Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-797/04 (S. D.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-797/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-797/04, rješavajući apelaciju Senade Duraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senade Duraković, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-443/02 od 6. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senada Duraković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, podnijela je, 9. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-443/02 od 6. jula 2004. godine.

2. Općinski sud u Gračanici je presudom, broj P-411/01 od 6. decembra 2001. godine, poništio rješenja tužene Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena), broj 04-34-02-91/00 od 18. augusta 2000. godine i broj 02-05-116-433/00 od 1. septembra 2000. godine, o prestanku apelantičinog radnog odnosa kod tužene, te je naloženo tuženoj da vrati apelanticu na posao i prizna joj sva prava po osnovu rada i radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Općinski sud je zaključio da je apelantica stekla status radnika tužene s obzirom da je i nakon isteka ugovora o radnom odnosu na određeno vrijeme nastavila da radi na poslovima automatske obrade podataka na temelju rješenja tadašnjeg naćčelnika Općine Gračanica od 12. januara 2000. godine, do 18. augusta 2000. godine, kada joj je prestao radni odnos.

3. U postupku po žalbi tužene Kantonalni sud je donio presudu, broj Gž-254/02 od 28. juna 2002. godine, kojom je žalbu usvojio, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se, zbog rješenja općinskog načelnika od 12. januara 2000. godine, o rasporedu apelantice na poslove automatske obrade podataka, radni odnos apelantice, koji je do tada imala na određeno vrijeme, mogao smatrati ubuduće kao radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme. Zasnivanje radnog odnosa na takav način, kako je nadalje navedeno u presudi, bilo bi u suprotnosti sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 13/98) u kojem je propisan način i postupak prijema lica u radni odnos. Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije zasnovala radni odnos na način na koji je to bilo propisano zakonom, jer za radno mjesto na koje je apelantica raspoređena rješenjem tadašnjeg općinskog načelnika od 12. januara 2000. godine, nije bio raspisan konkurs. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda uložila reviziju Vrhovnom sudu.

4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-443/02 od 6. jula 2004. godine, odbio apelantičinu reviziju kao neosnovanu pozvavši se na razloge drugostepene presude.

5. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je navela da je otpuštena sa posla, kao i drugih desetak radnika u općinskoj upravi, zato što nije bila pripadnica stranke novog načelnika Općine Gradačac nakon što je na općinskim izborima pobijedila stranka SDP. Apelantica je navela da joj je radni odnos zaključen na određeno vrijeme istekao 3. februara 1999.godine, ali da je ona nastavila raditi zbog potrebe posla i dalje, ali da je otpuštena „zato što je nova vlast htjela svoje ljude“. Nadalje je navela: „ovdje se očito radi o političkoj diskriminaciji i to je dobro utvrdio prvostepeni sud, međutim u žalbenom postupku Kantonalni sud je preinačio tu odluku.“ Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na zabranu diskriminacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na zabranu diskriminacije, ali nije navela u vezi sa uživanjem kojeg prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Na osnovu navoda iz apelacije se može zaključiti da se apelantica poziva na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravim (1996), koji predstavlja dodatni sporazum o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini.

8. Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine „uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Anexu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.“ Jednaku zaštitu pruža i član 14. Evropske konvencije, koji prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih Protokola. (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10.).

9. Član 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da „države potpisnice ovog Ugovora priznaju pravo na rad koje obuhvata pravo svakoga na mogućnost da zasluži dovoljno za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, i poduzeće shodne mjere da zaštite to pravo“.

10. Ustavni sud je utvrdio da je pravosnažnom odlukom Kantonalnog suda utvrđeno da prekid apelantičinog radnog odnosa nije bio nezakonit. Suprotno apelantičinim navodima o tome da je Općinski sud u Gračanici pravilno utvrdio da se u njenom slučaju radilo o političkoj diskriminaciji, Ustavni sud je utvrdio da redovni sudovi nisu razmatrali pitanje diskriminacije, jer to pitanje apelantica nije ni pokrenula pred redovnim sudovima. Osim svojih paušalnih navoda o diskriminaciji, apelantica nije Ustavnom sudu priložila nikakve dokaze na temelju kojih se može zaključiti da je ona bila drugačije tretirana u odnosu na druge pojedince koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj je bila i ona. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantičini navodi o povredi njenog prava na zabranu diskriminacije u uživanju prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-797/04 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio