Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-312/04 (S. S.)

Odluka donesena 23. 09. 2005.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-312/04

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 312/04, rješavajući apelaciju Srećka Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Stjepanovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Srećko Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se Apelacionom sudu naložiti da ga odmah puste iz zatvora, gdje se nalazi na izdržavanju kazne. Apelant je dopunio apelaciju 10. januara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 2/04), od Apelacionog suda i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 10. i 18. novembra 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Tužilaštva su 28. aprila 2005. godine dostavljeni apelantu.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 312/04 od 19. aprila 2004. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

6. Ustavni sud je 28. jula 2005. godine od Apelacionog suda zatražio na uvid predmetne sudske spise br. Kp-192/02 i Kž-102/03. Apelacioni sud je 2. augusta 2005. godine Ustavnom sudu dostavio predmetne sudske spise.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Tužilaštvo je Optužnicom broj KT-261/02 od 2. oktobra 2002. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo, teško ubistvo, iz člana 166. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 6/00 od 24. novembra 2000. godine). Optužnica je potvrđena 2. oktobra 2002. godine nakon čega je apelant optužen, te mu je i uručena predmetna optužnica.

9. Nakon održanog glavnog, javnog i usmenog pretresa, u prisustvu apelanta i njegovog branioca Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj Kp-192/02 od 11. jula 2003. godine kojom je apelanta proglasio krivim zbog izvršenog krivičnog djela, ubistva, iz člana 163. stav 2. tačka 4. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 10/03 od 24. juna 2003. godine), te ga osudio na kaznu zatvora od 14 godina. U kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 2. oktobra 2002. godine, pa dalje.

10. Nakon apelantove žalbe, Apelacioni sud je donio Presudu broj Kž-102/03 od 23. oktobra 2003. godine kojom je ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda, te odredio da će se glavni pretres održati pred Vijećem Apelacionog suda.

11. Tokom glavnog pretresa Apelacioni sud je ocijenio iskaze oko 50 svjedoka, a dodatno je saslušano i međusobno suočeno šest vještaka balističara, koji su vršili vještačenja čahura i dijelova zrna (za potrebe Tužilaštva), odnosno samo dijelova zrna (za potrebe odbrane) ispaljenih iz oružja kojim je žrtva lišena života. Također, izvršen je i uvid u materijalne dokaze (zapisnici o uviđaju, fotodokumentacija, skica mjesta događaja, potvrda o oduzimanju predmeta i drugi).

12. S ciljem identifikacije oružja iz kojeg je žrtva ubijena, vještaci balističke struke obavili su više vještačenja, kako tragova koje je vatreno oružje pri ispaljivanju ostavilo na čahurama, tako i tragova koje je vatreno oružje pri ispaljivanju ostavilo na dijelovima projektila, a koji su pronađeni na mjestu događaja pri uviđaju. Na glavnom pretresu je saslušano ukupno šest vještaka balističara koji su vršili vještačenje u ovom predmetu. S tim u vezi, naglašava se da su vještačenje čahura, nađenih na mjestu događaja pri uviđaju, izvršila tri vještaka, koji su u tri odvojena nalaza konstatirali da su sporne čahure ispaljene iz pištolja koji je vlasništvo apelantovog brata. Osim toga, vršeno je vještačenje i dijelova zrna (projektila) koji su nađeni na mjestu ubistva. Pet vještaka je iznijelo mišljenje da se ne može isključiti mogućnost da su dijelovi zrna, nađeni pri uviđaju, ispaljeni iz spornog pištolja, a jedan je vještak isključio mogućnost da su dijelovi zrna ispaljeni iz spornog pištolja.

13. Apelacioni sud je na osnovu svih provedenih dokaza donio osporenu presudu, a u obrazloženju dao detaljne ocjene pojedinih dokaza i naveo razloge zašto neke usvaja, odnosno odbija.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da su osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđena njegova ustavna prava: pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

15. Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti apelant vidi u opravdanosti određivanja pritvora i dužini trajanja pritvora, ne dajući pri tome nikakve argumente i dokaze koji bi potkrijepili tu tvrdnju.

16. U pogledu prava na pravično suđenje apelant se pozvao na povredu određenih prava utvrđenih u članu 6. Evropske konvencije, i to: a) povredu općih prava na pravično suđenje optuženog za krivično djelo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom, te dužinu trajanja krivičnog postupka, b) pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije i c) pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije.

17. Povodom povrede općih prava garantiranih članom 6. stav 1. Evropske konvencije, apelant, prije svega, prigovara na zakonitost određenih materijalnih dokaza korištenih u predmetnom krivičnom postupku, naglašavajući da je žrtva optužnice koju je konstruirala policija koju je podržalo Tužilaštvo. S tim u vezi, apelant ističe da je policija, s namjerom da ga optuži za predmetno krivično djelo, zamijenila čahure nađene pri vršenju uviđaja čahurama naknadno ispaljenim iz pištolja koji je vlasništvo njegovog brata, podmetnuvši ih kao dokaze nađene na mjestu događaja. Cilj toga je bio da se na temelju tako podmetnutih dokaza (čahura) izvede zaključak da je žrtva ubijena iz pištolja koji je vlasništvo apelantovog brata. Apelant tvrdi da se u osporenoj presudi koriste dokazi koje je prikupila policija pri vršenju uviđaja, navodeći da su takvi dokazi bili nezakoniti prema odredbama tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku. Suština navedenih tvrdnji sastoji se u tome što apelant smatra da istražni sudija nije mogao ovlastiti policiju da nastavi vršiti uviđaj koji je započeo istražni sudija, te su zbog toga nezakoniti svi materijalni dokazi koji su nađeni pri vršenju uviđaja (čahure i dijelovi zrna), kao i ostali dokazi koje je pripremila policija (zapisnik o izvršenom uviđaju, fotodokumentacija i skica mjesta događaja, službene zabilješke policajaca i drugo).

18. Apelant naglašava da je zapisnik o uviđaju sa mjesta događaja kontradiktoran, jer, navodno, daje različite podatke o tome koliko je čahura nađeno na mjestu događaja, iz čega apelant izvodi zaključak da su neki dokazi nestali već pri vršenju uviđaja. Također, apelant tvrdi i da osuđujuća presuda, kao i dokazi na kojim se ona temelji daju različite podatke o tome koliko je dijelova zrna pronađeno na mjestu događaja i u žrtvinom tijelu. Apelant osporava načine i tehnike kojima je vršeno vještačenje čahura i dijelova zrna u konkretnom slučaju, navodeći da su netačni nalazi vještaka na temelju kojih Apelacioni sud zasniva osporenu presudu. Između ostalog, kao razlog da se posumnja u objektivnost i stručnost predmetnih nalaza vještaka apelant navodi da se na jedan od nalaza čekalo oko osam mjeseci. Apelant naglašava da mu Apelacioni sud nije dopustio da vrši vještačenje u istoj mjeri u kojoj je to dopustio Tužilaštvu, te što, općenito, odbrani nije dopušteno da izvede sve dokaze koje je predlagala (na primjer, vještačenje dijelova zrna koje bi uradio specijalizirani institut izvan teritorije Bosne i Hercegovine). Osim toga, apelant smatra da ga je Apelacioni sud trebalo da oslobodi troškova vještačenja, jer je lošeg imovinskog stanja, a, u isto vrijeme, Tužilaštvo je oslobođeno tih troškova.

19. Dalje, apelant prigovara da Apelacioni sud svoje zaključke u pogledu osuđujuće presude temelji na nepotpunim i nepravilnim ocjenama izvedenih dokaza, posebno u pogledu iskaza saslušanih svjedoka, naglašavajući da je krunski svjedok Tužilaštva M.K., koji se pojavio na suđenju i koji je svjedočio protiv njega, navodno, lice koje je vjerovatno izvršilac ili saučesnik u ubistvu za koje se on tereti. Osim toga, apelant tvrdi i da nije imao motiv da ubije žrtvu, te naglašava kako koristoljublje ne može biti motiv u njegovom slučaju, jer je u vrijeme ubistva bio zaposlen i dobro je zarađivao.

20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da su pojedine sudije bile članovi Apelacionog vijeća koje je odlučivalo o njegovim žalbama izjavljenim na rješenja kojima mu se određuje pritvor, te da su te sudije kasnije učestvovale u donošenju meritorne odluke koja se osporava ovom apelacijom. S tim u vezi, naglašava se da je došlo i do procesnih povreda odredaba Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH.

21. Povredu prava na presumpciju nevinosti apelant vidi u tome što su na dan njegovog hapšenja policija i Tužilaštvo dali saopćenje za javnost da su uhvatili ubicu. Također, povredu prava na presumpciju nevinosti apelant vidi i u tome što pri donošenju osuđujuće presude nije poštovano načelo in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog).

22. Povredu prava na odbranu apelant vidi u tome što je saslušavan tokom istrage, a da nije poučen o pravu na odbranu (advokata), te da je od apelanta skrivan podatak čiji je pištolj predmet istrage.

23. Povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što njegova žalba Apelacionom sudu nije usvojena uprkos postojanju objektivnih dokaza koji idu u njegovu korist. Povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije apelant vidi u tome što su i on i žrtva raseljena lica, tj. izbjeglice, što se povezuje sa ranijim navodima da se radilo o iskonstruiranom slučaju, u kojem je unaprijed odabrana žrtva ubistva koja je izbjeglica da bi kasnije za njenu smrt najlakše bilo okriviti drugu izbjeglicu, tj. apelanta.

b) Odgovor na apelaciju

24. Apelacioni sud naglašava da su navodi iz apelacije neosnovani, te predlaže da se oni odbiju. Naglašava se da je apelant navode iz apelacije pretežno koristio i u žalbi na presudu Osnovnog suda. Tokom postupka apelant je imao garantirana sva prava, njegov pritvor je određen i produžavan u skladu sa važećim propisima, a tokom suđenja poštovano je njegovo pravo na odbranu. Razlozi na temelju kojih je sud donio osuđujuću presudu su detaljno obrazloženi, te Apelacioni sud ostaje pri onom što je navedeno u presudi koja se osporava apelacijom.

25. Tužilaštvo, također, smatra neosnovanom predmetnu apelaciju, te predlaže da se ona odbije. Osim toga, Tužilaštvo naglašava da se apelacija zasniva na tome da se osporava ocjena suda koje će dokaze uzeti u obzir, a koje ne. S tim u vezi, ističe se da se, prema praksi Ustavnog suda, ocjena dokaza ubraja u nadležnost redovnih sudova.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 10/03) Član 10.

„(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.» Član 14.

«(1) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

(2) Pravila utvrđena ovim zakonom treba da osiguraju da se osumnjičenom, odnosno optuženom omogući pravedno suđenje.» Član 15.

«Pravo suda, javnog tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravima.“

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. februara 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 23. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija presudu Apelacionog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

a) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

32. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.“

Član 5. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

„Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.“

33. Član 5. Evropske konvencije garantira pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, precizno propisujući proceduru koju je potrebno ispoštovati da bi neko mogao biti lišen slobode. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, uvjet za pozivanje na povredu člana 5. Evropske konvencije je da apelant navede u čemu vidi nepoštivanje zakonom propisane procedure pri njegovom lišavanju slobode, kao i da obrazloži zašto smatra neopravdanim određivanje pritvora, te zašto pritvor predugo traje. U konkretnom slučaju apelant je samo paušalno naveo da povredu člana 5. Evropske konvencije vidi u pogledu opravdanosti i dužine pritvora, ne navodeći pri tome zašto smatra da nisu postojali razlozi za njegovo lišavanje slobode, kao i zašto smatra da je boravak u pritvoru predugo trajao.

34. Apelantu je nekoliko puta određivan pritvor rješenjima Osnovnog suda br. K-153/02 od 2. oktobra 2002. godine, K-153/02 od 29. novembra 2002. godine, K-153/02 od 28. februara 2003. godine, K-153/02 od 28. marta 2003. godine i K-153/02 od 23. maja 2003. godine. Apelant je na navedena rješenja izjavljivao žalbe koje su odbijene rješenjima Apelacionog suda br. Kž-128/02 od 11. oktobra 2002. godine, Kž-153/02 od 20. decembra 2002. godine, Kž-34/03 od 14. marta 2003. godine, Kž-46/03 od 10. aprila 2003. godine i Kž-66/03 od 9. juna 2003. godine.

35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije detaljnije obrazložio u čemu smatra da je došlo do povrede njegovog prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je apelant lišen slobode u skladu sa procedurom predviđenom Zakonom o krivičnom postupku, te da mu je pritvor produživan, također, na temelju razloga propisanih u navedenom zakonu. Predmetna rješenja kojima se apelantu određuje pritvor, kao i ona kojima se odbijaju njegove žalbe, dovoljno su obrazložena i daju jasne razloge za donošenje takvih odluka, te se pozivaju na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku. Prema tome, apelant je lišen slobode u skladu sa „zakonom propisanim postupkom“, a Ustavni sud, nakon uvida u predmetni sudski spis, ne nalazi bilo kakve elemente arbitrarnosti pri određivanju i produženju predmetnog pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

b) Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije glase:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

37. Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju prije nego što počne da ispituje da li je došlo do povrede tog člana. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je član 6. u konkretnom slučaju primjenjiv, jer nema nikakve sumnje da se ovdje radi o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanta. U tom slučaju apelant ima pravo da zahtijeva od Ustavnog suda da ispita da li je predmetno suđenje, čiji je rezultat osuđujuća presuda protiv njega, zadovoljilo standarde člana 6. Evropske konvencije.

38. Nakon toga, Ustavni sud treba riješiti apelantov prigovor da se u osporenoj presudi koriste dokazi koje je prikupila policija pri vršenju uviđaja, koji su, navodno, bili nezakoniti prema odredbama tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku. U vezi s tim apelant navodi da istražni sudija nije mogao ovlastiti policiju da nastavi vršiti uviđaj koji je on započeo, te da su zbog toga nezakoniti svi materijalni dokazi nađeni pri vršenju uviđaja (čahure i dijelovi zrna), kao i ostali dokazi koje je predočila policija (zapisnik o izvršenom uviđaju, fotodokumentacija i skica mjesta događaja, službene zabilješke policajaca i sl.).

39. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su pri donošenju osporene presude poštivani standardi člana 6. Evropske konvencije u pogledu korištenja dokaza na kojima se presuda zasniva. Ustavni sud naglašava da, u principu, svi dokazi na kojima se temelji presuda moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog. Korištenje izjava i drugih materijalnih dokaza koji su prikupljeni prije suđenja kao dokaznog materijala, u principu, nije nekonzistentno sa standardima člana 6. Evropske konvencije sve dok se poštuju prava odbrane. Prema ovim pravima, optuženi ima mogućnost da pokuša osporiti navode optužbe, kao i da ispituje svjedoke u nekoj od faza suđenja. U konkretnom slučaju svi dokazi na kojima se temelji osporena presuda izvedeni su na glavnom pretresu, kome su bili prisutni apelant i njegov branilac, te nema nijednog razloga da se posumnja da se osporena presuda temelji na dokazima korištenim suprotno od standarda koje propisuje član 6. Evropske konvencije.

40. Dalje, Ustavni sud treba da riješi apelantove prigovore kojima on, ustvari, analizira pojedine dokaze koji se koriste u osporenoj presudi, navodeći pritom, na primjer, da je zapisnik o uviđaju sa mjesta događaja kontradiktoran u pogledu broja nađenih čahura, te da osuđujuća presuda i dokazi na kojima se temelji daju različite podatke o tome koliko je dijelova zrna pronađeno u tijelu žrtve. Osim toga, apelant osporava načine i tehnike kojima je vršeno vještačenje čahura i dijelova zrna u konkretnom slučaju, navodeći da su netačni nalazi vještaka na temelju kojih Apelacioni sud zasniva osporenu presudu. Kao razlog da se posumnja u objektivnost i stručnost predmetnih nalaza vještaka balističara apelant navodi da se na jedan od nalaza čekalo oko osam mjeseci. Apelant navodi i da mu Apelacioni sud nije dopustio da vrši vještačenje u istoj mjeri u kojoj je to dopustio Tužilaštvu, te kao primjer navodi da nije dopušteno da vještačenje dijelova zrna vrši specijalizirani institut izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Također, apelant tvrdi da je Apelacioni sud trebalo da ga oslobodi troškova vještačenja, jer je, navodno, lošeg imovinskog stanja.

41. U vezi s navedenim Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto redovnih sudova, odnosno da ne može ispitivati da li postoji dovoljno dokaza da bi se mogla donijeti presuda, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. Navedeno stanovište Ustavni sud je iznio u svojoj odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenoj u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02, te je isto ponovio u nizu svojih kasnijih odluka. Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje sadržaja zapisnika o uviđaju sa mjesta događaja, kao i sadržaja nalaza o obdukciji žrtve s obzirom na to da su ti dokazi dovoljno obrazloženi u osporenoj presudi, na način za koji se ne može reći da je „proizvoljan ili neprihvatljiv“.

42. Također, Ustavni sud neće ulaziti ni u ispitivanje nalaza vještaka balističara, prvo, zbog toga što osporena presuda daje detaljne razloge i analizu predmetnih nalaza vještaka, drugo, zbog toga što, u skladu sa navedenom praksom, u nadležnosti Ustavnog suda nije da vrši ocjenu prihvatljivosti pojedinih dokaza umjesto redovnih sudova, u koje se, svakako, ubrajaju i nalazi vještaka. Ustavni sud naglašava da se samo na temelju činjenice da se na jedan od nalaza vještaka čekalo oko osam mjeseci ne može zaključiti da se radi o nestručnom i neobjektivnom nalazu, pogotovo kada osim tog nalaza postoje i drugi nalazi vještaka balističara. Činjenica da nije usvojen apelantov prijedlog da se vještačenje spornih dijelova zrna nađenih u tijelu žrtve vrši na specijaliziranom institutu izvan Bosne i Hercegovine ne znači da je apelant stavljen u nepovoljniji položaj od Tužilaštva, jer ni Tužilaštvo nije vršilo vještačenje na institutima izvan teritorije Bosne i Hercegovine, pa sud, odbijajući apelantov prijedlog, nije ga tretirao na različit način u odnosu na Tužilaštvo. Vještake koji su vršili vještačenja u konkretnom slučaju angažirali su i Tužilaštvo i apelant, pa ni u tom pogledu nije bilo različitog tretmana.

43. Što se tiče apelantovih prigovora da je trebalo da bude oslobođen plaćanja troškova vještačenja, Ustavni sud naglašava da je u nadležnosti redovnih sudova da odluče koga će osloboditi troškova postupka, a koga ne, što se desilo i u konkretnom slučaju, te Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje toga da li je apelant trebalo da bude oslobođen plaćanja troškova vještačenja. U svakom slučaju, imajući u vidu cjelokupni spis, ne može se zaključiti da je došlo do povrede apelantovog prava na odbranu zbog toga što nije oslobođen troškova vještačenja.

44. Osim toga, Ustavni sud treba riješiti apelantov prigovor da se osporena presuda temelji na nepotpunim i nepravilnim ocjenama izvedenih dokaza, posebno u pogledu iskaza saslušanih svjedoka. Apelant naglašava da je krunski svjedok Tužilaštva M. K., navodno, lice koje je počinilac ili saučesnik u ubistvu. U vezi s navedenim Ustavni sud ponovo naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka tim prije što su svi svjedoci saslušani u prisustvu apelanta i njegovog branioca. Apelant je imao priliku da pokuša osporiti iskaze svih saslušanih svjedoka, uključujući, naravno, i iskaz svjedoka M. K.

45. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je sudio sud koji nije bio nepristran. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant optužen za krivično djelo, teško ubistvo, iz člana 166. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona. Na složenost predmetnog krivičnog postupka ukazuju činjenice da je tokom glavnog pretresa saslušano više od 50 svjedoka, te da je bilo angažirano šest vještaka balističara da izvrše vještačenje čahura i dijelova zrna ispaljenih iz spornog pištolja. Predmetni krivični postupak počeo je pred Osnovnim sudom 2. oktobra 2002. godine, kada je apelantu uručena optužnica za predmetno krivično djelo. Nakon toga održana su tri ročišta za utvrđivanje stanja spisa, i to: 24. oktobra i 18. novembra 2002. godine, te 7. februara 2003. godine. Pred Osnovnim sudom održani su glavni pretresi prema datumima: 5. i 25. mart, 23. april, 5., 15. i 27. maj, 5., 12. i 19. juni, 9. i 11. juli 2003. godine, kada je i objavljena prvostepena presuda broj Kp-192/02 od 11. jula 2003. godine. Apelant je uložio žalbu na presudu Osnovnog suda, koju je uvažio Apelacioni sud, te donio Rješenje broj Kž-102/03 od 23. oktobra 2003. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i odlučio da će se glavni pretres održati pred Apelacionim sudom. Nakon toga, pred Apelacionim sudom održani su glavni pretresi prema datumima kako slijedi: 23. decembar 2003. godine; 12. i 15. januar 2004. godine, kada je i objavljena konačna odluka Apelacionog suda broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine. Dakle, predmetni krivični postupak je pravosnažno okončan za otprilike 15 mjeseci i tokom tog vremenskog perioda su održani brojni glavni pretresi (ukupno 14 glavnih pretresa) u razumnim rokovima. Također, vidljivo je da su tokom glavnog pretresa saslušani brojni svjedoci, kao i da su vršena brojna vještačenja.

46. Dakle, kad se sve navedeno uzme u obzir, Ustavni sud smatra da, zaista, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se osnovano moglo tvrditi da predmetno suđenje nije završeno u razumnom roku. Isto tako, Ustavni sud smatra da ne treba posebno ispitivati apelantove prigovore u pogledu toga da mu je sudio sud koji nije bio nepristran, jer u predmetnom sudskom spisu se ne može naći ništa što bi ukazivalo na eventualnu pristranost sudova u ovom predmetu. Ustvari, apelant svoje prigovore o pristranosti redovnih sudova temelji na svom nezadovoljstvu njihovom presudom, što nije razlog na temelju kojeg bi Ustavni sud mogao donijeti zaključak da su sudije bile pristrane pri donošenju osporene odluke.

47. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na presumpciju nevinosti zbog toga što su policija i Tužilaštvo na dan njegovog hapšenja dali saopćenje za javnost da su uhvatili ubicu. Povredu prava na presumpciju nevinosti apelant vidi i u tome što pri donošenju osuđujuće presude nije poštovano načelo in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nijednim dokazom nije potkrijepio svoje navode u pogledu toga da su policija i Tužilaštvo na dan njegovog hapšenja izdali saopćenje za javnost da je uhvaćen ubica. Takvih dokaza nema ni u predmetnim sudskim spisima, kao što u njima nema ni bilo kakvih drugih dokaza da je sud pri donošenju presude pošao od uvjerenja da je apelant počinio predmetno krivično djelo koje mu se stavljalo na teret, te da je na taj način povrijedio apelantovo pravo na presumpciju nevinosti. Apelant je osuđen na temelju dokaza koji su izvedeni na suđenju i sud svoju presudu zasniva samo na takvim dokazima. Stoga, Ustavni sud smatra da nema osnova ni za pozivanje na povredu načela in dubio pro reo.

48. Ustavni sud treba riješiti i apelantove prigovore da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao i procesnih povreda Zakona o krivičnom postupku zbog toga što su određene sudije bile članovi Apelacionog vijeća koje je odlučivalo o njegovim žalbama na rješenja kojima mu se određuje pritvor i kasnije učestvovale u donošenju meritorne odluke koja se osporava ovom apelacijom. Ovi navodi su činjenično tačni, tj. zaista su pojedine sudije bile članovi Apelacionog vijeća koje je odlučivalo o apelantovim žalbama na rješenja o određivanju pritvora da bi, zatim, te sudije bile članovi Vijeća koje je donijelo presudu koja se osporava apelacijom.

49. Stoga će Ustavni sud navedene prigovore ispitati u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju. U tom smislu se citira sljedeće: «[...]Činjenica da je sudija donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitni su 'opseg i priroda' drugih mjera koje se preduzmu prije suđenja[...]» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Nortier, presuda od 24. augusta 1993. godine; Saravia de Carvalho, presuda od 22. aprila 1994. godine i Fey, presuda od 24. februara 1993. godine). Osim toga, u predmetu Padovani Evropski sud za ljudska prava smatra da «[...]Ispitivanje optuženog i preduzimanje mjera koje ograničavaju njegovu slobodu, koju je u prethodnom postupku provelo lice koje će kasnije biti sudija u predmetu, nije predstavljalo kršenje člana 6. Evropske konvencije[...]» (vidi presudu od 26. februara 1993. godine). Iz navedenog je vidljivo da Evropski sud za ljudska prava ne smatra da automatski dolazi do povrede prava na pravično suđenje «čak i ako u izricanje presude bude uključen sudija koji je vršio određene radnje u prethodnom postupku osim ako ne postoje neke posebne okolnosti koje dovode u pitanje njegovu nepristranost». Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 255/03 od 15. oktobra 2004. godine donio stav da sama činjenica da je sudija koji je bio član Vijeća koje je odlučivalo o prigovoru na optužnicu prethodno sudjelovao u istrazi ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje kada ne postoje drugi razlozi koji bi ukazivali na nepristranost tog sudije.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se navedena sudska praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju. Stoga se naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi Vijeća koje je odlučivalo o apelantovim žalbama na rješenja o određivanju pritvora i da su oni kasnije učestvovali u donošenju odluke koja se osporava apelacijom ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. Evropske konvencije, jer ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati da su te sudije bile pristrane pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti.

51. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je saslušavan tokom istrage, ali da nije poučen o pravu na advokata, kao i da je od njega skrivan podatak čiji je pištolj predmet istrage. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na to, Ustavni sud smatra da pod „istragom“ apelant podrazumijeva radnje policije koje su preduzete s ciljem istraživanja predmetnog krivičnog djela. Na takav zaključak upućuje i nesporna činjenica da je apelant tokom cijelog sudskog postupka imao branioca, tako da se pod „istragom“ u konkretnom slučaju mogu samo podrazumijevati radnje policije, a ne suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se standardi člana 6. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji provodi policija. Međutim, iz ustaljene prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava proizlazi da se pravičnost postupka, u smislu člana 6. Evropske konvencije, sagledava u cjelini tog postupka, tj. nakon što se postupak završi. Imajući u vidu složenost i višeslojnost krivičnog postupka, greške ili propusti koji budu učinjeni u jednoj od faza tog postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od njegovih narednih faza, te tako mogu biti ispoštovani standardi člana 6. Evropske konvencije. Stoga, ukoliko apelant nije poučen o pravu na advokata pri davanju izjave u policiji, te ukoliko mu nije rečeno koji je pištolj predmet istrage, to je ispravljeno otvaranjem glavnog pretresa tokom kojega je apelant imao advokata, te je mogao osporiti svoju izjavu koju je dao u policiji, a tada je i upoznat sa činjenicom koji je pištolj predmet istrage. Osim toga, Ustavni sud je već obrazložio da korištenje dokaza prikupljenih u ranijim fazama krivičnog postupka, uključujući i dokaze koje je predočila policija, nije samo po sebi u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije ukoliko takvi dokazi budu izvedeni na suđenju, te ukoliko optuženi bude imao priliku da ih pokuša osporiti.

52. Kada se u konkretnom slučaju sagleda kompletan krivični postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da on zadovoljava kriterije pravičnog suđenja. Naime, nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, apelant je imao branioca, mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. U okviru zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer Ustavni sud tokom ispitivanja predmetne apelacije nije utvrdio da postoje elementi koji bi ukazivali na to da je došlo do povrede navedenih ustavnih prava.

56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-312/04 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio