Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1039/04 (A. B.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1039/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1039/04, rješavajući apelaciju Amire Busuladžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amire Busuladžić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1595/03 od 30. septembra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amira Busuladžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mirsada Božanović i Tatjana Gajić iz Tuzle, podnijela je 26. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1595/03 od 30. septembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, DD Hotel «Tuzla» iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 6. aprila 2005. godine, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda na apelaciju dostavljen je apelantici 1. augusta 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Rješenjem broj P-21/02 od 10. juna 2003. godine, postupajući po apelanticinoj tužbi zbog ometanja posjeda, utvrdio da je tuženi ometao apelanticu u posjedu prava prolaska motornim vozilom preko puta označenog kao dio katastarske čestice broj 3311/6 - hotel «Tuzla». Naime, on je 14. decembra 2001. godine postavio na samom ulazu na put, iz pravca zapada prema istoku, tri metalna stuba, i to dva visoka oko 70 cm udaljena jedan od drugog 2,90 metara, te treći sa katancem, kojeg je postavio između dva krajnja stuba, tako da je onemogućio apelantici pristup njenoj kući motornim vozilom. Općinski sud je naložio tuženom da odmah ukloni postavljene metalne stubove, te da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog ometanja, pod prijetnjom novčane kazne i drugih zakonskih posljedica, te da apelantici naknadi troškove parničnog postupka.

7. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda tuženi je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Tuženi je istakao da je radi sprečavanja štete, koju su mu nanosila treća lica parkiranjem svojih vozila na spornom putu, dobio Odobrenje Službe za komunalne poslove, izgradnju i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla broj 14-03-23-572/01 od 13. februara 2002. godine da može postaviti metalne stubiće za zaštitu pješačke staze i zelene površine uz rijeku Jalu, u Ulici Muharema Fizovića, na sjevernoj strani hotela «Tuzla», u periodu od 14. februara do 31. decembra 2002. godine. Također je istakao da je apelantici ponudio prijateljsko rješenje, dajući joj ključ srednjeg stuba, kao i da apelantica ima mogućnost da do svojih parcela dolazi alternativnim putem, koji ide od naselja Stupine.

8. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi tuženog, donio Rješenje broj Gž-1595/03 od 30. septembra 2004. godine kojim je žalbu tuženog uvažio i navedeno rješenje Općinskog suda preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) «Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja (smetanja posjeda).

Član 83. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu ne utječu pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika.

Član 85.

Suposjednik uživa zaštitu prema članu 80. ovog zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na imovinu, to jeste pravo na nesmetano uživanje svog posjeda iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U apelaciji je navedeno da je apelantica vlasnica i posjednica kuće i okućnice u Tuzli. Apelantica je od 1999. godine pa do 14. decembra 2001. godine, radi pristupa svojim nekretninama, koristila prilazni put koji je sastavni dio parcele označene kao katastarska čestica broj 3311/6 i koja je u posjedu tuženog. Predmetni put su, također, koristili raniji vlasnici apelanticinih nekretnina. Tuženi je 14. decembra 2001. godine postavio tri metalna stuba na ulazu na predmetni put sa glavne ulice, tvrdeći da je to učinio radi zaštite svog posjeda od trećih lica koja su ovaj put koristila da bi ušla na nekretnine tuženog, parkirala vozila na njegovoj parceli i na taj način pravila štetu tuženom. Tuženi je apelantici ponudio ključ od srednjeg stuba, koji je mobilan i koji bi se zaključavao, što je apelantica odbila. Apelantica navodi da je njena kuća od ulaza na predmetni put udaljena 700 metara, te da bi ona svaki put trebalo da zaustavi vozilo na prometnoj ulici, koja graniči sa spornim putem, i otključa stub, što je neprikladno u prometnoj ulici. Također, apelantica navodi da bi ona morala izlaziti pred svoje posjetioce, kako bi im otključala stub i omogućila prolaz. U apelaciji je, isto tako, navedeno da postoji duži alternativni put.

12. Apelantica zaključuje da su i prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili da postoji apelanticin posjed i da je došlo do njegovog ometanja. Što se tiče opravdanosti ometanja, drugostepeni sud ga, prema apelanticinom mišljenju, očigledno smatra opravdanim, ali pri tome ne obrazlaže u čemu se sastoji opravdanost takvog ometanja. Apelantica je istakla da je drugostepeni sud zaključio da obaveza otključavanja i zaključavanja srednjeg mobilnog stuba pri svakom prolaženju motornim vozilom preko predmetnog puta ne otežava bitno dosadašnji apelanticin suposjed, pozivajući se pri tome na član 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, apelantica smatra da navedeni član Zakona ne poznaje «bitno otežavanje» suposjeda, nego određuje da suposjednik uživa posjedovnu zaštitu i u međusobnim odnosima s drugim suposjednicima. Na kraju, apelantica smatra da ometanje posjeda u konkretnom slučaju nije u skladu sa zakonom, jer apelanticu onemogućava da predmetni put koristi na dosadašnji način. Osim toga, apelantica navodi da šteta koja je nanesena njoj prevazilazi korist koju je tuženi ostvario zatvaranjem predmetnog puta.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud u odgovoru ističe da, prema odredbi člana 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, suposjednik uživa zaštitu prema odredbi člana 80. istog zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu. Značenje i domašaje navedene odredbe člana 85. navedenog zakona aktuelna sudska praksa je izrazila stavom da suposjednik uživa posjedovnu zaštitu u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima ako jedan od njih isključuje ili bitno ograničava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu.

14. U konkretnoj pravnoj stvari tuženi je na samom ulazu na sporni put postavio tri metalna stuba, od kojih je srednji stub visok oko 35 cm, mobilan, odnosno moguće ga je otključati, pomjeriti ga i nakon toga nesmetano motornim vozilom proći spornim putem. Tuženi je ponudio apelantici ključ za otključavanje srednjeg mobilnog stuba, kako bi ona mogla i dalje nastaviti da koristi sporni put pod istim uvjetima kao i tuženi. Postavljanjem mobilnog stuba tuženi nije apelanticu isključio iz suposjeda spornog puta. Obaveza otključavanja i zaključavanja mobilnog stuba pri svakom prolaženju motornim vozilom preko parcele tuženog ne predstavlja protupravno ograničavanje prava služnosti posjeda, niti bitno otežava dotadašnji apelanticin suposjed.

15. U odgovoru Kantonalni sud je, također, istakao da nije tačna apelanticina tvrdnja da je sporni put ustanovljen isključivo radi prilaza njenoj parceli i da nema nikakvu drugu svrhu, jer se, zapravo, radi o asfaltiranom šetalištu. Na kraju, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1599/03 od 30. septembra 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 3. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i. 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu».

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

23. Evropski sud za ljudska prava naveo je u više navrata da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999.-II, strana 96, tačka 54).

24. Apelantica je posljednji mirni faktički suposjednik prava služnosti prolaska motornim vozilom predmetnim putom, te stoga navedeno pravo služnosti predstavlja apelanticinu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu s obzirom na to da je nakon 14. decembra 2001. godine apelantica mogla da koristi predmetni put samo uz povećane poteškoće, a Kantonalni sud je osporenim rješenjem utvrdio da nije bilo razloga za pružanje posjedovne zaštite apelantici, jer joj nije bitno otežan dosadašnji suposjed obavezom otključavanja i zaključavanja srednjeg mobilnog stuba pri prevoženju motornim vozilom preko parcele tuženog.

26. Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinoga prava i općeg javnog interesa.

27. Osporeno rješenje se zasniva na odredbama članova 80. i 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na temelju kojih je Kantonalni sud, a u okviru konkretne činjenične situacije, ocijenio da tuženi nije onemogućio apelanticu u korištenju spornog puta, to jeste da ona može i dalje nastaviti korištenje predmetnog puta pod istim uvjetima kao i tuženi. Pri tome Kantonalni sud je uvažio razloge tuženog, koje smatra opravdanim, za postavljanje metalnih stubova, kako bi svoj posjed zaštitio od neovlaštenog prolaženja trećih lica.

28. Članom 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima posjedniku je zagarantirana zaštita od protupravnog uznemiravanja i oduzimanja posjeda. Zakonski pojam protupravnosti uznemiravanja i oduzimanja posjeda, čini se, ostavlja široko područje sudovima da u okviru izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, te na osnovu izgrađene sudske prakse u tom smislu ocijeni da li je uznemiravanje ili oduzimanje posjeda bilo protupravno. Tokom provođenja dokaznog postupka u konkretnom predmetu Općinski sud je obavio uviđaj na mjestu događaja u kojem je učestvovao vještak geometar, izvršio uvid u njegov nalaz, u skicu mjesta događaja i kopiju starog premjera, te u dopunski nalaz vještaka geometra, u posjedovne listove, zatim, u podnesak – Odobrenje Službe za komunalne poslove, izgradnju i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla od 13. februara 2002. godine i ostale dokaze. Ustavni sud napominje da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03), a što u ovom predmetu, prema ocjeni Ustavnog suda, nije slučaj.

29. Ustavni sud primjećuje da u odnosu suposjednika prava služnosti, gdje svi suposjednici imaju jednaka prava služnosti, u slučaju da jedan suposjednik ometa drugoga u vršenju prava suposjeda, namećući mu povećane teškoće, suposjednik ne bi mogao ostvariti zaštitu svog prava samo putem tužbe zbog ometanja posjeda. Rješavanje o takvoj tužbi nužno bi moralo da zadire u pravno pitanje utvrđivanja granica i obima korištenja stvari od svakog suposjednika, što je u posjedovnom sporu isključeno. Ovakvo pitanje može se raspraviti u petitornom sporu u kojem bi se utvrdilo pravo na suposjed svakog od učesnika.

30. U odgovoru na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom Ustavni sud zaključuje da jeste predviđeno Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima, te da je apelantica, s jedne strane, imala jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava a, s druge strane, pobijano rješenje ukazuje na jasnu pravnu osnovu na kojoj je zasnovano.

31. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavno-pravnim sporom jeste da li on sadrži istovremeno i javni interes. Iako se u sporu pred redovnim sudovima radilo o međusobnom odnosu dvaju suposjednika, apelantice i tuženog, dakle, o odnosu privatnih lica, Ustavni sud primjećuje da konkretni ustavno-pravni spor uključuje i javni interes. Osim toga, i međusobni odnosi privatnih lica mogu biti u javnom interesu. Tako je Evropski sud za ljudska prava u presudi James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva utvrdio da činjenica da miješanje u pravo imovine u interesu samo određenih lica, a ne i zajednice u cjelini, ne mora značiti da lišavanje nije bilo u javnom interesu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 41. i 45.). Ustavni sud dalje smatra da je u konkretnom slučaju zatvaranje predmetnog puta za treća lica bilo, također, i u javnom interesu zaštite pješačke staze i zelenih površina uz rijeku Jalu, a što je i potvrđeno izdavanjem Odobrenja Općine Tuzla od 13. februara 2002. godine.

32. Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinoga prava i općeg javnog interesa.

33. Apelantica je u apelaciji navela da šteta koja je njoj nanesena, nastala kao rezultat utvrđenog ometanja, daleko prevazilazi korist koju je tuženi ostvario. Ustavni sud smatra da je tuženi zatvaranjem predmetnog puta osigurao svoj interes za nesmetani prilaz hotelu, a koji se istovremeno podudara i sa javnim interesom zaštite zelenih površina i šetališta uz gradsku rijeku. Pri tome je apelantici ostavljena mogućnost da koristi predmetni put na isti način na koji ga koristi i tuženi, to jeste otključavanjem i zaključavanjem mobilnog stuba. Osim toga, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je kao nesporno da apelantica pored prilaza svome stambenom objektu, o kojem se vodila predmetna parnica, ima mogućnost da koristi i drugi prilaz, što predstavlja dodatni argument u prilog konstataciji da je osporena odluka proporcionalna cilju kojem se teži. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije narušena pravična ravnoteža između apelanticinog interesa, s jedne strane, i interesa tuženog i javnog interesa općine Tuzla, s druge strane.

34. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinih prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije povrijeđeno, jer je miješanje u navedeno pravo bilo zasnovano na zakonu, u skladu sa javnim interesom, i nije narušen princip proporcionalnosti, odnosno postoji razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1039/04 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio