Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-228/04 (Udruženje članova porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 13. 07. 2005.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nestale osobe
- Porodični život
- Nehumano postupanje
- Privatni život
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-228/04
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 228/04, rješavajući apelacije Udruženja porodica nestalih lica i Gradske organizacije logoraša Istočno Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se sljedeće apelacije podnesene zbog nestanka lica za vrijeme rata na teritoriji Bosne i Hercegovine:
AP 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo-u dijelu apelacije podnesene u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: Vojislava Šekerović, Vladimir Mandić, Vide Lale, Svjetlana Trnčić, Stoja Radović, Srboljub Božić, Slobodan Mastilović; Rajko Đurica, Radmilo Drašković, Radmila Radović, Niko Simanić, Mlađenka Mičić, Mileva Mitrović, Milena Šućur, Milena Kulina, Miladin Starović, Miodrag Glogovac, Ljubomir Vasković, Ljiljana Janković, Dragan Popović, Branko Šojić, Cvijeta Radović, Dijana Čarapić i Dragica Čabak; AP 231/04 Milojka Šekara; AP 238/04 Mlađenka Lale; AP 244/04 Miro Gavrilović; AP 425/04 Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina-u dijelu apelacije podnesene u ime Milojke Lazić, čiji su članovi porodice nestali; AP 570/04 Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prnjavor-u dijelu apelacije podnesene u ime Nade Marić, čiji član porodice je nestao; AP 172/05 Milorad Matović; AP 501/05 Jela Mandić; AP 961/05 Mladen Todorović, AP 1140/05 Milena Ikonić;
AP 1042/05 Radica Todorović; AP 1043/05 Milan Todorović; AP 1046/05 Zdravka Spasojević i AP 1047/05 Milosava Cvjetković.
Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da putem komisije nadležne za traženje nestalih lica hitno i bez daljeg odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke, apelantima dostavi sve dostupne i raspoložive informacije o članovima njihovih porodica nestalim u toku rata na području Bosne i Hercegovine.
Nalaže se stranama iz člana 15. stav 3. Zakona o nestalim licima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 50/04) da odmah i bez daljeg odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana, osiguraju operativno funkcioniranje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini.
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u smislu člana 64.
stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine radi implementacije.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. U toku 2004. i 2005. godine, zbog nestanka lica za vrijeme rata na teritoriji Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Udruženje članova porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: (Vojislava Šekerović, Vladimir Mandić, Vide Lale, Svjetlana Trnčić, Stoja Radović, Srboljub Božić, Slobodan Mastilović, Rajko Đurica, Radmilo Drašković, Radmila Radović, Niko Simanić, Mlađenka Mičić, Mileva Mitrović, Milena Šućur, Milena Kulina, Miladin Starović, Miodrag Glogovac, Ljubomir Vasković, Ljiljana Janković, Dragan Popović, Branko Šojić, Cvijeta Radović, Dijana Čarapić i Dragica Čabak); Milojka Šekara, Mlađenka Lale, Miro Gavrilović, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u ime Milojke Lazić, čiji su članovi porodice nestali, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u ime Nade Marić, čiji je član porodice nestao, Milorad Matović, Jela Mandić, Mladen Todorović, Milena Ikonić, Radica Todorović, Milan Todorović, Zdravka Spasojević i Milosava Cvjetković (u daljem tekstu: apelanti).
2. U skladu sa članom 18. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. maja 2005. godine od apelanata je zatraženo da dopune apelacije, tako što će dostaviti potvrde o prijavljenom nestanku članova porodice. Apelanti su postupili po nalogu Ustavnog suda, te dostavili dopune apelacija tokom juna 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na podnesene apelacije zatraženi su 28. i 29. aprila 2005. godine od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Državne komisije za traženje nestalih lica i Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Federacije Bosne i Hercegovine.
4. Odgovori na apelacije nisu dostavljeni.
5. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 228/04. Spojene su sljedeće apelacije: AP 228/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP 231/04; AP 238/04; AP 244/04; AP 425/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP 570/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP 172/05; AP 501/05; AP 961/05;
AP 1140/05; AP 1042/05; AP 1043/05; AP 1046/05 i AP 1047/05.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Povodom nestanka članova porodica na područjima Sarajeva, Trnova, Ključa, Čapljine, Kladnja, Banovića, Goražda i Zavidovića-Vozuće tokom rata u Bosni i Hercegovini, apelacije su podnijeli: Udruženje članova porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo-u ime sljedećih članova porodica nestalih lica: (Vojislava Šekerović, Vladimir Mandić, Vide Lale, Svjetlana Trnčić, Stoja Radović, Srboljub Božić, Slobodan Mastilović, Rajko Đurica, Radmilo Drašković, Radmila Radović, Niko Simanić, Mlađenka Mičić, Mileva Mitrović, Milena Šućur, Milena Kulina, Miladin Starović, Miodrag Glogovac, Ljubomir Vasković-nestala tri člana porodice, Ljiljana Janković, Dragan Popović, Branko Šojić, Cvijeta Radović, Dijana Čarapić i Dragica Čabak); Milojka Šekara, Mlađenka Lale, Miro Gavrilović, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina-u ime Milojke Lazić, čiji su članovi porodice nestali (dva člana), Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina-u ime Nade Marić, čiji je član porodice nestao, Milorad Matović, Jela Mandić, Mladen Todorović, Milena Ikonić, Radica Todorović, Milan Todorović, Zdravka Spasojević i Milosava Cvjetković.
8. Apelanti tvrde da do danas nemaju nikakvih informacija o sudbini članova porodice nakon njihovog nestanka, koji se desio na navedenim područjima za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini u periodu između 1992. i 1995. godine. Apelanti su priložili uz apelaciju potvrdu Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, ili obje potvrde kojima se potvrđuje da su članovi njihovih porodica evidentirani kao nestala lica, te da je otvoren proces njihovog traženja.
IV. Relevantni propisi
9. Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini:
„Član V Strane će osigurati informacije preko mehanizama traganja MKCK o svim nestalim licima. Strane će, također, u potpunosti sarađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih.“
10. Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine:
«Član 33. st. 1. i 3.
Čim to okolnosti dopuste, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi lica čiji je nestanak objavila protivnička strana. Spomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim licima da bi olakšala njihovo pronalaženje. Podaci o licima čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke dostavljaju se bilo direktno, bilo posredstvom sile zaštitnice Centralnoj agenciji za traženje Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili nacionalnih društava Crvenog križa (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju putem Međunarodnog komiteta Crvenog križa i njegove Centralne agencije za traženje, svaka strana u sukobu uredit će da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje.“
11. Zakon o nestalim licima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 50/04): „Član 7.
S ciljem unapređenja procesa traženja nestalih lica i efikasnije identifikacije posmrtnih ostataka nestalih lica, osniva se Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Institut), kao nezavisna institucija za traženje nestalih lica u/iz Bosne i Hercegovine. Suosnivač Instituta može biti i međunarodna organizacija.
Način osnivanja i preuzimanja uloge osnivača i utvrđivanja bliže nadležnosti, načina finansiranja Instituta, u skladu sa ovim i drugim zakonima BiH, regulirat će se Sporazumom o osnivanju koji zaključuju suosnivači.
U skladu sa ovim i drugim važećim zakonima, Institut je pravno lice koje se registrira kao institucija Bosne iHercegovine na koju se, u skladu sa ovim zakonom, prenose upravna ovlaštenja za obavljanje poslova u vezi sa procesom traženja nestalih lica i izdavanja odgovarajućih isprava. Radni odnos zaposlenih u Institutu regulira se u skladu sa važećim zakonom o radu koji se primjenjuje na institucije Bosne i Hercegovine.
Član 15.
U svrhu osiguranja sredstava i realizacije prava članova porodice nestalih lica formira se Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Fond). Odluku o osnivanju Fonda, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine.
Sjedište, način finansiranja, upravljanje, kao i druga pitanja u vezi sa radom Fonda regulirat će se Sporazumom koji će potpisati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta BiH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu odluke iz stava 2. ovog člana.
Osim budžeta, prihodi Fonda mogu da budu sredstva iz donacija, poklona, zavještanja i drugih vidova pomoći od domaćih i međunarodnih pravnih i fizičkih lica, što se bliže uređuje Sporazumom iz stava 3. ovog člana.“
12. Odluka o obrazovanju državne komisije za traženje nestalih lica („Službeni list Republike BiH“ br. 9/96 i 17/96):
«II Komisija obavlja sljedeće poslove i zadatke:
- vodi evidenciju državljana Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: RBiH) nestalih usljed ratnih djejstava na teritoriji RBiH i susjednih država, odnosno bivših jugoslavenskih republika;
- poduzima neposredne aktivnosti za pronalaženje lica iz prethodne alineje, kao i za utvrđivanje konačne istine o sudbini tih lica;
- daje potrebne podatke kojima raspolaže nadležnim organima koji donose odluke o pravima boraca, nestalih, zarobljenih i poginulih;
- na osnovu evidencije izdaje odgovarajuće potvrde porodicama nestalih, zarobljenih i poginulih;
- sarađuje sa specijaliziranim agencijama pri UN (UNHCR i dr.), specijalnim izaslanikom Ujedinjenih naroda za ljudska prava na prostorima bivše Jugoslavije, ekspertom Komisije za ljudska prava, IFOR-om, radnom grupom Međunarodnog komiteta Crvenog križa za traženje nestalih lica, Međunarodnim tribunalom u Hagu i drugim međunarodnim i domaćim organizacijama i institucijama koje se bave pitanjem nestalih, zarobljenih i poginulih lica.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Zajedničko za sve apelacije jeste da apelanti tvrde da nemaju nikakvih pouzdanih informacija o sudbini članova svojih porodica od njihovog nestanka pa do danas. Apelanti traže da saznaju istinu o sudbini članova svojih porodica, da se utvrdi ko je kriv za njihov nestanak i da se nakon toga krivci primjereno kazne, te da im se dodijeli kompenzacija za duševnu bol koju trpe zbog toga što ne znaju šta se desilo sa članovima njihovih porodica. U apelacijama se pozivaju na sljedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava da ne budu podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine). Iscrpljivanje svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu
17. Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivanja dopustivosti predmetnih apelacija jeste pitanje iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu s obzirom na to da su se apelanti zahtjevom za traženje nestalih lica obratili samo Međunarodnom komitetu Crvenog križa ili entitetskoj komisiji za traženje nestalih lica.
18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima iz ovog ustava koja proistječu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Cilj navedenog člana je da se prvo omogući redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koji se odnose na predmet i da ga riješe uz poštivanje prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je tumačio član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, naprimjer, prihvata prijave u predmetima u kojima sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev za postojanje sudske presude, kao što je utvrđen u članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu mora se dopustiti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, osim obraćanja sudovima, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su dostupni. Značajno je da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, također, zavisi od dostupnosti i efikasnosti pravnog lijeka.
20. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i efektivni kako bi osigurali ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji već i u praksi, jer, u suprotnom, ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66.). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji su im na raspolaganju (ibid., stav 67).
21. U vezi s tim Ustavni sud napominje da, prema članu 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji pozitivna obaveza države da osigura efektivni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se obrate nadležnim organima zbog toga što nisu dobili informacije o tome kakva je sudbina članova njihovih porodica koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini. Upućivanje apelanata na redovne sudove, prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakav rezultat. Naime, obraćanje redovnim sudovima otvorilo bi niz pitanja, naprimjer: koji je sud nadležan - s obzirom na to da se ne zna tačno gdje se nestanak desio, kao i da li je nestalo lice još živo ili ne. Dakle, iako je riječ o očitom propustu apelanata povodom pitanja iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zato što apelanti nemaju na raspolaganju efektivno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava. Zbog toga, odluka Ustavnog suda treba da popuni pravnu prazninu koja postoji u ovom slučaju.
22. Dovodeći u vezu prethodne stavove sa konkretnim slučajem, Ustavni sud konstatira da su se apelanti obratili Međunarodnom komitetu Crvenog križa, odnosno entitetskoj komisiji za traženje nestalih lica od kojih nisu dobili informacije o nestanku članova njihovih porodica. Dakle, apelanti su preduzeli razumne aktivnosti u pogledu traženja članova svojih porodica, obraćajući se organizacijama za traženje nestalih lica. Ustavni sud je prethodno konstatirao da, u slučaju kada postoje posebne okolnosti, nije neophodno zahtijevati od apelanata da prije podnošenja apelacije vode postupke pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da postoje posebne okolnosti koje apelante oslobađaju obaveze vođenja postupka pred redovnim sudovima.
23. Posebne okolnosti Ustavni sud vidi u činjenici da je traženje lica koja su nestala u toku posljednjeg ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini veoma osjetljivo pitanje s obzirom na to da bi istrage u vezi s tim, u najvećem dijelu, morali voditi organi entiteta na čijoj se teritoriji desio nestanak. S druge strane, na nivou Bosne i Hercegovine ne postoji specijalizirana institucija koja efikasno radi i čiji je zadatak da nepristrasno vrši istrage u vezi sa nestankom lica u toku ratnih dešavanja, a Ustavni sud je prethodno konstatirao da eventualno obraćanje apelanata redovnim sudovima ne bi dalo nikakve rezultate, tj. da apelanti nisu imali na raspolaganju efektivna pravna sredstva za zaštitu svojih ustavnih prava.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojao efektivni pravni lijek kojim bi se apelantima garantirala efikasna i nepristrasna istraga o nestanku članova njihovih porodica. Stoga, apelante treba osloboditi obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova, te predmetne apelacije proglasiti dopustivim u vezi s tim pitanjem.
Nadležnost ratione temporis
25. Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis za akte i događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra da može preispitati takve akte i događaje u svrhu dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, tač. 36. i 37, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 8/04).
26. Evropski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su događaji na koje se žali počeli prije stupanja na snagu Evropske konvencije i nastavili se nakon toga samo posljednji dio može biti predmet žalbenih navoda (vidi Evropski sud, Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7. aprila 1993, serija A-328). Slično tome, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu zaključio je da ima nadležnost u vezi sa pitanjem navoda o povredi ljudskih prava članova porodica čiji su članovi nestali za vrijeme oružanog sukoba, u dijelu u kojem su se navodne povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu smatrao je da su, pošto članovi porodica nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih najmilijih, navodne povrede nastavljene do dana podnošenja prijava (vidi Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, CH/01/8365 i drugi, tačka 169).
27. U konkretnom slučaju apelanti traže da saznaju istinu o sudbini i mjestu gdje se nalaze članovi njihovih porodica. Međutim, do sada apelantima nisu date informacije koje su tražili. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da razmatra ove apelacije u tom pogledu.
Nadležnost ratione materiae
28. Da bi bila spojiva ratione materiae s nadležnošću Ustavnog suda, u apelaciji se mora navesti povreda nekog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. U konkretnim slučajevima apelanti traže informacije o mjestu gdje se nalaze članovi njihovih porodica, kao i da im se dodijeli kompenzacija zbog toga što do sada nisu saznali za njihovu sudbinu. Osim toga, apelanti traže da se kaže ko je odgovoran za nestanak članova njihovih porodica, kao i da se oni izvedu pred lice pravde. Apelanti tvrde da su bili podvrgnuti nehumanom i ponižavajućem postupanju, da im je uskraćeno pravo na porodični život, pravo na efektivan pravni lijek, te pravo na imovinu.
29. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da sve apelacije koje se trenutno razmatraju sadrže minimum koji ukazuje na činjenice i povrede ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je s obzirom na postojanje posebnih okolnosti u konkretnom slučaju usvojio fleksibilniji pristup u pogledu navođenja ustavnih prava za koja se smatra da su povrijeđena, kao i u smislu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione materiae da razmatra apelaciju.
Nadležnost ratione personae
31. Ustavni sud je već ustanovio da njegova nadležnost ne mora da zavisi od postojanja sudske presude. Međutim, pitanje nadležnosti ratione personae razlikuje se od pravila iscrpljivanja pravnih lijekova. Ustavni sud zapaža obavezu na traženje nestalih lica na teritoriji Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom V Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članom IX Aneksa 1-A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, Federacija Bosne i Hercegovine je odgovorna za uspjeh procesa traženja nestalih lica i odgovorna strana da apelantima da informacije koje su tražili u apelacijama pred Ustavnim sudom.
32. Osim toga, Ustavni sud naglašava da se njegova nadležnost o pitanju ratione personae, pored Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, odnosi i na Vijeće ministara Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su nadležne institucije Bosne i Hercegovine, nakon što je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine prethodno usvojila Zakon o nestalim licima, također, preuzele obavezu da porodicama nestalih lica daju informacije o sudbini njihovih članova nestalih u toku ratnih događanja.
33. Na osnovu navedenog Ustavni sud, slijedeći svoju raniju praksu, smatra da ima nadležnost ratione personae da razmatra predmetne apelacije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine).
VII. Meritum
34. Ustavni sud će apelacije prvo razmotriti u pogledu postojanja povrede prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
35. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.» Član 3. Evropske konvencije glasi:
«Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.»
36. Imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, pitanje koje proizlazi jeste da li se patnja koja je nametnuta apelantima zbog toga što od nadležnih vlasti nisu dobili nikakvu informaciju o sudbini članova svojih porodica može smatrati nehumanim postupkom. Evropski sud za ljudska prava u sličnim predmetima presudio je da se uskraćivanje informacija članovima porodica i znanja o njihovim najbližim može smatrati nehumanim postupanjem koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.
37. Relevantna odluka Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju je Kipar protiv Turske (presuda od 10. maja 2001. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2001-IV) koja se odnosi na broj nestalih u turskoj vojnoj intervenciji u sjevernom Kipru, području koje je nakon toga zatvoreno i koje je postalo nedostupno rodbini nestalih. Evropski sud za ljudska prava zaključio je da su podnosioci prijava bez sumnje pretrpjeli “najbolniju neizvjesnost i zabrinutost” zbog okolnosti pod kojima su nestali njihovi najbliži (ibid., tačka 155). Evropski sud za ljudska prava je, dalje, razmatrao da li se takva patnja može smatrati povredom člana 3. Evropske konvencije, te naglasio:
“Relevantni elementi će uključiti bliskost porodične veze – u tom kontekstu, određena težina će se pripisati vezi roditelj - dijete, posebnim okolnostima veze, stepenu do kojeg je član porodice bio svjedok predmetnog događaja, uključenosti člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nestalom licu i načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te upite. Sud dalje podsjeća da suština takve povrede ne leži toliko u činjenici 'nestanka' člana porodice nego u reakcijama organa vlasti i stavovima o situaciji kada im se to predoči. Posebno u vezi sa ovim posljednjim rođaci mogu tvrditi da su direktne žrtve ponašanja organa vlasti (ibid., tačka 156).”
38. Iz navedenog proizlazi da Evropski sud za ljudska prava posebnu važnost pripisuje stepenu do kojeg su organi vlasti djelovali u pogledu predmetne situacije. Evropski sud za ljudska prava zapazio je da organi vlasti nisu preduzeli nikakvu istragu u vezi sa okolnostima nestanka, te da je nedostatak ikakvih informacija o sudbini najbližih srodnika osudio podnosioce prijava da žive u produženom stanju akutne zabrinutosti, koje nije nestalo protokom vremena. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je u ovom pogledu, također, zapazio da činjenica da rođaci nisu, uistinu, bili svjedoci zatočenja članova porodice, ili da se organima vlasti tužene strane nisu žalili na takva zatočenja, rođake-podnosioce prijava nije lišila statusa žrtve prema članu 3. Evropske konvencije (ibid., tačka 157). Evropski sud za ljudska prava je, zatim, zaključio da je šutnja organa vlasti tužene strane u pogledu stvarne zabrinutosti rođaka nestalih lica dostigla nivo težine koji se jedino može okarakterizirati kao nehumano postupanje u smislu člana 3. Evropske konvencije, te zaključio da su rođaci nestalih lica žrtve nastavljene povrede člana 3. Evropske konvencije (ibid., tač. 157- 158).
39. U predmetu Selimović Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da bliske porodične veze između nestalih lica i njihovih rođaka, kao i velika patnja rođaka zbog nestanka njihovih najbližih predstavljaju “nehumano postupanje” prema članu 3. Evropske konvencije. Dalje, smatrao je da nadležne vlasti nisu učinile gotovo ništa da bi razjasnile sudbinu i mjesto na kome se nalaze pretpostavljene žrtve, te da nisu provele svrsishodnu istragu, čime su pogoršale situaciju (ibid., tač. 188-189). U skladu s navedenim, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da propust nadležnih vlasti da otkriju mjesto na kome se nalaze nestala lica predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije.
40. S obzirom na sličnost između činjenica u predmetu Selimović i predmeta koji se u ovom slučaju razmatra pred Ustavnim sudom, Ustavni sud smatra da patnja nametnuta apelantima usljed uskraćivanja informacija o sudbini članova njihovih porodica nestalih tokom ratnih djejstava nesumnjivo predstavlja nehumano postupanje koje je zabranjeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije. Pridržavajući se kriterija koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava, Ustavni sud konstatira da između podnosilaca apelacije i nestalih lica postoji velika bliskost, odnosno da je riječ o najbližim srodnicima (sinovi, muževi, supruge, očevi, majke, braća, sestre). Ustavni sud, kao i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u odluci Selimović (ibid., tačka 185), smatra da činjenica da članovi porodice nisu u svim slučajevima bili direktni svjedoci događaja čija je posljedica bila nestanak člana porodice nije lišila članove porodice nestalih lica statusa žrtve.
41. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su se nestanci desili na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da nakon nestanka nije provedena efikasna istraga o tome, iako je od prestanka ratnih djejstava proteklo više od 10 godina, i da nadležne vlasti nisu obavijestile članove porodica nestalih lica o sudbini njihovih najbližih, Ustavni sud, slijedeći svoju raniju praksu, zaključuje da su članovi porodica nestalih lica bili izloženi nehumanom postupanju koje je zabranjeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije, za što su odgovorni Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine).
42. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je za otklanjanje povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije posebno važno da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske, kao i Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine hitno uspostave i osposobe za efikasan rad institucije osnovane Zakonom o nestalim licima, posebno: Institut za nestala lica, Fond za pomoć porodicama nestalih lica i Centralnu evidenciju nestalih lica u Bosni i Hercegovini.
Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
43. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
44. Ustavni sud smatra da član 8. Evropske konvencije ne samo da primorava državu da se uzdrži od uplitanja nego nadležnim organima Bosne i Hercegovine nameće pozitivnu obavezu da preduzmu neophodne mjere za efikasnu zaštitu prava na privatan i porodični život, dom i prepisku.
45. Dom za ljudska prava priznao je pravo članova porodica nestalih lica na pristup informacijama o nestalim članovima njihovih porodica. U predmetu Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine Dom za ljudska prava je smatrao da se informacija o sudbini i mjestu gdje se nalazi član porodice ubraja u okvir prava na poštivanje njegovog porodičnog života zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Kada je takva informacija u posjedu ili pod kontrolom tužene strane a tužena strana proizvoljno i bez opravdanja odbija da otkrije članu porodice, koji je podnio uredan zahtjev nadležnom organu tužene strane ili Međunarodnom komitetu Crvenog križa, onda se može smatrati da tužena strana nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da osigura članu porodice pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka od 6. maja 2002. godine, tačka 126., kao i predmet broj CH/99/3196, Palić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 9. decembra 2000. godine, tač. 82.-84.; vidjeti, također, odluku Evropskog suda za ljudska prava Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A-160).
