Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu U-41/01 (Ž. R.)

Odluka donesena 30. 01. 2004.

  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-41/01

Ocjena ustavnosti

Odluka o dopustivosti

30. 01. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović, i sudije Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, prof., Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 30. januara 2004. godine, u predmetu broj U 41/01, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 1. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Živka Radišića, koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međuentitetskoj liniji razgraničenja u oblasti naselja Dobrinje I i Dobrinje IV i za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o provođenju obavezujuće arbitraže između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u cilju razrješenja spora u vezi sa međuentitetskom linijom razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, broj 84/01 od 5. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 5/01) i Arbitražne odluke neovisnog arbitra za Dobrinju I i Dobrinju IV od 17. aprila 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 11/01), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Živko Radišić, koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), na osnovu zaključka Narodne skupštine Republike Srpske od 2. maja 2001. godine, podnio je, 29. juna 2001. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međuentitetskoj liniji razgraničenja u oblasti naselja Dobrinje I i Dobrinje IV i za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o provođenju obavezujuće arbitraže između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, u cilju razrješenja spora u svezi sa međuentitetskom linijom razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, broj 84/01 od 5. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 5/01 - u daljnjem tekstu: Odluka Visokog predstavnika) i Arbitražne odluke neovisnog Arbitra za Dobrinju I i Dobrinju IV («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 11/01 - u daljnjem tekstu: Arbitražna odluka). Podnosilac zahtjeva je istovremeno predložio da Ustavni sud u ovom predmetu održi javnu raspravu i da donese privremenu mjeru, te odloži izvršenje navedenih odluka, sve do donošenja odluke o zahtjevu.

II. Zahtjev

2. Podnosilac zahtjeva navodi da su Republika Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine u Ženevi, 8. septembra 1995. godine, te u Njujorku, 26. septembra iste godine, postigle sporazum o Dogovorenim osnovnim principima za postizanje konačnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Njima je, između ostalog, dogovoreno i teritorijalno razgraničenje između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem bi 49% teritorije Bosne i Hercegovine pripalo Republici Srpskoj, a 51% Federaciji Bosne i Hercegovine. Ovaj princip teritorijalnog razgraničenja, kako ističe podnosilac zahtjeva, dobio je snagu ustavne norme pošto su Dogovoreni osnovni principi uneseni u Preambulu Ustava Bosne i Hercegovine, koja u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 5/98 I («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 11/00), broj U 5/98 II («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/00), broj U 5/98 III («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 23/00) i U 5/98 IV («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 36/00) - ima normativno djelovanje.

3. Kako se dalje navodi u zahtjevu, u okviru mirovnih pregovora u Dejtonu vršena su razgraničenja, odnosno određivanja lokacije međuentitetske linije razgraničenja, sačinjene su, u skladu sa Dodatkom Aneksa 2, dvije mape, jedna razmjere 1:600.000, i druga mapa koja je u razmjeri 1:50.000. Mapa koju je, u razmjeru 1:50.000, uradilo Ministarstvo odbrane SAD, sadrži i međuentitetsku liniju razgraničenja u području Sarajeva, pa tako i u subpodručju naselja Dobrinja I i Dobrinja IV. Međuentitetska linija razgraničenja u tom subpodručju je na navedenoj mapi locirana tako da ide preko stambenih blokova, dijeleći velike stambene zgrade, ostavljajući jedan dio njih na teritoriji Republike Srpske, a drugi na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, dijeleći ne samo zgrade, već i stanove.

4. U postupku sačinjavanja stručnog dokumenta, sa preciznim opisom međuentitetske linije razgraničenja, u kojem su učestvovali predstavnici entiteta i IFOR-a, pojavio se između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine spor o lokaciji međuentitetske linije razgraničenja. Republika Srpska tvrdila je da je u toku pregovora u Dejtonu dogovoreno da se međuentitetska linija razgraničenja i dogovorena linija prekida vatre poklapaju, odnosno da oba naselja pripadaju teritoriji Republike Srpske, dok je Federacija Bosne i Hercegovine tvrdila da je međuentitetska linija razgraničenja na tom mjestu dogovorena upravo onako kako je nanesena na mapi razmjera 1:50.000. Takvo stanje je trajalo do 5. februara 2001. godine, kada je Visoki predstavnik donio Odluku o provođenju obavezne arbitraže i imenovao arbitra suca Diarmuid P. Sheridana, koji je 17. aprila 2001. godine donio odluku kojom je odredio novu lokaciju međuentitetske linije razgraničenja, povlačeći je još dublje u teritoriju Republike Srpske, daleko iza linije sa mape razmjera 1:50.000.

5. Podnosilac zahtjeva se poziva na odredbe čl. I/1. i I/3., V/5.a) i član VI/3.a) stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine smatrajući da navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju Ustavnom sudu isključivo pravo na rješavanje spora, koji prema Ustavu Bosne i Hercegovine nastaje između entiteta. Smatra da te odredbe isključuju mogućnost da spor riješi bilo koji drugi organ, uključujući i instituciju Visokog predstavnika.

6. Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom utvrđuje da je Odluka o provođenju obavezne arbitraže, koju je donio Visoki predstavnik, ništava zbog povrede ustavnih normi o isključivoj nadležnosti Ustavnog suda; da je Odluka arbitra ništava pošto se odnosi na spor iz isključive nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i da oba naselja, Dobrinja I i Dobrinja IV, pripadaju teritoriji Republike Srpske, pošto su strane u sporu u Dejtonu ugovorile da se na tom dijelu dogovorena linija prekida vatre i međuentitetska linija poklapaju.

Predlaže Ustavnom sudu da u ovom predmetu održi javnu raspravu i donese privremenu mjeru.

III. Relevantni propisi - Odluka Visokog predstavnika i Arbitražna

odluka

7. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Wolfgang Petritsch, koristeći se ovlaštenjima koja su mu dana članom V Aneksa 10 - Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora - Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja spomenutog sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora; i posebno uzimajući u obzir član II.I (d) navedenog sporazuma, prema kojem Visoki predstavnik pruža pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u vezi sa civilnom implementacijom, a pozivajući se i na stav XI.2 Zaključka Vijeća za implementaciju mira koje se sastalo u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Vijeće za implementaciju mira pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme «donošenjem obavezujućih odluka kada to bude smatrao neophodnim», u vezi sa određenim pitanjima, uključujući i «mjere u svrhu osiguravanja implementacije Mirovnog sporazuma na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta»), konstatirao je da Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska nisu riješile dogovorom dugoročni problem između Dobrinje I i Dobrinje IV u okviru Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te da u vezi s tim postoji spor. Imajući u vidu ozbiljnost problema sa kojima se suočavaju oni koji žele da se vrate u svoje domove u Dobrinju, te pismo koje je 8. septembra i 13. novembra 2000. godine uputio Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, nalažući im da otpočnu proces obavezujuće arbitraže kako je to određeno u Aneksu 5 (Sporazum o arbitraži) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, činjenicu da nije ispoštovan taj nalog, Visoki predstavnik donio je 5. februara 2001. godine Odluku broj 84/01 o obavezujućoj arbitraži između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o međuentitetskoj liniji razgraničenja u sarajevskom naselju Dobrinja I i Dobrinja IV i imenovao suca Diarmuid P. Sheridana za jedinog arbitra.

8. Prema stavu 3. Odluke Visokog predstavnika, pitanje o kojem arbitar treba da donese odluku jeste odgovarajuće i precizno utvrđivanje međuentitetske linije razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, uz konsultacije i obavještavanje komandanta IFOR-a (SFOR-a), te će se smatrati da je do razgraničenja došlo «zajedničkim dogovorom», a u cilju «dogovorenog prilagođavanja». Arbitar će, u cilju fer i nepristranog presuđivanja između strana u sporu, uzeti u obzir liniju kako je opisano na karti iz Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini; de facto liniju koja se primjenjuje nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, stavove stranaka i raseljenih osoba i izbjeglica koje se žele vratiti u svoje predratne domove; sve odluke ili presude sudova ili sudskih organa vezane za pitanje koje je predmet spora i sve relevantne pravne principe i principe pravičnosti.

Prema stavu 10. Odluke Visokog predstavnika, Arbitražna odluka koju donosi arbitar je konačna i obavezujuća za državu Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku i smatrat će se u sve svrhe u vezi sa članom II Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini da je «zajednički dogovor» i «dogovoreno prilagođavanje» iz navedenog člana II stava 3. te odluke.

9. Arbitražnu odluku za Dobrinju I i Dobrinju IV donio je, 17. aprila 2001. godine, sudija Diarmuid P. Sheridan kao neovisan arbitar («Službeni list Bosne i Hercegovine», broj 11/01), prema kojoj je odredio novu međuentitetsku liniju razgraničenja, povlačeći je dublje u teritoriju Republike Srpske, tako da su sporni stambeni blokovi i škola ostali u Federaciji Bosne i Hercegovine.

IV. Dopustivost

10. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. -Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.» Član 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva:

1. Sud nije nadležan za odlučivanje».

11. Polazeći od navedene ustavne odredbe, nesporno je da je podnosilac zahtjeva ovlašten za pokretanje spora pred Ustavnim sudom u skladu sa članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prethodna pitanja na koja treba dati odgovor u konkretnom predmetu su da li je ovaj spor pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i da li je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje ustavnost Odluke Visokog predstavnika, kao i Arbitražne odluke.

12. U okviru prvog pitanja - da li je ovaj spor pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine - Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati na relevantne odredbe Aneksa 2 - Sporazuma o međuentitetskoj liniji razgraničenja, Aneksa 5 - Sporazuma o arbitraži i Aneksa 10 - Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnog ugovora, kao aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Prema Preambuli i članu I Aneksa 2. (Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja): «Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska («strane») su se složile da će prema članu I Aneksa 2 (Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja):

Unutarnje granice između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (međuentitetska linija razgraničenja) će biti kao što je povučeno na karti u Dodatku».

13. Prema članu II Aneksa 2, «strane mogu prilagoditi međuentitetsku liniju razgraničenja samo uz uzajamni pristanak. Za vrijeme perioda tokom kojeg su multinacionalne vojne snage za implementaciju (IFOR) razmještene prema Aneksu 1-A uz Opći okvirni sporazum, strane će se konsultirati sa komandantom IFOR-a prije no što naprave bilo koje dogovoreno prilagođavanje i proslijedit će obavijest o takvom prilagođavanju IFOR-ovom komandantu».

Član IV Aneksa 2 u stavu 1. utvrdio je delinaciju i označavanje tako da: «1. Linija na karti razmjere 1:50.000 koja će biti priložena u Dodatku, označavajući međuentitetsku liniju razgraničenja i linije na karti razmjere 1:50.000, koja će biti priložena u Dodatku A na Aneks 1-A označavajući međuentitetsku zonu razdvajanja i dogovorenu liniju prekida vatre i njegovih zona razdvajanja, koje su prihvaćene od strana kao kontrolirajuće i definitivne, su tačne do približno 50 metara. U periodu kada je IFOR razmješten, IFOR-ov komandant će imati pravo da odluči, nakon konsultacija sa stranama, tačnu delinaciju takvih linija i zona, pod uvjetom da, u pogledu Sarajeva, IFOR-ov komandant će imati pravo prilagoditi zonu razdvajanja kako je neophodno». Stavom 3. člana IV Aneksa 2 predviđeno je da: «3. Nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, strane će oformiti zajedničku komisiju koja će se sastojati od jednakog broja predstavnika svake strane, da pripremi jedan dogovoreni tehnički dokument koji će sadržati precizan opis međuentitetske granične linije. Bilo kakav takav dokument koji je pripremljen za vrijeme perioda tokom kojeg će IFOR biti razmješten će biti predmetom odobrenja IFOR-ovog komandanta».

U članu VI Aneksa 2 predviđeno je da: «U onim područjima koja prelaze iz jednog entiteta u drugi u skladu sa demarkacijom opisanom ovdje postojat će prelazni period kako bi obazbijedio uredan prijenos vlasti. Prijelaz će biti završen 45 dana nakon prijenosa vlasti sa UNPROFOR-ovog komandanta na IFOR-ovog komandanta, kako je opisano u Aneksu 1-A».

Član VII Aneksa 2 predviđa status Dodatka tako što će «Dodatak predstavljati integralni dio ovog sporazuma.»

14. Prema Aneksu 5 (Sporazum o arbitraži), predviđeno je da: «Dva entiteta će ući u reciprocitetne obaveze ... (c) da se uključe u obavezujuću arbitražu kako bi razriješili sporove među sobom».

15. U članu II/1. (a) i (d) Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora) predviđeno je, između ostalog, da: «1. Visoki predstavnik će: (a) nadzirati implementaciju Mirovnog sporazuma; ……. (d) olakšati, kako Visoki predstavnik prosudi da je potrebno razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u vezi sa civilnom implementacijom. …….».

Članom V ovog sporazuma određeno je: «Visoki predstavnik je konačni organ na terenu vezano za tumačenje ovog sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma.»

16. Ustavni sud uočava da je, prema navedenim odredbama Aneksa 2, Aneksa 5 i Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, određeno da unutarnje granice između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske budu kao što je povučeno na karti u Dodatku; utvrđeno je prilagođavanje strana; priprema tehničkih dokumenata; uključivanje oba entiteta u obavezujuću arbitražu da bi razriješili sporove među sobom. Visoki predstavnik ima opću nadležnost implementacije civilnog dijela Mirovnog sporazuma. Ovlašten je da nadzire njegovu implementaciju, da olakšava i prosuđuje da je potrebno razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u vezi sa civilnom implementacijom Mirovnog sporazuma, te je konačni organ na terenu u vezi sa tumačenjem.

17. Da bi se odredio karakter navedenih aneksa u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4), Ustavni sud ukazuje da je Aneks 4 sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U predmetu broj U 21/01 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01) Ustavni sud je zaključio: «Iz same strukture Sporazuma proizlazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može da se zaključi da se oni nadopunjuju i djeluju paralelno.»

Pored toga, u predmetu broj U 7/97 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 7/98), u postupku ocjene ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud je zaključio sljedeće: «U vezi sa zahtjevom za ocjenjivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud ističe da je Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizlazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine.»

Polazeći od ustanovljene prakse Ustavnog suda u odnosu na ocjenu ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, Ustavni sud smatra da nije nadležan da rješava eventualna pitanja koja proizlaze iz drugih aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju pitanje iz Aneksa 2.

18. U odnosu na pitanje da li je Ustavni sud nadležan za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika i Arbitražne odluke, Ustavni sud je u predmetu broj U 9/00 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01) zaključio da «ukoliko je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenirao u oblasti koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/4.a) Ustava, Ustavni sud treba da se smatra nadležnim za kontrolu materijalnog sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom».

19. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, Odlukom Visokog predstavnika i Arbitražnom odlukom, nije bilo uplitanja u zakonodavne prerogative dodijeljene Ustavom Bosne i Hercegovine zakonodavnoj vlasti u Bosni i Hercegovini. Kako je spor proizašao iz okvira Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, osporene odluke su donesene prema specifičnom ovlaštenju Visokog predstavnika u vezi sa tumačenjem Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora.

20. Visoki predstavnik se koristio ovlaštenjima koja su mu dana članom II/1.d) i članom V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora), pozivajući se i na stav XI/2. Zaključaka Vijeća za implementaciju mira, koje se sastalo u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine.

Ustavni sud smatra da Visoki predstavnik, pri vršenju svojih ovlaštenja vezanih za civilnu implementaciju Mirovnog ugovora, u konkretnom slučaju nije istupao supstituirajući zakonodavnu vlast u Bosni i Hercegovini. S obzirom da osporene odluke nemaju karakter zakona, Ustavni sud nije nadležan za ocjenu njihove ustavnosti. Arbitražna odluka zasnovana je na Odluci Visokog predstavnika koji je precizirao uvjete arbitraže. Prema međunarodnom pravu, kod rješavanja sporova koji su povjereni međunarodnoj arbitraži, ne predviđa se da neki drugi sud ili sudsko tijelo daje bilo kakve ocjene odluka.

Prema Haškoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova iz 1907. godine, arbitražne odluke rješavaju spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o mogućnost revizije od nekog drugog tijela, što se događa izuzetno i rijetko. Međutim, Odluka Visokog predstavnika nije predvidjela mogućnost da revidira Arbitražnu odluku bilo koje tijelo u Bosni i Hercegovini. Samim tim, Arbitražna odluka riješila je spor konačno i isključila mogućnost revizije od bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, uključujući i Ustavni sud. Pod navedenim okolnostima, ocjena saglasnosti osporenih odluka sa Ustavom Bosne i Hercegovine je izvan nadležnosti Ustavnog suda, zbog čega je zahtjev nedopušten.

V. Zaključak

21. Iz navedenih razloga, a polazeći od odredbe člana 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

22. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za održavanje javne rasprave i razmatranje prijedloga za izdavanje privremene mjere.

U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu U-41/01 (Ž. R.) | Sudska praksa | Aktio