Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-951/04 (D. K.)
Odluka donesena 13. 09. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-951/04
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 951/04, rješavajući apelacije Desimira Kevca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Desimira Kevca podnesena protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1061/02 od 20.
septembra 2004. godine i broj Gž-2126/01 od 10. septembra 2004.
godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Desimir Kevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 4. novembra 2004. godine odvojene apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1061/02 od 20. septembra 2004. godine i broj Gž-2126/01 od 10. septembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 951/04 i AP 952/04 spoji u jedan predmet pod brojem AP 951/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda i učesnika u postupku, Energoinvesta-Holding Energopetrol SDP Sarajevo poslovna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu. tuženi), zatraženo je 5. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. maja 2005. godine, a tuženi 30. maja 2005. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 3. juna, a odgovor tuženog 24. juna 2005. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je sa tuženim sačinio ugovor o poslovnoj saradnji 29. aprila 1997. godine, kojim se on, kao advokat, obavezao prema tuženom da zastupa radnike tužene u svim sporovima koje imaju prema drugim licima, a tuženi se obavezao da apelantu plaća mjesečno dinarsku protuvrijednost u iznosu od 70 DM, i to svakog petog u mjesecu za protekli mjesec. S obzirom da tuženi nije ispunio svoju obavezu, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Presudom Osnovnog suda broj P-1660/98 od 5. aprila 1999. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 910 KM sa zakonskom kamatom počevši od 6. juna 1998. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Osnovni sud je Presudom broj P-1188/99 od 26. jula 2001. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 630 KM sa zakonskom kamatom počevši od 6. marta 1999. godine pa do isplate cjelokupnog duga, te da mu nadoknadi troškove postupka. Pored toga, Osnovni sud je istom presudom usvojio protutužbeni zahtjev tužene i raskinuo predmetni ugovor o poslovnoj saradnji. U obrazloženju presuda Osnovni sud je naveo da je uvidom u ugovor o poslovnoj saradnji utvrđeno da se tužena obavezala da apelantu kao izvršiocu posla na ime kompletnog zastupanja isplaćuje dinarsku protuvrijednost iznosa od 70 DM, da su ugovorene obaveze jasno precizirane i da u smislu člana 99. Zakona o obligacionim odnosima, ako su odredbe ugovora jasne, nema potrebe za njihovim tumačenjem.
8. Odlučujući o žalbama tuženog Okružni sud je presudama broj Gž-1061/02 od 20. septembra 2004. godine i broj Gž-2126/01 od 10. septembra 2004. godine žalbe uvažio, presude Osnovnog suda broj P-1188/99 od 26. jula 2001. godine i broj P-1660/98 od 5. aprila 1999. godine preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Prema ocjeni Okružnog suda među strankama je nastao spor u tumačenju odredbi ugovora koje se odnose na preuzeta prava i obaveze. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud zauzeo stav da su prava i obaveze ugovornih strana jasno definirane i precizirane i da se ugovor primjenjuje onako kako glasi, te obavezuje tuženog da ispuni svoju obavezu bez obzira je li izvršilac posla zaista i zastupao radnike tuženog u sporovima iz predmetnog ugovora. Prema ocjeni Okružnog suda ovakav stav Osnovnog suda nema svog osnova u ugovoru koji su stranke zaključile s obzirom da se, polazeći od odredbi člana 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, tuženi se obavezao da apelantu kao izvršiocu posla na ime zastupanja isplaćuje mjesečno po 70 DM, pa se odredbe ugovora mogu primijeniti samo ako je izvršilac posla i zastupao radnike tuženog, a ne ako do toga nije došlo. Dalje, Okružni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o dvostrano obaveznom ugovoru u kojem je predmet obaveze zastupanje radnika i plaćanje naknade izvršiocu posla za obavljeno zastupanje. Dakle postoji uzajamna uvjetovanost obaveze jedne i druge strane. Kako nije došlo do zastupanja jedna strana nije izvršila obavezu, tako da nije ni druga strana imala razloga da ispuni obavezu. Okružni sud na kraju zaključuje da je među strankama nesporno da apelant nije za sporni period zastupao niti jednog radnika tuženog, te ne stoji obaveza tuženog da apelantu plati traženi iznos, jer to ne proizlazi iz zaključenog ugovora.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni glasnik RBiH» br. 2/92, 13/93, 3/96 i 3 9/03) relevantne odredbe glase: «Član 26.
Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da između njega i tuženog nije sporna niti jedna činjenica kao ni ugovorna odredba, već je sporna primjena materijalnog prava, tj. ima li on kao advokat pravo na naplatu u situaciji kada nije u spornom periodu bio ni jedan slučaj koji bi zahtijevao zastupanje. Apelant smatra da je osporenom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo, njegova imovina neosnovano umanjena, te da je ometen u mirnom uživanju imovine.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju osporava navode apelacije i predlaže da se odbije kao neosnovana. Okružni sud naglašava da je u konkretnom slučaju zauzeo stanovište da je između stranaka ugovornica postojala uzajamna uvjetovanost obaveze jedne i druge strane, pa kako nije došlo do zastupanja, tužilac nije ispunio ugovor, pa ni tuženi nije u obavezi da ispuni preuzetu obavezu.
12. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija u cijelosti neutemeljena, da je presuda Okružnog suda zasnovana na zakonu i propisima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te predlaže da se odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Okružnog suda broj Gž- 1061/02 od 20. septembra 2004. godine i Gž-2126/01 od 10. septembra 2004. godine, protiv kojih nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, a apelacije su podnesene 2. novembra 2004. godine. Ustavni sud zaključuje da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 16. stav 1. i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem korespondira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu».
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
20. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelant imao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da pravo na naplatu novčanog potraživanja iz ugovora o poslovnoj saradnji koji je apelant zaključio sa tuženim, i za koje tvrdi da mu je uskraćeno, predstavlja zakonski zasnovano potraživanje i opravdano očekivanu ekonomsku vrijednost, odnosno apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
23. Osporene presude Okružnog suda nesumnjivo predstavljaju «miješanje» u apelantovu imovinu i lišavanje apelanta prava na mirno uživanje imovine, budući da je njima odbijen apelantov tužbeni zahtjev da naplati ugovoreni iznos novca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi ranije citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 26/00).
24. Prvo pitanje na koje treba dati odgovor je da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu predviđeno zakonom. U konkretnom slučaju među strankama je sporno tumačenje odredbi ugovora o poslovnoj saradnji. Zakon o obligacionim odnosima u članu 26. predviđa da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, a član 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima predviđa da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. U konkretnom slučaju, Okružni sud je utvrdio da je cilj i svrha ugovora koji su zaključili apelant i tuženi da se radnicima tuženog osigura besplatno zastupanje u svim sporovima gdje se kao protivna strana pojavljuje pravno lice i da se radi o dvostrano obaveznom ugovoru u kojem je predmet obaveze zastupanje radnika tuženog i plaćanje naknade izvršiocima posla za obavljeno zastupanje. Dalje, Okružni sud smatra da postoji uzajamna uvjetovanost obaveze jedne i druge ugovorne strane i ako nije došlo do zastupanja, ispunjenja obaveze jedne strane, nije nastala ni obaveza druge strane. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da Okružni sud nije proizvoljno primijenio materijalno-pravne propise.
25. U vezi sa pitanjem ima li miješanje u apelantovo pravo na imovinu i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud smatra da odredba člana 99. Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase ukoliko jasno i nesumnjivo izražavaju volju ugovornih strana, ima za cilj sprečavanje potrebe za neopravdanim tumačenjem ugovora, što je u skladu sa osnovnim principom ugovornog prava pacta sunt servanda (ugovor se mora poštovati), te zloupotrebu odredaba Zakona o obligacionim odnosima na štetu drugih, što svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa.
26. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa, nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor je da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi «poseban i pretjeran teret». Iako uspostavljanje pravične ravnoteže ovisi o cijelom nizu faktora, i ponašanje apelanta, uključujući i stepen nehata ili brige koji je pokazao za svoju «imovinu», predstavlja važan element u sveukupnim okolnostima koje treba uzeti u obzir. U konkretnom slučaju, odbijanje apelantovog zahtjeva da mu se isplati ugovoreni iznos rezultat je uzajamne uvjetovanosti obaveze jedne i druge ugovorne strane, pa ako nije došlo do zastupanja, ispunjenja obaveze jedne strane, nije nastala niti obaveza za ispunjenje druge strane. Ustavni sud smatra da odredba člana 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ne stavlja na apelanta «poseban i pretjeran» teret, u odnosu na drugog učesnika u postupku, tim prije što je apelant advokat, dakle osoba koja je stručna i koja je upoznata sa Zakonom, te da je primjena ovakve mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom, kao i da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u njegovo pravo na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, te da je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i općeg interesa.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić