Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1895/05 (M. O., A. O., R. K., J. R. i M. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1895/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-1895/05, rješavajući zahtjev Mehmeda Omeraševića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mehmeda Omeraševića, Age Omeraševića, Rasima Kalesića, Jasminke Rušiti i Melihe Mujzinović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Omerašević, Ago Omerašević, Rasim Kalesić, Jasminka Rušiti i Meliha Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amila Kunosić – Ferizović, advokatica iz Tuzle, podnijeli su, 10. septembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-411/04 od 5. maja 2005. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, izdao slijedeće naloge: a) zabranio naplatu sudskih troškova, dosuđenih osporenom presudom, u iznosu od 9.523 KM u korist Općine Tuzla i kompletnog iznosa sudskih taksi u korist budžeta Tuzlanskog kantona i b) zabranio Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Tuzli da izvrši knjiženje prava vlasništva, na temelju pravosnažne presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-

878/01, u korist Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ Tuzla.

2. Apelanti su bili suvlasnici nekretnine koja se nalazi u Tuzli. Rješenjem nadležnog organa određena je eksproprijacija nekretnina u suvlasništvu apelanata. Prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, korisnik eksproprijacije-Ordinarijat Vrhbosankse nadbiskupije Sarajevo, stupio je u posjed eksproprisane nekretnine. U konačnici upravnog postupka, koji se vodio povodom predmetne eksproprijacije, zahtjev za eksproprijaciju je pravosnažno odbijen. Međutim, u međuvremenu su apelanti deložirani iz njihove nekretnine, koja je onda srušena i na njenom mjestu je izgrađen Katolički školski centar „Sveti Franjo“ Tuzla.

3. Nakon toga, apelanti su podnijeli tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete, u iznosu od 359.229.64 KM, protiv Federacije BiH, Općine Tuzla i Ordinarijata Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi). Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu, broj P-878/01 od 22. novembra 2002. godine, kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtijev u pogledu potraživanja materijalne štete, te naložio tuženim da apelantima solidarno isplate iznos od 110.604.26 KM. Navedenom presudom apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je presudu, broj Gž-257/03 od 16. marta 2004. godine, kojom je potvrdio prvostepenu presudu u pogledu dosuđujućeg iznosa u pogledu naknade materijalne štete. Međutim, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u pogledu naknade nematerijalne štete, te obavezao trećetuženog na naknadu iste u iznosima od po 3.000 KM i 1.500 KM. Osim toga, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda i u pogledu tužbenog zahtjeva prema prvotuženom i drugotuženom, te je odbio cjelokupan tužbeni zahtijev kao neosnovan u odnosu na prvotuženog i drugotuženog (zbog nedostatka pasivne legitimacije), smatrajući da je za nastalu štetu odgovoran isključivo trećetuženi. Stoga je, Kantonalni sud obavezao apelante da drugotuženom naknade troškove postupka u iznosu od 9.523 KM, dok je odbio zahtjev prvotuženog za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.103,58 KM. Vrhovni sud je, nakon uložene revizije, donio presudu, broj Rev-

411/04 od 5. maja 2005. godine, kojom je reviziju djelimično uvažio, te preinačio drugostepenu presudu u dijelu koja se odnosi na naknadu nematerijalne štete i odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka u odnosu na prvotuženog, te u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Dosuđena naknada materijalne štete u iznosu od 110.604,26 KM presudom Vrhovnog suda nije izmijenjena.

4. Apelanti smatraju da je pogrešnom i nezakonitom primjenom materijalnog prava, u navedenim postupcima, došlo do povrede njihovih ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatan i porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu religije iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ne navode osnov za usvajanje privremene mjere, tj. ne navode, niti daju dokaze o neotklonjivim štetnim posljedicama koje će nastupiti ukoliko Ustavni sud ne usvoji privremenu mjeru koju su predložili apelanti.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

8. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da apelanti traže da Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, donese privremenu mjeru kojom bi izdao slijedeće naloge: a) zabranio naplatu sudskih troškova u iznosu od 9.523 KM u korist Općine Tuzla i kompletnog iznosa sudskih taksi u korist budžeta Tuzlanskog kantona i b) zabranio Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Tuzli da izvrši knjiženje prava vlasništva, na temelju pravosnažne presude Općinskog suda u Tuzli broj P-

878/01, u korist Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ Tuzla.

9. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelanti ne nude nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru, kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, s tim što se napominje da je drugi dio zahtjeva za donošenje privremene mjere potpuno bespredmetan. Naime, presudom Općinskog suda, broj P-

878/01 od 21. novembra 2002. godine, odlučeno je o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete, dok pomenuta presuda ni na koji način ne daje pravo bilo kome da izvrši uknjižbu prava vlasništva na zemljištu u korist Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ Tuzla. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata neosnovanim.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1895/05 (M. O., A. O., R. K., J. R. i… | Sudska praksa | Aktio