Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-10/01 (G. H.)
Odluka donesena 24. 10. 2003.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman, Didier Maus
Predmeti (1)
AP-10/01
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: Predsjednik, Mato Tadić, Zamjenici predsjednika prof. dr Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Prof. Didier Maus, Prof. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, u predmetu broj AP-10/0l, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 3. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», Br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Apelacija G. H. iz Ključa, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj: Gž 77/00 od 23. oktobra 2000. godine, ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. Podnosilac apelacije G. H. iz Ključa (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 8. februara 2001. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž 77/00 od 23. oktobra 2000. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Ključu broj: P 34/99 od 6. decembra 1999. godine odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi postojanje radnog odnosa između nje i tužene Mješovite srednje škole "Profesor Omer Filipović" iz Ključa u vremenu od 1. septembra 1998. godine do 31. augusta 1999. godine, te sa zahtjevom kojim je tražila da joj tužena isplati iznos od ukupno 8.080,00 KM i da na dio utuženog iznosa na ime neisplaćene plate od 7.680,00 KM uplati doprinose koji se plaćaju na plate radnika na mjesečnu osnovicu od 640,00 KM za navedeni period.
3. Povodom žalbe apelantice, Kantonalni sud u Bihaću je dana 23. oktobra 2000. godine donio presudu broj Gž 77/00 kojom se ova žalba kao neosnovana odbijena, a prvostepena presuda potvrđena.
4. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali da je osporenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću povrijeđeno njeno pravo na imovinu utvrđeno članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u vezi sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Takođe, iz navoda apelacije se može zaključiti da apelantica predlaže da se apelacija usvoji, navedene sudske odluke ukinu, te da se njenom zahtjevu u cjelosti udovolji.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«...
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 12. stav 1. i stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje.
(...)
3. Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva:
(...)
(3). ako je protekao rok za podnošenje.
(...).»
7. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova i sl.) ne može se smatrati konačnom.
8. Imajući u vidu navedeni stav, obavijest Federalnog tužilastva broj Gt 14/01 od 19. januara 2001. godine, kojim se apelant obavještava da Federalno tužilaštvo nije našlo zakonskog osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv osporene presude, u okolnostima konkretnog slučaja, ne bi mogao predstavljati efektivan pravni lijek. To znači, da obavijest Federalnog tužilaštva ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, određen članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga se kao konačna odluka u ovom predmetu, u smislu navedene odredbe Poslovnika Ustavnog suda smatra presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž 77/00 od 23. oktobra 2000. godine, koju je apelant primio 27. novembra 2000. godine, od kada počinje da se računa rok određen za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.
9. Kako je apelacija u Ustavnom sudu primljena 8. februara 2001. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija neblagovremeno podnesena, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
10. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se na listu predmeta za odlučivanje ne stavljaju apelacije koje nisu podnesene u roku od 60 dana, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić