Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-929/04 (D. R. i drugi)
Odluka donesena 13. 09. 2005.
- Protek roka
- Neovlašteno lice
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-929/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj, 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-929/04, rješavajući apelaciju Danice Rakić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4., 5., 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Rakić, Milosava Uzelca i Cvije Pavlovića protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjeka Bijeljina, broj 05-050-03-R/00 D.S od 28. juna 2003. godine, zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Bjeljina, broj 05-050-03-Z-1538/03 D.S. od 10. novembra 2003. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Bjeljina, broj 05-050-03-R-534/99 od 12. oktobra 2004. godine, jer je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Gajića podnesena protiv presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-807/00 od 17. maja 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Rakić, Milosava Uzelca i Slobodana Kuzmana protiv rješenja Više Stambene komisije Garnizona Bjeljina, broj 58-2 od 17. jula 2001. godine , rješenja Stambene komisije Garnizona Bjeljina, broj 132-1 od 20. marta 2001. godine, rješenja Više stambene komisije Garnizona Bijeljina, broj 57-2 od 17. jula 2001. godine, rješenja Stambene komisije Garnizona Bijeljina, broj 176-1 od 20. marta 2001. godine, rješenja Više stambene komisije Garnizona Bjeljina, broj 55-2 od 17. jula 2001. godine, i rješenja Stambene Komisije Garnizona Bjeljina broj 135-1 od 20. marta 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosava Uzelca protiv presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-1031/02 od 30. oktobra 2003. godine, jer je podnesena od neovlaštenog lica.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Rakić, Jovan Gajić, Milosav Uzelac, Cvijo Pavlović i Slobodan Kuzman (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Bijeljine, koje zastupa Jezdimir Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnijeli su, 25. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Više stambene komisije Garnizona Bjeljina (u daljnjem tekstu: Viša stambena komisija), broj 58-2 od 17. jula 2001. godine, rješenja Stambene komisije Garnizona Bjeljina (u daljnjem tekstu: Stambena komisija), broj 132-1 od 20. marta 2001. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjeka Bijeljina (u daljnjem tekstu: Odsjek Ministarstva), broj 05-050-03-
R/00 D.S od 28. juna 2003. godine, presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-807/00 od 17. maja 2001. godine, rješenja Više stambene komisije, broj 57-2 od 17. jula 2001. godine, rješenja Stambene komisije, broj 176-1 od 20. marta 2001. godine, presude Osnovnog suda, broj P-1031/02 od 30. oktobra 2003. godine, zaključka o dozvoli izvršenja Odsjeka Ministarstva, broj 05-050-03-Z-1538/03 D.S od 10. novembra 2003. godine, rješenja Odsjeka Ministarstva, broj 05-
050-03-R-534/99 od 12. oktobra 2004. godine, rješenja Više stambene komisije, broj 55-2 od 17. jula 2001. godine i rješenja Stambene komisije, broj 135-1 od 20. marta 2001. godine. Apelanti su, 1. juna 2005. godine, dopunili apelaciju.
2. Apelanti su, u toku 1992. godine, od Komande Garnizona Bijeljina Vojske Republike Srpske dobili na korištenje stanove u Bijeljini. Nakon toga, u toku 2000. godine, prethodni nosioci stanarskih prava su podnijeli zahtjev za povrat predmetnih stanova u posjed, a koji su bili proglašeni napuštenim.
3. Navedenim rješenjima Stambene komisije, obustavljen je postupak potvrđivanja privremenih rješenja o dodjeli stanova na korištenje apelantima, dok se pravosnažno ne riješe zahtjevi za povrat stanova podneseni od prethodnih nosioca stanarskog prava. Rješenjima Više stambene komisije odbijeni su prigovori apelanata na rješenja Stambene komisije. Prema pouci o pravnom lijeku, prvoapelant, trećeapelant i petoapelant su protiv rješenja Više stambene komisije mogli pokrenuti upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, što su oni propustili da učine.
4. Navedenim rješenjima Odsjeka Ministarstva, ranijim nosiocima stanarskih prava su vraćeni u posjed stanovi koji su apelanti koristili kao privremeni korisnici. Na rješenja Odsjeka Ministarstva apelanti su blagovremeno izjavili žalbe Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske koje još nije odlučivalo o žalbama, iz čega slijedi da je postupak u toku.
5. Drugoapelant je podnio apelaciju protiv presude Osnovnog suda, broj P-807/00 od 17. maja 2001. godine, kojom je pravosnažno okončan parnični postupak utvrđivanja prestanka stanarskog prava, u kojem je apelant učestvovao kao umješač na strani tužioca.
6. Trećeapelant je podnio apelaciju, pored navedenih pravnih akata, i protiv presude Osnovnog suda, broj P-1031/02 od 30. oktobra 2003. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev Vojnog pravobranilaštva Republike Srpske da se utvrdi da je tuženom Ramizu Šćuku prestalo stanarsko pravo na spornom stanu.
7. Apelanti se žale da im je navedenim odlukama povređeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4., 5., 14 i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 4. tač. 4., 5., 14. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;
5. zahtjev/apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
14. apelacija je preuranjena;
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
9. Prvoapelant je podnio apelaciju protiv odluka koje su navedene u dispozitivu ove odluke. U skladu sa navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen i samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
10. Prvoapelant pobija rješenje Odsjeka Ministarstva kojim je sporni stan vraćen u posjed ranijem nosiocima stanarskog prava, a njoj, kao privremenom korisniku, naloženo da se u određenom roku iseli. Međutim, protiv osporenog rješenja Odsjeka Ministarstva prvoapelant je izjavila žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, kao drugostepenom organu. Prema obavještenju od 1. juna 2005, koje je Ustavni sud dobio od zastupnika prvoapelanta, drugostepeni organ nije donio odluku o izjavljenoj žalbi. Slijedi, da je apelacija u dijelu koji se odnosi na rješenja Odsjeka Ministarstva preuranjena.
11. Nadalje, prvoapelant se, pored navedenog rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, žali i na rješenje Više stambene komisije, kojim je potvrđeno rješenje Stambene komisije, a prvoapelant nije, kako je izričito naveo u apelaciji, pokretao upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, iako je imao pravo tražiti preispitivanje drugostepenog upravnog rješenja u upravnom sporu. Prvoapelant dakle, nije pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog upravnog akta, u skladu sa pozitivnim propisima, kako bi se došlo do konačne odluke, koja bi, potom, mogla biti predmet pobijanja pred Ustavnim sudom, odnosno nije iscrpio efektivne pravne lijekove u smislu člana 15. stav. 3. Pravila Ustavnog suda. Slijedi da prvoapelant u odnosu na rješenje Više stambene komisije nije iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonu.
12. Drugoapelant pobija presudu Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-817/00 od 17. maja 2001. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca, na čijoj je strani drugoopelant učestvovao kao umješač. Obzirom da je izvjesno da je apelant osporenu presudu primio u toku jula 2001. godine, a da je apelacija podnesena 25. oktobra 2004. godine, proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na navedenu presudu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Osnovnog suda
13. Trećeapelant, prema navodima apelacije, nije pokretao upravni spor protiv konačnog rješenja Više stambene komisije, pa je u tom djelu apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, kako je propisano odredbom člana 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda. U odnosu na žalbu na zaključak o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjeka Bijeljina, broj 05-050-
03-Z-1538/03 D S od 10. novembra 2003. godine, apelacija trećeapelanta je preuranjana, pošto žalbeni postupak pred drugostepenim upravnim organom još nije okončan. Trećeapelant je podnio apelaciju i protiv presude Osnovnog suda, broj P-1031/02 od 30. oktobra 2003. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev Vojnog pravobranilaštva Republike Srpske da se utvrdi da je Ramizu Šćuku prestalo stanarsko pravo. U ovom parničnom postupku apelant nije bio učesnik, pa proizilazi da apelant nije lice koje, u skladu sa članom 16. stav 2 tačka 5. Pravila Ustavnog suda ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
14. Četvrtoapelant je protiv osporenog rješenje Odsjeka Ministarstva, broj 05-050-03-R-534/99 od 12. oktobra 2004. godine, podnio žalbu Ministarstrvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske o kojoj još nije odlučivano. Slijedi da je apelacija četvrtoapelanta u odnosu na navedeno rješenje preuranjena.
15. Petoapelant osporava rješenje Više stambene komisije, broj 55-2 od 17. jula 2001. godine, kojim je odbijena njegova žalba, izjavljena protiv prvostepenog rješenja Stambene komisije. Apelant je u apelaciji naveo da nije protiv navedenog konačnog upravnog akta podnio tužbu i pokrenuo upravni spor. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 4,. 5, 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je zahtjev/apelaciju podnjelo neovlašteno lice, odnosno ako je apelacija preuranjena i, konačno, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić