Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/04 (H. O.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-798/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-798/04, rješavajući apelaciju Huseina Omanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Omanovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kvl.z- 95/03 od 6. jula 2004.godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-331/02 od 10. aprila 2003. godine i presude Općinskog suda u Cazinu, broj K-233/97 od 15. oktobra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Omanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gnjilavca, općina Cazin, podnio je, 7. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl.z- 95/03 od 6. jula 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u dajlnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-331/02 od 10. aprila 2003. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-233/97 od 15. oktobra 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. februara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-233/97 od 15. oktobra 2002. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 42. stav 2. Krivičnog zakona RBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

3. Kantonalni sud je presudom, broj Kž-331/02 od 10. aprila 2003. godine, uvažio žalbu apelanta i presudu Općinskog suda preinačio u pogledu krivične sankcije, te primjenom člana 41. stav 1. tačka 2. i člana 42. stav 1. tačka 3. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH apelantu izrekao uslovnu osudu, utvrdivši mu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvuje godine ne učini novo krivično djelo.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Kvl.z-95/03 od 6. jula 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanta za zaštitu zakonitosti podnijet protiv presude Kantonalnog suda, broj Kž-331/02 od 10. aprila 2003. godine i presude Općinskog suda, broj K-233/97 od 15. oktobra 2002. godine.

5. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glase:

«1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

4. protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine i odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP- 1122/04, od 28. juna 2005. godine).

9. Iz prakse Evropske komisije slijedi da molbe za ponavljanjem pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. Protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35). Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantirati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu, X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za zaštitu zakonitosti. U tom slučaju, apelant bi imao pravo na ponovno odlučenje o njegovom zahtjevu uz garanciju svih standarda člana

6. Evropske konvencije. Međutim, konkretan zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen je kao neosnovan, jer je Vrhovni sud utvrdio da nije povrijeđen krivični zakon, niti je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, niti se konkretan vanredni pravni lijek mogao podnositi pozivajući se na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što je apelant učinio.

11. Ustavni sud naglašava da je apelant podnio apelaciju na presudu Vrhovnog suda, broj Kvl.z-95/03 od 6. jula 2004. godine, presudu Kantonalnog suda, broj Kž-331/02 od 10. aprila 2003. godine i presudu Općinskog suda, broj 233/97 od 15. oktobra 2002.godine. Pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučeno je o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv pobijane presude Kantonalnog suda i pobijane presude Općinskog suda. Dovodeći u vezu konkretnu činjenicu sa navedenim stavovima, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti neefektivan pravni lijek, jer nije rezultirao usvajanjem pravnog lijeka i vraćanjem na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud ne garantira ustavnu zaštitu u takvim postupcima, s jedne strane, dok odlučenja donesena po takvim pravnim lijekovima ne prekidaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije.

12. Prema tome, rok za utvrđivanje blagovremenosti u ovom predmetu, morao bi se računati od prijema presude Kantonalnog suda, broj Kž-331/02 od 10. aprila 2003. godine. Ovu presudu apelant je primio prije 4. jula 2003.godine, kada je podnio Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti. Apelacija Ustavnom sudu podnesena je 7. septembra 2004. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/04 (H. O.) | Sudska praksa | Aktio