Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/05 (F. A., I. P., V. B., M. B., H. M., E. H., E. Z., N. O., H. M., M. M. i I. M.)

Odluka donesena 26. 04. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-329/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 26. aprila 2005. godine, u predmetu broj AP-329/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. A., I. P., V. B., M. B., H. M., E. H., E. Z., N. O., H. M., M. M. i I. M., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-557/04 od 30. decembra 2004. godine, broj Gž 477/04 od 16. septembra 2004. godine, broj Gž- 331/04 od 14. juna 2004. godine, broj Gž-539/04 od 22. decembra 2004. godine, broj Gž-624/04 od 30. decembra 2004. godine, broj Gž- 663/04 od 15. decembra 2004. godine, broj Gž-658/04 od 17. januara 2005. godine, broj Gž-670/04 od 30. decembra 2004. godine, broj Gž- 623/04 od 7. decembra 2004. godine, broj Gž-321/04 od 25. januara 2005. godine, broj Gž-633/04 od 7. decembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj RS-98/02 od 15. septembra 2004.

godine, broj RS-129/03 od 26. jula 2004. godine, broj RS-112/03 od 29. aprila 2004. godine, broj RS-111/03 od 30. septembra 2004.

godine, broj RS-172/04 od 27. oktobra 2004. godine, broj RS-36/04 od 15. decembra 2004. godine, broj RS-12/04 od 29. oktobra 2004.

godine, broj RS-191/04 od 26. oktobra 2004. godine, broj RS-240/04 od 1. novembra 2004. godine, broj RS-148/04 od 29. aprila 2004.

godine, broj RS-261/04 od 1. novembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. F. A., I. P., V. B., M. B., H. M., E. H., E. Z., N. O., H. M., M. M. i I. M. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Doboja, koje zastupa Z. M., advokat iz Doboja, podnijeli su, 2. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-557/04 od 30. decembra 2004. godine, broj Gž 477/04 od 16. septembra 2004. godine, broj Gž-331/04 od 14. juna 2004. godine, broj Gž-539/04 od 22. decembra 2004. godine, broj Gž-624/04 od 30. decembra 2004. godine, broj Gž-663/04 od 15. decembra 2004. godine, broj Gž-658/04 od 17. januara 2005. godine, broj Gž-670/04 od 30. decembra 2004. godine, broj Gž-623/04 od 7. decembra 2004. godine, broj Gž-321/04 od 25. januara 2005. godine, broj Gž-633/04 od 7. decembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-98/02 od 15. septembra 2004. godine, broj RS-129/03 od 26. jula 2004. godine, broj RS-112/03 od 29. aprila 2004. godine, broj RS-111/03 od 30. septembra 2004. godine, broj RS-172/04 od 27. oktobra 2004. godine, broj RS-36/04 od 15. decembra 2004. godine, broj RS-12/04 od 29. oktobra 2004. godine, broj RS- 191/04 od 26. oktobra 2004. godine, broj RS-240/04 od 1. novembra 2004. godine, broj RS-148/04 od 29. aprila 2004. godine, broj RS-261/04 od 1. novembra 2004. godine.

2. Ustavni sud je, na osnovu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, a s obzirom da se radi o više apelacija po istom pitanju iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da se apelacije spoje, vodi jedan postupak i donese jedna odluka broj AP-329/05. Spojene su slijedeće apelacije: AP-329/05, AP-331/05, AP-332/05, AP-363/05, AP-383/05, AP-388/05, AP-403/05, AP-405/05,

AP-451/05, AP-461/05 i AP-465/05.

3. Apelanti su, u periodu od 10. septembra 2002. godine do 26. aprila 2004. godine, podnijeli tužbe Osnovnom sudu radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjima navedenim u dispozitivu ove odluke, odbacio tužbe kao neblagovremene, sa obrazloženjem da nisu podnesene u roku previđenom Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Taj sud je naveo da su apelanti trebali podnijeti tužbu u roku od 15 dana od dana uručenja rješenja, odnosno od dana kad su saznali za povredu prava iz radnog odnosa, a kako to nisu učinili, nisu ispunili formalne uslove za podnošenje tužbe. Također se ističe, da od ukidanja ratnog stanja, 19. juna 1996. godine, nije više bilo zapreka da se apelanti zainteresuju za svoj radno-pravni status i zatraže internu zaštitu kod poslodavca. U rješenjima se dalje navodi da zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik koji nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom organizacije u kojoj je bio zaposlen, a kako je utvrđeno da su apelanti propustili da zaštitu prava traže kod poslodavca, nego su podnijeli tužbu sudu tek nakon proteka više godina od saznanja za povredu prava, njihova je tužba i neblagovremena i nedozvoljena.

4. Protiv navedenih rješenja Osnovnog suda, apelanti su uložili žalbe Okružnom sudu, koji je odbio žalbe i potvrdio prvostepena rješenja.

5. Apelanti se u apelaciji žale da su rješenja Okružnog i Osnovnog suda povrijedila njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija), te pravo na rad. Apelanti traže od Ustavnog suda da ukine osporena rješenja, naloži poslodavcima da odmah ponudi apelantima mogućnost povratka na radno mjesto i da naloži Osnovnom sudu da po hitnom postupku riješi zahtjeve apelanata za naknadu štete zbog izgubljene zarade i doprinosa.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovo formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

8. U konkretnim slučajevima, radni odnosi u Republici Srpskoj su bili regulisani Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa SFRJ («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), kojim je u odredbama iz člana 80. stav 2. bilo propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povređeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Član 83. stav 1. ovog zakona je dalje, propisivao da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

9. Redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanata, već su tužbe odbačene iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da apelanti nisu blagovoremeno podnijeli tužbe prvostepenom sudu. Osnovni sud je zaključio da se apelanti nisu mogli osloboditi obaveze da iskoriste pravo na prigovor poslodavcu, u odnosu na radnje kojim je došlo do povrede njihovog prava iz radnog odnosa. Prema zakonskim odredbama bili su obavezni da podnesu prigovor u roku od 15 dana od saznanja za povredu, ili u roku od 15 dana od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Međutim, apelanti su propustili da to učine, te su podnijeli tužbu Osnovnom sudu u periodu od 10. septembra 2002. godine do 26. aprila 2004. godine.

10. Apelanti, u toku cijelog postupka pred nižestepenim sudovima, nisu argumentovano opravdali činjenicu propusta podnošenja prigovora poslodavcu, odnosno neblagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelanti nisu opravdali tvrdnju da je podnošenje zahtjeva za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa poslodavcu, odnosno podnošenje tužbe u zakonom propisanim rokovima, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njih, zbog čega bi formalne odluke Okružnog suda predstavljale povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti su sve vrijeme tvrdili da je prekid njihovog radnog odnosa bio protivzakonit, politički i diskriminatorski. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/05 (F. A., I. P., V. B., M. B., H. M… | Sudska praksa | Aktio