Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-947/04 (Zajednica etažnih vlasnika i D. R.)

Odluka donesena 13. 09. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-947/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP-947/04, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika i Davorina Reljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zajednice etažnih vlasnika i Davorina Reljića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž-160/03 od 23. juna 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-435/04 od 8. novembra 2004.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zajednica etažnih vlasnika i Davorin Reljić iz ulice Srpska broj 79. (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 1. i 12. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-160/03 od 23. juna 2004. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-435/04 od 8. novembra 2004. godine.

2. Apelanti su, kao privatni tužitelji, podnijeli privatnu tužbu protiv M.P. i S.M. zbog krivičnog djela samovlašća iz člana 385. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 22/00, 33/00 i 37/01). Rješavajući o privatnoj tužbi Osnovni sud je donio presudu, broj K-632/02 od 26. marta 2001. godine, kojom je optužene oglasio krivim za krivično djelo koje im se stavljalo na teret privatnom tužbom, te ih osudio na novčanu kaznu. Nakon žalbe optuženih, Okružni sud je donio rješenje, broj Kž-160/03 od 23. juna 2004. godine, kojim je uvažio žalbu i ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda, te predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio rješenje, broj K-435/04 od 8. novembra 2004. godine, kojim je odbacio tužbu privatnog tužioca i obustavio krivični postupak u ovom predmetu, zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je protiv rješenja dozvoljena žalba Okružnom sudu u roku od tri dana od dana prijema.

3. U apelaciji apelanti navode da su donošenjem osporenih rješenja Okružni sud i Osnovni sud povrijedili odredbe Zakona o krivičnom postupku i Krivičnog zakona, čime su praktično dozvolili da optuženi M.P. i S.M. ostanu nekažnjeni za krivično djelo, za koje smatraju da postoje dokazi da su ga izvršili. Na taj način, apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti naglašavaju da su, protiv rješenja Osnovnog suda, broj K-435/04 od 8. novembra 2004. godine, izjavili žalbu o kojoj nije odlučeno ali da smatraju da žalba neće biti efektivna, te iz tog razloga traže da Ustavni sud smatra konačnim osporeno rješenje Okružnog suda, za koje apelanti predlažu da bude ukinuto, te da se Okružnom sudu naloži da donese novu presudu u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku i Krivičnog zakona. Apelanti se takođe, pozivaju odluku Ustavnog suda, broj U-128/03 od 21. septembra 2004. godine, gdje je Kućnom savjetu zgrade, koji je kasnije promijenio naziv u Zajednica etažnih vlasnika, priznato svojstvo apelanta.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

5. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se navodi apelanata mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, obzirom da se kao apelanti pojavljuju lica kojima je kao privatnim tužiteljima odbačena tužba u krivičnom postupku. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:

(...)

e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...]“.

6. Ispitujući da li se navodi apelanata mogu razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza ili bilo koje krivične optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelanti nisu okrivljeni za krivično djelo. Suprotno tome, apelanti pokušavaju da, nakon što su privatnom tužbom pokrenuli krivični postupak, dokažu svoju optužbu protiv drugih lica. Međutim, optužba je odbačena zbog nastupanja apsolutne zastare krivičnog gonjenja. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe i u tom postupku izdejstvuje osuđujuću presudu spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.

7. Ustavni sud ponavlja, da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-928/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Član 6. Evropske konvencije, na koji se apelanti pozivaju, garantuje pravičan postupak prilikom „utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv nekog lica. Ako se radi o pravu da se krivično goni treće lice, radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine).

12. Kako član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-947/04 (Zajednica etažnih vlasnika i D. R.) | Sudska praksa | Aktio