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su se nestanci desili na područjima današnje Federacije Bosne i Hercegovine, koja, i pored obaveze da ispita prijave o nestancima na njenoj teritoriji, nije ništa učinila u vezi s tim pitanjem, odnosno nijednom od apelanata nije dostavila pojedinačnu informaciju o tome šta se desilo s njihovim članovima porodice. Ustavni sud smatra da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju mora imati određene raspoložive informacije o prijavljenim nestancima koje do sada nije predočila apelantima. Ta činjenica je dovoljna Ustavnom sudu da zaključi da nadležni organi vlasti Federacije Bosne i Hercegovine bez vidljivog i razumnog opravdanja odbijaju da raspoložive i dostupne informacije o nestalim licima prezentiraju apelantima.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, slijedeći svoju raniju praksu, zaključuje da su povrijeđena prava apelanata-članova porodica nestalih lica na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za šta snose odgovornost Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine).
Ostali navodi
48. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija.
Pitanje kompenzacije
49. Ustavni sud konstatira da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim licima, koji je stupio na snagu 17. novembra 2004. godine. Ovim zakonom su, između ostalog, utvrđeni principi za unapređenje procesa traženja i način ostvarenja socijalnih i drugih prava članova porodica nestalih lica, te osnovan Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine, kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se prenose poslovi u vezi sa procesom traženja nestalih lica i izdavanja odgovarajućih isprava. Istim zakonom je osnovan i Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini, kao i Centralna evidencija nestalih lica u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da je neophodno da nadležna vlast, osim utvrđivanja kršenja navedenih ustavnih prava apelanata, kao vida njihove satisfakcije, bez odgađanja osigura efikasno funkcioniranje navedenih instituta, fonda i centralne evidencije radi otklanjanja daljih posljedica kršenja ustavnih prava apelanata i omogućavanja da ostvare druga prava koja im prema zakonu pripadaju. Ovdje je potrebno naglasiti da je Ustavni sud utvrdio povrede čl. 3. i 8. Evropske konvencije zbog toga što članovi porodica nestalih lica nemaju nikakvih informacija o sudbini članova svojih porodica, te naložio mjere za otklanjanje navedenih povreda ustavnih prava. Kad je riječ o pitanju kompenzacije koju su tražili apelanti, Ustavni sud smatra da Zakon o nestalim licima osigurava određenu finansijsku kompenzaciju članovima porodica nestalih lica. Naime, čl. 11, 12. i 13. navedenog zakona predviđeni su pravo, kriteriji i iznos novčane pomoći članovima porodica nestalih lica, a članom 16. predviđen je postupak za ostvarivanje prava na novčanu pomoć, koji provodi Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Upravo radi realizacije prava na finansijsku pomoć za porodice nestalih lica, koja je predviđena Zakonom o nestalim licima, Ustavni sud je stranama iz člana 15. navedenog zakona naložio da hitno osposobe za efikasan rad institucije osnovane Zakonom o nestalim licima u koje se ubraja i Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Stoga, Ustavni sud smatra da će nakon što odgovorne strane osposobe institucije osnovane Zakonom o nestalim licima članovi porodica nestalih lica imati osiguranu finansijsku potporu, tako da nije potrebno da Ustavni sud donosi i odluku povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su postavili apelanti.
VIII. Zaključak
50. Činjenica da ni nakon skoro 10 godina od prestanka ratnih djejstava u Bosni i Hercegovini nadležne vlasti nisu apelantima dostavile informacije o sudbini članova njihovih porodica, nestalih tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je u odnosu na članove porodica nestalih lica došlo do povrede prava na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije.
51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić