Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1148/04 (B. D.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1148/04, rješavajući apelaciju Branimira Džamonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branimira Džamonje podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ- 935/03 od 12. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branimir Džamonja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mićan Kukrika, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. oktobra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-935/03 od 12. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalne administrativne službe Sarajevo Federalnog zavoda za PIO zatraženo je 23. maja 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 31. maja 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalna administrativna služba Sarajevo Federalnog zavoda PIO 16. juna 2005. godine dostavila je odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 27. septembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud II u Sarajevu je Presudom broj PR-28/00 od 6. januara 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv tadašnjeg Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine – Filijala Sarajevo, sada Kantonalne administrativne službe Sarajevo Federalnog zavoda za PIO (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbenom zahtjevu je traženo da se tuženi obaveže da apelantu na ime neisplaćenih penzija za period od 1. jula 1994. godine do 30. marta 1998. godine isplati iznos od 6.803,50 KM sa zateznim zakonskim kamatama, počevši od 24. januara 2000. godine do isplate. Tuženi je uložio žalbu na presudu u kojoj je istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda, jer je predmet spora isplata dospjelih penzija čiji su osnov i visina utvrđeni pravosnažnim rješenjem u upravnom postupku, čije se izvršenje može tražiti putem suda u smislu člana 273. Zakona o upravnom postupku.

7. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-935/03 od 12. oktobra 2004. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu presudu, proglasio se nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu. U obrazloženju presude navedeno je da prema stanju u spisu proizlazi da su rješenjima tuženog od 26. oktobra 1994. godine i 4. augusta 1998. godine apelantu priznata prava na starosnu penziju uz napomenu da će se isplata penzije prema posljednjem rješenju vršiti od 29. januara 1998. godine. Zatim je navedeno da, pošto se radi o rješenjima koja predstavljaju izvršni naslov, parnični sud nije nadležan za rješavanje, jer je članom 273. Zakona o upravnom postupku određeno da se izvršenje radi ispunjavanja novčanih potraživanja može provesti kako sudskim, tako i administrativnim putem. Kantonalni sud je zaključio da je, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenim potraživanjima, za izvršenje rješenja nadležnost predviđena navedenim članom Zakona o upravnom postupku i ne može se voditi parnica za isplatu iznosa penzije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant je naveo da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je „pravno stanovište Kantonalnog suda u cijelosti nezakonito i u smislu Zakona o izvršnom postupku neprovedivo, jer rješenjima nedostaje tačan iznos potraživanja s obzirom na to da su se u spornom periodu barem pet puta mijenjali mjesečni iznosi penzija, također, nedostaje i prijetnja izvršeniku da će se rješenje izvršiti prinudno ako izvršenik u određenom roku to ne učini sam i dobrovoljno“. Dalje je navedeno da u Općinskom sudu u Sarajevu nije zabilježen niti jedan slučaj da je izvršenje provedeno na temelju rješenja o penziji koje predstavlja vjerodostojnu izvršnu ispravu, te da je bilo pokušaja ali da su prijedlozi odbačeni. Apelant je na kraju naveo da je u predmetu apelantove majke, gdje se, također, radilo o tužbi za isplatu zaostalih penzija, tužbu usvojio Općinski sud u Sarajevu, a Kantonalni sud potvrdio takvu presudu 2002. godine, iako je tuženi i u tom slučaju izjavio identičnu žalbu. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine presudu Kantonalnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je odgovorio da ostaje pri obrazloženju datom u osporenom rješenju i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Tuženi je odgovorio da apelacija nije osnovana jer nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Također, tuženi je naveo da smatra da sudovi nisu nadležni za rješavanje ove upravne stvari, jer je predmet spora isplata dospjelih penzija čiji su osnov i visina utvrđeni pravosnažnim rješenjem u upravnom postupku. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98) „Član 273. stav 2.

Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na osnovu radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika.“

12. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/03) „Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 23. stav 1. tačka 2.

Izvršne isprave su:

2. izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.

Član 24. stav 2.

Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku.“

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-935/03 od 12. oktobra 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 4. novembra 2004. godine a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 31. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom [...].» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi :

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...]».

18. U konkretnom slučaju radi se o sporu oko isplate penzija, a prema praksi Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 1/01). Dakle, apelacija se nesporno tiče apelantovih građanskih prava i sloboda, pa je član 6. stav 1. primjenjiv. Ustavni sud će ispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

20. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

21. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj stvari koja ne spada u nadležnost parničnog suda, nego se radi o rješenjima koja predstavljaju izvršne isprave u smislu člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku. Naime, s obzirom na to da se radi o potraživanjima čiji je iznos nesporan i utvrđen u upravnom postupku, nije trebalo ponovo u parničnom postupku utvrđivati da li apelant ima ili nema pravo na isplatu zaostalih penzija. Takav stav je već donio Ustavni sud u svojim ranijim odlukama, ukazujući na to da apelanti imaju mogućnost da, u smislu člana 273. Zakona o upravnom postupku, pokrenu postupak izvršenja pred nadležnim sudom (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 740/04 od 13. septembra 2005. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije pogrešno, odnosno arbitrarno primijenjen zakon, a osporeno rješenje sadrži sve potrebne razloge i obrazloženje. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.

22. Iz činjenica spisa Ustavni sud je utvrdio da je tačan apelantov navod da je Kantonalni sud 2002. godine, u predmetu svoje majke, donio presudu u kojoj je potvrdio prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da isplati zaostale penzije. Međutim, ta činjenica ne utječe na rješenje konkretne pravne stvari s obzirom na zaključak Ustavnog suda da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe. Također se ne mogu prihvatiti kao relevantni apelantovi navodi da u Općinskom sudu u Sarajevu nije „zabilježen“ niti jedan slučaj da je izvršenje provedeno na temelju rješenja o penziji, odnosno da su prijedlozi odbačeni u slučajevima u kojima je to pokušano, jer su ti navodi uopćeni i nisu potkrijepljeni nikakvim konkretnim dokazima iz kojih bi se moglo zaključiti da taj postupak nije djelotvoran put za ostvarivanje ovih građanskih prava.

23. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

24. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

25. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj stvari koja ne spada u nadležnost parničnog suda, nego se radi o rješenjima koja predstavljaju izvršne isprave u smislu člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku. Naime, pošto se radi o potraživanjima čiji je iznos nesporan i utvrđen u upravnom postupku, nije trebalo ponovo u parničnom postupku utvrđivati da li apelant ima ili nema pravo na isplatu zaostalih penzija. Takav stav je već donio Ustavni sud u svojim ranijim odlukama, ukazujući na to da apelanti imaju mogućnost da, u smislu člana 273. Zakona o upravnom postupku, pokrenu postupak izvršenja pred nadležnim sudom (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 740/04 od 13. septembra 2005. godine).

26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1148/04 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio