Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-632/04 (I. I.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-632/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, i Valerija Galić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-632/04, rješavajući apelaciju Ibrahima Imširovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Imširovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1123/03 od 14. aprila 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj Mal-429/02 od 22. aprila 2003. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Imširović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Seone općina Banovići, podnio je, 14. jula 2004. godine, apelaciju, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1123/03 od 14. aprila 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-429/02 od 22. aprila 2003. godine.

2. Apelant je vlasnik parcele „Tropolje“ koju je u proljeće 2002. godine zasijao kukuruzom, koji su pojele divlje svinje. Ministarstvo poljoprivrede i vodoprivrede Tuzlanskog Kantona je, u zapisniku od 4. novembra 2002. godine, konstatovalo da su divlje svinje načinile štetu uništivši 800 kg kukuruza u zrnu, što je procijenjeno na iznos od 160 KM. Apelant je smatrao da je za navedenu štetu odgovorno lovačko društvo «Zelenboj» (u daljnjem tekstu: tuženi), te je protiv njih podnio tužbu Općinskom sudu, zahtijevajući da mu isplate 210 KM (iznos preciziran u toku postupka) ili da mu predaju 800 kg kukuruza u zrnu. Općinski sud je donio presudu, broj Mal- 429/02 od 22. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1123/03 od 14. aprila 2004. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtijev.

3. Svoju odluku Općinski sud temelji na članu 54. stav 2. Zakona o lovstvu («Službene novine Tuzlanskog kantona», broj 14/01) koji propisuje da su vlasnici i korisnici zemljišta na kome je ustanovljeno lovište, dužni na zemljištu koje se obrađuje preduzimati uobičajene mjere za spriječavanje štete koju može nanijeti divljač (efikasnim ogradama, električnim čobanom, postavljanjem plašila, učešćem u progonu i sl.). Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Općinski sud je utvrdio da apelant nije ogradio svoje zemljište efikasnom ogradom koja bi mogla spriječiti ulazak divljači, niti je na neki drugi, zakonom propisan, način obezbijedio svoje zemljište od ulaska divljači. Stoga je, Općinski sud utvrdio da tuženi nije odgovoran za nastanak štete, te je odbio predmetni tužbeni zahtijev kao neosnovan. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, naglasivši da se žalbenim prigovorima osporava ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, a da se radi o presudi donesenoj u sporu male vrijednosti, koja se ne može pobijati radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 458. st. 1. i 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku «Službene novine Federacije BiH», broj 42/98, sada član 433. stav 1. novog Zakona o parničnom postupku «Službene novine Federacije BiH», broj 53/03).

4. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvecija), naglašavajući da je trebao biti usvojen njegov tužbeni zahtijev, te da nema finansijskih sredstava da obezbijedi svoje zemljište od ulaska divljači na način kako to propisuje Zakon o lovstvu.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

10. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na na njegovom nezadovoljstvu presudama redovnih sudova, posebno na njihovom obrazloženju u pogledu toga da je svoju njivu trebao obezbijediti od ulaska divljači prema relevantnim odredbama Zakona o lovstvu, u vezi čega apelant naglašava da za takvu vrstu obezbijeđenja navodno nema finansijskih sredstava. Ustavni sud naglašava da je u svojoj odluci, broj AP-186/03 od 29. septembra 2004. godine, odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se navedena praksa može primjeniti i u konkretnom slučaju, jer apelant se, također, nije pozvao ni na jedan od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju, ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, obzirom da se apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u njegovim tvrdnjama da nije zadovoljan osporenim presudama, kao i da navodno nema sredstava za obezbijeđenje svoje njive prema relevantnim odredbama Zakona o lovstvu, bez bilo kakvih dokaza kojima se potkrijepljuju takvi navodi. U konkretnom slučaju, Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-632/04 (I. I.) | Sudska praksa | Aktio