Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-859/04 (H. D.)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-859/04
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 859/04, rješavajući apelaciju Hasiba Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hasiba Durakovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-522/04 od 10. septembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-17/04 od 12. aprila 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hasib Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 13. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-522/04 od 10. septembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-17/04 od 12. aprila 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu tada važećeg člana 22. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, zatraženo je 23. maja 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 31. maja 2005. godine, a Općinski sud 27. maja 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 13. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Rješenjem broj P-17/04 od 12. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-522/04 od 10. septembra 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je DOO „Tehnopek“ Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) omeo apelanta u posljednjem mirnom faktičkom posjedu poslovnih prostorija u apelantovom vlasništvu koje se nalaze u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: sporne poslovne prostorije) tako da ih nije, u skladu sa zaključenim ugovorom o zakupu, nakon isteka ugovorenog vremena zakupa predao apelantu u posjed, čime mu je oduzeo posjed na spornim poslovnim prostorijama, te da se tuženom naloži da sporne poslovne prostorije preda slobodne od lica i stvari apelantu. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu spornih poslovnih prostorija na period od 1. septembra 1999. godine do 1. februara 2004. godine. Dalje je utvrđeno da, nakon isteka tog vremenskog perioda, tuženi nije izmirio dužne zakupnine, niti je obavijestio apelanta da želi nastaviti zakup i nije iselio svoje stvari iz spornih poslovnih prostorija iako je to od njega apelant zatražio prije i nakon isteka ugovora o zakupu. Apelant je nakon toga, kako je dalje utvrđeno u postupku, ušao u posjed spornih poslovnih prostorija, te zavario vrata i stavio katanac i pismom od 10. marta 2004. godine, obavijestio tuženog da može preuzeti stvari i opremu koja je ostala u spornim poslovnim prostorijama, ali da o preuzimanju stvari obavijesti apelanta tri dana ranije. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da „iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje nije žalbom dovedeno u sumnju, proizlazi da je apelant ušao u posjed spornih poslovnih prostorija, pa kako se odlukom suda ne može naložiti uspostava ranijeg posjedovnog stanja ne može se usvojiti ni zahtjev za smetanje posjeda, pogotovo što, prema odredbi iz člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odluka o zaštiti od smetanja posjeda je kondemnatorna, pa ne treba ni sadržavati utvrđenje o učinjenom smetanju.“ U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je, s obzirom na utvrđenje prvostepenog suda o tome da je tužitelj u posjedu spornih poslovnih prostorija, bespredmetno raspravljanje o žalbenim navodima koji se odnose na tumačenje pravne prirode posrednog i neposrednog posjeda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelant je naveo da smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do povrede je, po apelantovom mišljenju, došlo zbog pogrešne primjene Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je apelant u smislu člana 75. stav 2. ovog zakona, posredan posjednik s obzirom da je tuženom na temelju ugovora o zakupu predao sporne poslovne prostorije. Apelant je naveo da je, s obzirom da je posredan posjednik, imao pravo na posjedovnu zaštitu u skladu sa članom 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
b) Odgovor na apelaciju
8. Kantonalni sud je naveo da prilikom odlučivanja o žalbi nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da stoga nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz razloga koje je naveo apelant. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
10. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ broj 6/98) „Član 75. st. 1. i 2.
Posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredan posjed).
Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši preko druge osobe, koja joj je po osnovu pravnog posla dala stvar u neposredan posjed (posredan posjed).
Član 80.
Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda).
Član 83. stav 1.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
Član 84.
Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanja oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja.“
VI. Dopustivost
11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-522/04 od 10. septembra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporeno rješenje je doneseno 10. septembra 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 13. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
15. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
16. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept “imovine” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra mogu se također smatrati „imovinskim pravima“ i u tom smislu mogu predstavljati „posjed“ u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gasus Dosier-und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A broj 306-B, strana 46, stav 53).
17. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
18. Apelacija se nesporno tiče apelantovog prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da se parnični postupak odnosi na smetanje posjeda spornih poslovnih prostorija u apelantovom vlasništvu. Dalje, potrebno je utvrditi je li bilo miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
19. Apelant je naveo da je posredni posjednik spornih poslovnih prostorija s obzirom da je sa tuženim imao zaključen ugovor o zakupu, zbog čega su mu redovni sudovi morali pružiti posjedovnu zaštitu. U svojim odlukama, po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i donijeli pogrešnu odluku da apelant nema pravo na posjedovnu zaštitu.
20. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pravilno odlučili da odbiju apelantov tužbeni zahtjev, za šta su dali obrazloženja u svojim odlukama. Naime, u postupku pred Općinskim sudom je nesporno utvrđeno da je apelant ušao u posjed spornih poslovnih prostorija, a obavijestio tuženog pismeno o načinu i vremenu preuzimanja opreme i stvari. Apelant ove činjenice nije osporio ni u žalbi Kantonalnom sudu, kao ni u apelaciji Ustavnom sudu. Kantonalni sud je pravilno zaključio da je smisao postupka za zaštitu od smetanja posjeda uspostava ranijeg posjedovnog stanja. S obzirom na to da je utvrđeno da je apelant ušao u posjed spornih poslovnih prostorija, redovni sudovi nisu mogli naložiti uspostavu ranijeg posjedovnog stanja, jer je, kako se to i navodi u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda, odluka o zaštiti smetanja posjeda kondemnatorna i ne sadrži utvrđenje o učinjenom smetanju. Također, pravilno je zaključeno da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, bespredmetno raspravljati o vrsti posjeda u smislu člana 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, te da, prema tome, nije potrebno posebno razmatrati ostale aspekte člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
22. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Kantonalni sud je pravilno zaključio da je smisao postupka za zaštitu od smetanja posjeda uspostava ranijeg posjedovnog stanja, pa kako je apelant ušao u posjed spornih poslovnih prostorija, to su pravilno redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi smetanje posjeda.
23. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić