Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1607/05 (Đ. i M. M.)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1607/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-1607/05, rješavajući zahtjev Đorđa i Mirsade Mišeljić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Đorđa i Mirsade Mišeljić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe i Mirsada Mišeljić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 3. augusta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Gr-
28/05 od 5. jula 2005. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere u kojem su zatražili „da Ustavni sud donesen privremenu mjeru zbog toga da Kantonalni sud u Sarajevu ne bi uzeo predmet u rješavanje prije odlučivanja na Ustavnom sudu BiH“. Apelanti su, 8. septembra 2005. godine, podnijeli dopunu apelacije.
2. Apelanti su, 27. maja 2005. godine, u sporu po njihovoj tužbi radi utvrđenja postojanja ugovora o zamjeni stanova, podnijeli zahtjev Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) za određivanje stvarno nadležnog suda u drugom kantonu. U zahtjevu je navedeno da bi okolnost da je zastupnik jedne od strana u postupku suprug predsjednice Kantonalnog suda mogla negativno utjecati na nepristrasnost tog suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je rješenjem, broj Gr-28/05 od 5. jula 2005. godine, odbio prijedlog apelanata za određivanje drugog stvarno nadležnog suda uz obrazloženje da, s obzirom da su provedeni brojni dokazi, te da se nekretnine koje čine predmet spora nalaze na području prvostepenog i drugostepenog suda, sama okolnost da je punomoćnik jedne strane suprug predsjednice drugostepenog suda, ne može biti opravdan razlog za delegiranje drugog suda.
3. Apelanti su u apelaciji zatražili suda da „Ustavni sud donese privremenu mjeru zbog toga da Kantonalni sud ne bi uzeo predmet u rješavanje prije odlučivanja na Ustavnom sudu BiH“. Apelanti su naveli da im je odlukom Vrhovnog suda, kojom je odbijen njihov zahtjev za delegiranje drugog stvarno nadležnog suda, uskraćeno pravo na pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti su, u dopuni apelacije, naveli i to da postupak pred Kantonalnim sudom po njihovoj žalbi traje već deset mjeseci iako je u skladu sa članom 217. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03) sud trebao riješiti žalbu u roku od 75 dana od dana prijema spisa po žalbi prvostepenog suda.
4. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
5. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
6. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelanti ne nude nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice, koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Naime, apelanti su se pozvali na razloge koje su iznijeli u svom zahtjevu za delegiranje drugog stvarno nadležnog redovnog suda, što je i suština njihove apelacije Ustavnom sudu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata neosnovanim.
8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić