Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-818/04 (G. Đ.-P.)
Odluka donesena 23. 09. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Šta se ne smatra domom
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-818/04
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 818/04, rješavajući apelaciju Gorane Đudurović-Praštalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorane Đudurović- Praštalo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-590/03 od 4. augusta 2004. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gorana Đudurović-Praštalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 20. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U- 590/03 od 4. augusta 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 4. i 23. novembra 2004. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Banja Luka, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 10. decembra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Banja Luka, nije dostavilo odgovor.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici 17. decembra 2004. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanaticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Banja Luka, broj 05- 050-02-02-760/00 od 17. decembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog organa u drugostepenom postupku broj 05-050-01-275/03 od 16. aprila 2003. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed jednosobnog stana u Banjoj Luci, u Knežopoljskoj ulici broj 1/III, površine 29 m². U toku postupka utvrđeno je da je na osnovu ugovora zaključenog 11. juna 1993. godine između Općine Banja Luka i Javne ustanove «Gimnazija» Banja Luka, Rješenjem Javne ustanove «Gimnazija» u Banjoj Luci broj 01-201 od 14. juna 1993. godine, stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III dodijeljen apelantici, jer je raniji nosilac stanarskog prava umro i tako trajno prestao koristiti stan. Apelantica je 3. jula 1993. godine sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja Banja Luka zaključila i ugovor o korištenju stana.
7. Radi konačnog rješavanja apelanticinih stambenih potreba, Javna ustanova «Gimnazija» Rješenjem broj 01-1768/95 od 9. septembra 1995. godine (također na osnovu ugovora sa Općinom Banja Luka kojim je «Gimnaziji» ustupljen na jednokratno korištenje stan koji je proglašen napuštenim, na kojem je nosilac stanarskog prava Rašida Seferagić), naknadno je dodijelila apelantici dvosoban stan u Banjoj Luci, u Ulici Miše Stupara broj 46. Apelantica je 13. septembra 1995. godine sa Zavodom za izgradnju grada Banja Luka zaključila ugovor o korištenju stana u Ulici Miše Stupara broj 46 i uselila se. Istovremeno, apelantica je stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III predala na slobodno raspolaganje Općini Banja Luka. Rješenjem broj 03-372-1783/95 od 8. novembra 1995. godine Općinski sekretarijat za privredu Općine Banja Luka dodijelio je stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III drugom licu koje je 25. novembra 1995. godine sa Zavodom za izgradnju grada Banja Luka zaključilo ugovor o korištenju stana i uselilo se u stan.
8. Presudom broj U-590/03 od 4. augusta 2004. godine Vrhovni sud je odbio apelanticinu tužbu izjavljenu protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05- 050-01-275/03 od 16. aprila 2003. godine. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nesporna činjenica da je ugovor o korištenju predmetnog stana apelantica zaključila nakon 1. aprila 1992. godine i da je neosnovana apelanticina tvrdnja da je tuženi organ bio dužan omogućiti joj korištenje prava iz člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer, prema stavu 3. navedenog člana, privremeni korisnik iz stava 2. istog člana, koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju tog stana ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 16. ovog zakona, ili ukoliko je nadležni organ, u skladu sa ovim zakonom, odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana. Vrhovni sud je istakao da se apelantica ne može smatrati korisnikom stana u smislu navedenog zakona, jer, prema stavu 2. člana 2, privremenim korisnikom se smatra lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje. S obzirom na to da je očigledno da apelantica ne koristi predmetni stan, odnosno ne živi u njemu, ne može se ni primijeniti član 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom zaštićeni članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da je u upravnom postupku i u upravnom sporu tražila da se utvrdi da je ona zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci u Knežopoljskoj ulici broj 1/III, kao i da joj se omogući povrat stana u posjed, priznajući da se 1995. godine iselila iz predmetnog stana i predala ga Općini Banja Luka, jer je dobila veći i pogodniji stan. Apelantica navodi da joj je bio dodijeljen stan u Banjoj Luci u Ulici Miše Stupara broj 46, koji je imao status napuštene imovine ali je u međuvremenu vraćen ranijem nosiocu stanarskog prava, tako da je ostala bez stana. Apelantica smatra da joj Vrhovni sud nije omogućio neposredno saslušanje, nije potpuno utvrdio činjenično stanje, niti raspravio o svim spornim pitanjima, posebno o pitanju njenog prava na dom u konkretnoj situaciji. Apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijanu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da ostaje u svemu pri svom stanovištu koje je iznio u odluci bez obzira na apelanticine navode da predmetni stan nije bio proglašen napuštenom imovinom. Također, Vrhovni sud je istakao da predmetna upravna stvar nije složena i da su činjenice u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu dovoljno utvrđene, tako da nije smatrao potrebnim da održi usmenu raspravu, niti je takav prijedlog dat u tužbi.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 96/03) relevantne odredbe glase:
Član 14. st. 1. i 2.
« Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.»
12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93 i 12/99) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 3.
«Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni zakonom.» Član 11. st. 1. i 2.
«Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.» Član 22. st. 1.i 3.
«Kad nosilac stanarskog prava … iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan… […] davalac stana na korištenje […] poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan,[…] može tražiti iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.» Član 31. stav 1.
«Bez dozvole nosioca stanarskog prava niko se ne može useliti u stan koji nosilac stanarskog prava koristi.» 13. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94) relevantna odredba glasi:
Član 33.
« O upravnim sporovima se rješava u nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari ili ako, inače, nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava.
Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava.»
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj U-590/03 od 4. augusta 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 20. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
19. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
21. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što Vrhovni sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje, niti je omogućio njeno saslušanje.
22. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
24. Ustavni sud uočava da je tokom konkretnog cjelokupnog postupka apelantici bilo omogućeno da iznosi sve dokaze radi utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka. U svojoj upravnoj tužbi apelantica nije tražila da Vrhovni sud neposredno nju sasluša. Zatim, organi uprave i Vrhovni sud su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelanticine zahtjeve na osnovu primjenjivih zakonskih odredaba i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja.
25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
26. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»
27. Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
28. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
29. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin “dom” u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na “miješanje” javnih vlasti u poštivanje toga “doma”.
30. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
31. Ustavni sud uočava da se apelantica 3. jula 1993. godine uselila u stan (koji nije bio napušten) u Knežopoljskoj ulici broj 1/III, na osnovu ugovora o korištenju stana, koji je koristila sve do 13. septembra 1995. godine. Međutim, zbog okolnosti vezanih za dobijanje dvosobnog stana u Banjoj Luci u Ulici Miše Stupara broj 46, apelantica je stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III koristila od 3. jula 1993. godine do 13. septembra 1995. godine, kada je dobrovoljno (iako znajući za status napuštenog stana koji joj se dodjeljuje) prihvatila stan u Ulici Miše Stupara broj 46, zaključila ugovor o korištenju toga stana i preselila se u novodobiveni stan. Opredijelivši se da prestane koristiti raniji stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III, apelantica je istovremeno stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III dobrovoljno predala Općini Banja Luka na dalje raspolaganje.
32. Dakle, apelantica je stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III dobrovoljno predala, jer se (iako znajući za status napuštenog stana koji joj se dodjeljuje) prihvatanjem stana u Ulici Miše Stupara broj 46 i zaključivanjem ugovora o korištenju toga stana dobrovoljno opredijelila da trajno prestane koristiti stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III. Dakle, razlog za prestanak korištenja navedenog stana nije bilo napuštanje - odsustvo iz stana sa gubljenjem posjeda stana sa statusom izbjeglice ili raseljenog lica, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nego dobrovoljno prihvatanje drugog stana uz zaključivanje ugovora o korištenju toga stana i dobrovoljna predaja ranijeg stana na slobodno raspolaganje. Ustavni sud ocjenjuje da je u trenutku dobrovoljne predaje stana u Knežopoljskoj ulici broj 1/III na slobodno raspolaganje Općini Banja Luka i zaključivanja ugovora o korištenju stana, te preseljenja u stan u Ulici Miše Stupara broj 46 prijašnji stan u Knežopoljskoj ulici broj 1/III prestao biti apelanticin dom. Pod takvim okolnostima predmetni stan se ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer je razlog za prestanak korištenja predmetnog stana bio dobrovoljan prestanak korištenja i dobrovoljna predaja stana na raspolaganje. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnoj situaciji ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić