Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-919/04 (H. Č.)
Odluka donesena 13. 09. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-919/04
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 919/04, rješavajući apelaciju Hamida Čamdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamida Čamdžića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2358/99 od 5. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hamid Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 22. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2358/99 od 5. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 23. maja 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 30. maja 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (ranije: Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica) kao učesnika u postupku zatraženo je 23. maja 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je, umjesto dostavljanja odgovora na apelaciju, obavijestilo Ustavni sud da se ne smatra učesnikom u postupku.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i obavještenje Federalnog ministarstva rada i socijalne politike su 3. augusta 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Privremenim rješenjem Službe socijalne zaštite Općine Centar – Sarajevo, broj 01-02-534- 105 od 30. augusta 1993. godine, apelantu je priznato svojstvo civilne žrtve rata sa tjelesnim oštećenjem od 80% - IV grupa i pravo na civilnu invalidninu čija isplata teče od 1. aprila 1993. godine, pa sve dok postoje zakonski uvjeti.
9. U postupku revizije privremenog rješenja od 30. augusta 1993. godine, Rješenjem Službe socijalne zaštite Općine Centar Javne ustanove „Kantonalni centar za socijalni rad“ Kantona Sarajevo broj 01-03-534-105/93 od 29. marta 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica broj 05-1099/98 od 4. jula 1998. godine, apelantu nije priznato svojstvo civilne žrtve rata iz oružanih sukoba poslije 30. maja 1990. godine, kao ni pravo na civilnu invalidninu. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je, na temelju nalaza i mišljenje ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida, utvrđeno da ukupni apelantov invaliditet iznosi 50%
- trajno. Dalje je navedeno da, s obzirom da je apelantov ukupni procent tjelesne invalidnosti ispod 60%, apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje statusa civilne žrtve rata iz člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata iz oružanih sukoba poslije 30. maja 1990. godine. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom.
10. Vrhovni sud je Presudom broj U-2358/99 od 5. maja 2004. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da je, suprotno navodima iz tužbe, Vrhovni sud našao da su osporena upravna rješenja donesena na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Dalje je u obrazloženju navedeno da je prvostepena ljekarska komisija za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ustanovila da je apelantov ukupan invaliditet 50% - trajno, uz napomenu da se na temelju uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju kao i izvršenog neposrednog pregleda imenovanog konstatira funkcionalno poboljšanje povrijeđenih organa, a da je drugostepena ljekarska komisija u svom Nalazu broj 796/98 od 18. juna 1998. godine, našla da ukupan invaliditet kod apelanta iznosi 40% - VIII grupa – trajno. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno primijenjen član 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata iz oružanih sukoba poslije 30. maja 1990. godine, jer je kod apelanta utvrđen invaliditet ispod 60%.
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata iz oružanih sukoba poslije 30. maja 1990. godine («Službeni list RBiH», broj 8/92 i «Službene novine Federacije BiH», broj 13/94) «Član 2.
Civilna žrtva rata, u smislu ove uredbe, je lice koje ima prebivalište u Republici Bosni i Hercegovini, a koje je zadobilo tjelesno oštećenje od najmanje 60% uslijed ranjavanja ili povreda nastalih u vezi sa oružanim sukobima u zemlji poslije 30. maja 1990. godine, kao i lice koje je poginulo, umrlo ili nestalo u vezi sa navedenim sukobima.“
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant je, u suštini, nezadovoljan osporenom presudom, ali nije naveo neke posebne razloge zbog kojih smatra da je presuda nezakonita, nego smatra da mu je s obzirom na njegovo zdravstveno stanje trebao biti određen veći stepen invaliditeta, odnosno da mu je trebalo biti utvrđeno svojstvo civilne žrtve rata.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 2358/99 od 5. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelant je navedenu presudu primio 23. septembra 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 22. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
19. U konkretnom slučaju, radi se o postupku u kojem je utvrđivano apelantovo pravo na stjecanje svojstva civilne žrtve rata i pravo na civilnu invalidninu, dakle predmetna se apelacija tiče „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
20. Iako je apelant osporio samo presudu Vrhovnog suda, proizlazi iz apelacije da je on nezadovoljan načinom na koji je u upravnom postupku utvrđeno činjenično stanje. Apelant je, naime, mišljenja da mu je, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, trebao biti određen veći stepen invaliditeta. Ustavni sud će, u vezi sa apelantovim navodima, ispitati da li je spor pred Vrhovnim sudom i upravnim organima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
22. U upravnom postupku utvrđivanja apelantovog svojstva civilne žrtve rata pribavljen je nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 10. marta 1998. godine, koja je utvrdila stepen apelantovog invaliditeta od 50%. Nakon toga je, u postupku o apelantovoj žalbi, svoj nalaz i mišljenje dala drugostepena komisija, 18. juna 1998. godine, koja je utvrdila da ukupan apelantov invaliditet iznosi 40%. Na tako utvrđeno činjenično stanje upravni organi su primijenili član 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata iz oružanih sukoba poslije 30. maja 1990. godine i donijeli odluku da apelantu ne pripada svojstvo civilne žrtve rata. Vrhovni sud je našao da su osporena upravna rješenja donesena na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
23. U skladu sa svojom praksom Ustavni sud se neće upustiti u ocjenu načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice, jer ne proizlazi da su u konkretnom slučaju te činjenice utvrđene proizvoljno, odnosno da je došlo do arbitrarne primjene materijalnog prava. U osporenim odlukama navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
24. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na život
25. Apelant je naveo da mu je osporeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.
Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
a) pravo na život.» Član 2. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
„Pravo na život svakog čovjeka je zaštićeno zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom».
26. Ustavni sud podsjeća da član 2. Evropske konvencije u prvoj rečenici nameće širu obavezu državnim vlastima nego što je to obaveza koja je sadržana u drugoj rečenici. Koncept prema kojem će „svačiji život biti zaštićen zakonom“ obavezuje državne vlasti ne samo da se uzdrže od „namjernog lišavanja života“, nego i više od toga, da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi ga zaštitile (vidi Evropska Komisije za ljudska prava, Asocijacija X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka od 2. jula 1978. godine, Odluke i izvještaji broj 14, str. 32).
27. Apelant nije obrazložio svoje navode u vezi sa pozivanjem na povredu prava na život. Iz apelacije se može zaključiti da on tu povredu vidi u činjenici da mu je osporeno pravo da mu se prizna svojstvo civilne žrtve rata, odnosno pravo na civilnu invalidninu. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da se odluka kojom apelantu nije priznato svojstvo civilne žrtve rata ne može smatrati mjerom usmjerenom na „namjerno lišavanje života“ apelanta ili propustom države da preduzme odgovarajuće mjere da zaštiti apelantov život.
28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer upravni organi, u postupku utvrđivanja apelantovog statusa civilne žrtve rata, nisu proizvoljno utvrdili činjenice, niti je bilo arbitrarne primjene materijalnog prava. Također, nije povrijeđen ni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, jer se nepriznavanje apelantu svojstva civilne žrtve rata ne može smatrati mjerom usmjerenom na „namjerno lišavanje života“ ili propustom države da preduzme odgovarajuće mjere da zaštiti apelantov život.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić