čiji je vlasnik Trgovinsko preduzeće «Proleter», Rudo. Zbog ratnih djelovanja 1992. godine, apelantica je napustila svoj stan i otišla iz Bosne i Hercegovine. Trenutno živi u Holandiji.

7. Apelantica je 31. jula 2002. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana nadležnom odsjeku Ministarstva u Rudom. Ministarstvo-Odsjek Rudo je Rješenjem broj 05-050-38- 4a/02 od 4. februara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05-050-1-414/03 od 13. maja 2003. godine, odbacilo apelanticin zahtjev za vraćanje stana kao neblagovremen. U obrazloženju Ministarstvo navodi da je odredbom člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. S obzirom na to da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova u posjed bio 19. april 2000. godine, a da je apelantica zahtjev podnijela 31. jula 2002. godine, Ministarstvo je zaključilo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbačen apelanticin zahtjev za vraćanje stana.

8. Apelantica je pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je Presudom broj U-898/03 od 27. oktobra 2004. godine odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) koji je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine:

„Član 15.

[...] Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u općini u kojoj se stan nalazi.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed treba da sadrži:

-podatke o podnosiocu zahtjeva, -podatke o stanu, -dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, [...].

Nadležni organ prihvata zahtjeve bez obzira na to da li je podnosilac zahtjeva priložio popratnu dokumentaciju ili ne. U slučaju da podnosilac zahtjeva ne može da osigura potrebnu popratnu dokumentaciju, nadležni organ provjerava evidenciju kod davaoca stana na korištenje, odgovarajućeg suda ili upravnog tijela, kao i svu drugu raspoloživu dokumentaciju da bi potvrdio prava podnosioca zahtjeva. [...] Član 16.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu, stanarsko pravo mu prestaje.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

11. Apelantica predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda, kao i drugostepeno i prvostepeno upravno rješenje, te da donese odluku prema kojoj će joj biti vraćen njen stan.

12. Apelantica navodi da je predmetni stan dobila nakon 30 godina rada i izdvajanja sredstava u stambeni fond, te da nije pravedno da stan, kao napušten, dobije neko drugo lice. Kao razlog zašto zahtjev za vraćanje stana nije mogla ranije podnijeti navodi činjenicu da nije posjedovala niti jedan dokument kojim bi dokazala svoje stanarsko pravo, a dokumenti o tome, koje je imao vlasnik stana, odnosno njen bivši poslodavac, nestali su iz njenog dosjea u arhivi preduzeća. Tek 2002. godine uspjela je u službi bivšeg SIZ-a stanovanja Rudo pronaći originalnu odluku kojom joj je poslodavac dodijelio stan na korištenje, kao i ugovor o korištenju stana zaključen 16. augusta 1978. godine. Također je navela da je u toku rata vlasnik njenog stana, Trgovinsko preduzeće «Proleter», Rudo, mijenjao predmetni stan za garsonijeru Zdravstvene zajednice Rudo. Apelantica smatra da bi bilo pravedno da joj se vrati u posjed njen stan.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru Vrhovni sud ističe da iz spisa predmeta nedvosmisleno proizlazi da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed nakon isteka roka propisanog zakonom, to jest sa zakašnjenjem od 2 godine i 3 mjeseca, te da uzroci takvog propusta, ma koji bili, zakonom nisu predviđeni kao razlozi zbog kojih bi se apelanticin zahtjev smatrao blagovremenim i meritorno razmatrao. Stoga, predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 898/03 od 27. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. novembra 2004. godine a apelacija je podnesena 9. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma

19. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

20. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom Konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).

21. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

22. Što se tiče pitanja da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim«domom», Ustavni sud zaključuje da se navedeni stan treba smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, jer je apelantica bila zakonita nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu sve do 1992. godine, kada je zbog ratnih dešavanja napustila Bosnu i Hercegovinu.

23. Ustavni sud, dalje, smatra da je apelanticin gubitak prava da se vrati u posjed predmetnog stana rezultirao miješanjem javne vlasti u njeno pravo na dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

24. Dakle, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo nužno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud smatra da je primjena Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» brojevi 3/96, 8/96 i 21/96), prema kojem su napušteni stanovi dodjeljivani na privremeno korištenje, bilo miješanje koje je prvobitno vodilo zakonitom cilju u skladu sa značenjem stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Odgovarajući cilj je bio zaštita prava drugih, tj. prava lica koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Vlasti Republike Srpske donijele su navedeni zakon kojim su privremeno riješeni stambeni problemi izazvani velikim brojem izbjeglica. Donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine nosiocima stanarskog prava na stanovima koji su bili napušteni pod određenim uvjetima omogućeno je pravo na povrat tih stanova. Zakonom je, također, bio propisan rok za podnošenje zahtjeva za povrat navedenih stanova čijim propuštanjem prestaje stanarsko pravo.

26. U pogledu donošenja i primjene Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine Ustavni sud smatra da su zadovoljeni elementi zakonitog miješanja u apelanticino pravo na povrat predmetnog stana. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. «Neophodno» u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

27. Ustavni sud zapaža da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano vremensko ograničenje za ostvarivanje prava na povrat stana. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj ranije doneseni stav prema kojem se u ograničenja u vezi sa ostvarivanjem građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastarijevanja tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 6/04, i bivša Evropska komisija za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). To ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastarijevanja treba pozitivno utjecati na nemarnost u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja a, prije svega, određivanju roka zastarijevanja, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Ovo pitanje zakonodavac ne smije tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

28. U pogledu apelanticinih navoda da nije bila u mogućnosti da u zakonskom roku podnese zahtjev za vraćanje stana, jer nije imala potrebnu dokumentaciju kojom bi dokazala svoje stanarsko pravo, Ustavni sud primjećuje da je član 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine omogućavao apelantici da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed i bez potrebne popratne dokumentacije, te da je nadležni organ bio obavezan da po službenoj dužnosti pribavi dokumentaciju koja bi potvrdila pravo podnosioca zahtjeva.

29. Što se tiče vremenskog ograničenja za ostvarivanje prava na povrat stana iz Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji u konkretnom slučaju propisuje prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i broj AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine).

30. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Sud i organi uprave koji su u provedenom postupku utvrdili da apelantica nema pravo na povrat stana, jer je propustila prekluzivni zakonski rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, nisu povrijedili član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1082/04 (L. Š.) | Sudska praksa | Aktio