Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/04 (M. O.)

Odluka donesena 23. 09. 2005.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-789/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 09. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i Constance Grewe, na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine, u predmetu broj AP 789/04, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-213/02 od 13. maja 2004. godine zato što se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice podnio je 24. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-213/02 od 13. maja 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. augusta 2004. godine. Također, apelant je 8. septembra 2005. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo vraćanje na posao i isplatu naknade plaće za vrijeme udaljavanja s posla do odluke Vrhovnog suda Federacije BiH o reviziji u predmetu broj Rev-796/05.

2. Općinski sud u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-89 od 18. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-772/ 01 od 26. oktobra 2001. godine, odbacio apelantovu tužbu kojom je tražio da se poništi odluka o prijemu u radni odnos službenika u Općinskom pravobranilaštvu Općine Gračanica, jer je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije aktivno legitimiran.

3. Nakon toga apelant je 6. decembra 2001. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine.

4. Ustavni sud je Rješenjem broj AP 140/01 od 20. decembra 2003. godine odlučio da se ova apelacija ne stavlja na listu predmeta za odlučivanje, jer je postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu sa identičnim zahtjevom pokrenut prije nego što je apelacija podnesena Ustavnom sudu.

5. U međuvremenu apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine izjavio reviziju. Ovu reviziju Općinski sud je Rješenjem broj P-89/01 od 14. decembra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-40/02 od 9. aprila 2002. godine, odbacio kao nedopuštenu zbog toga što u tužbi nije bila naznačena vrijednost spora na osnovu koje bi revizija bila dopuštena.

6. Nakon toga apelant je protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-40/02 od 9. aprila 2002. godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o odbacivanju revizije, izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-213/02 od 13. maja 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-40/02 od 9. aprila 2002. godine, te su tako iscrpljeni svi pravni lijekovi protiv rješenja kojim je revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine odbačena kao nedopuštena.

8. Nakon toga apelant je 24. juna 2004. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-213/02 od 13. maja 2004. godine.

9. Odlukom broj AP 789/04 od 17. februara 2005. godine ovu apelaciju Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje. Ustavni sud je smatrao da revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, te da je konačna odluka u ovom slučaju navedena presuda Kantonalnog suda, koja je apelantu uručena 29. novembra 2001. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2004. godine.

10. Nakon toga Ustavni sud je Rješenjem broj AP 798/04 od 22. jula 2005. godine usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP 798/04 od 17. februara 2005. godine, jer je utvrdio da apelaciju podnesenu 24. juna 2004. godine nije trebalo odbaciti zbog proteka roka za podnošenje s obzirom na to da je apelant blagovremeno, 6. decembra 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glase:

«1). Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4). Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(6). radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;»

12. Prema navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To podrazumijeva da apelant, u skladu sa principom iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine nije bila djelotvorni pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, pa slijedi da je konačna odluka navedena presuda Kantonalnog suda.

14. O apelaciji podnesenoj protiv navedene presude Kantonalnog suda, kao konačnoj odluci u postupku koji apelant osporava, Ustavni sud je već odlučivao i donio Rješenje broj AP 140/01 od 20. decembra 2003. godine prema kojem se apelacija neće staviti na listu predmeta za odlučivanje, jer je postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu sa identičnim zahtjevom pokrenut prije nego što je apelacija podnesena Ustavnom sudu. Iz navedenog slijedi da se radi o pitanju o kome je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se radi o pitanju o kome je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti apelacije, Ustavni sud smatra da nema osnova za posebno razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/04 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio