Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-86/05 (M. K.)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Krivični postupak
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-86/05
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 86/05, rješavajući apelaciju Mihajla Kićanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mihajla Kićanovića, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mihajlo Kićanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz D. Broca, Bijeljina, kojeg zastupa Ivica Babić, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. januara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Osnovnog suda broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podnio dopune apelacije 16. februara i 19. aprila 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 86/05 od 17. februara 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Javno tužilaštvo) zatraženo je 31. januara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Apelacioni sud, Osnovni sud i Javno tužilaštvo su 14. februara 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Osnovni sud je Presudom broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog produženog krivičnog djela – poreske utaje iz člana 274. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» broj 6/00). Navedenom presudom je također određeno da se imovinska korist, pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 723.524,95 KM, oduzima na osnovu člana 109. stav 1. navedenog zakona.
IV. Relevantni propisi
8. Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni list Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» br. 6/00, 1/01 i 3/03) «Poreska utaja Član 274.
(1)Tko u namjeri da on ili tko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa zdravstvenog i penzionog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili tko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 2.000,00 KM, kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.
(2)Ako iznos obaveze iz stavka 1. ovog članka, čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000,00 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a kako taj iznos prelazi 50.000,00 KM, kaznit će se zatvorom od dvije do dvanaest godina.»
9. Zakon o krivičnom postupku («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» broj 7/00) «Član 104. stav 3.
(3) Nalog za hapšenje izdaje se pismeno. Nalog treba da sadrži ime i prezime osumnjičenog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret uz navođenje određene odredbe zakona, razlog zbog kojeg se izdaje nalog za hapšenje, službeni pečat i potpis sudije koji izdaje nalog. Član 105.
(1) Osumnjičeni će biti ispitan u prisustvu Javnog tužioca. Nakon što je informisan o razlozima zbog kojih se smatra osumnjičenim, biće poučen o slijedećim pravima prije ispitivanja: 2.pravo da mu pomaže branilac po njegovom izboru, i pravo da njegov branilac bude prisutan pri svakom njegovom ispitivanju od strane Javnog tužioca ili ovlaštenog službenog lica;
(...).
Član 152. stav 1.
(1)Ako se osumnjičeni ne nalazi u pritvoru, sudija će zakazati prethodno saslušanje u roku od sedam (7) dana od dana prijema optužnice. Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru u skladu sa članom 150. ovog zakona, sudija mora započeti prethodno saslušanje u roku od 24 sata od trenutka hapšenja osumnjičenog. Ako, nakon početka prethodnog saslušanja bilo koja stranka zatraži prekid saslušanja radi prikupljanja dodatnih informacija relevantnih za postupak, sudija može prekinuti saslušanje bez puštanja osumnjičenog na slobodu, ali prekid ne može trajati duže od 24 sata.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 5. st. 1, 2. i 4, člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d), čl. 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu povrede člana 13. Evropske konvencije apelant navodi da u toku prvostepenog i drugostepenog postupka nije uopće imao pravo na direktni pravni lijek koji bi omogućio preispitivanje povreda njegovih ljudskih prava zagarantovanih Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Navodi da je prvostepeni sud, u obrazloženju odbijanja ovog prigovora, konstatovao da eventualne povrede apelantovih ljudskih prava nisu počinjene pred tim sudom, dok je drugostepeni sud potvrdio ovakvo stanovište prvostepenog suda. Apelant, dalje, navodi povredu načela i principa «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i načela i principa osnovanih razloga za određivanje pritvora u smislu člana 5. stav 1. tač. a) i b) Evropske konvencije, a sve u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa povredom navedenih prava apelant navodi da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. novembra 2002. godine, određen pritvor radi obezbjeđenja njegovog prisustva u daljem toku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivanja i formalnog prijavljivanja apelantovog boravišta. Pritvor je kasnije više puta ukidan i produžavan da bi na kraju bio zamijenjen kaucijom od 700.000,00 KM. Apelant navodi da su sve žalbe koje je uputio zbog određivanja pritvora, umjesto u «razumnom roku», lošom organizacijom koja graniči sa namjernim odugovlačenjem, rješavane u rokovima 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koje je apelant proveo u pritvoru i da je stav o osnovanosti sumnje i opravdanosti određivanja pritvora formiran zbog administrativne neusklađenosti policijskih evidencija prebivališta i stvarnog mjesta prebivališta i pored nesporno utvrđenog stvarnog fizičkog boravka i prebivanja apelanta, što predstavlja neosnovan i neopravdan razlog za određivanje pritvora, kao i to da je presuda Apelacionog suda dostavljena apelantu i njegovom braniocu četiri mjeseca nakon njenog donošenja.
11. Apelant se, također, žali da je došlo do povrede načela «presumpcije nevinosti» u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije zbog predrasuda prilikom razmatranja uvjeta, a zatim i određenja mogućeg jamstva, pa je tako javno žigosan kao izvršilac krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret prije suđenja i pravosnažne sudske presude o utvrđivanju njegove krivice. Pored toga, glavni tužilac je u sredstvima javnog informisanja odmah poslije potvrđivanja optužnice i određivanja pritvora objavio informaciju o hapšenju apelanta iako se on dobrovoljno javio na izdati nalog. U navedenoj informaciji su upotrijebljene formulacije i riječi koje asociraju na direktno i nesporno izvršenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret a ne «pretpostavljeno ili moguće izvršenje» što su navodi suprotni članu 5. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i ponašanje suprotno članu 19. stav 2. Zakona o javnom tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i negiranje presumpcije nevinosti. Negacija presumpcije nevinosti i objektivne nepristranosti postupajućih sudova uočljiva je i iz stilske gramatičke koncepcije prvostepenih i drugostepenih rješenja i presuda iz kojih jasno proizlazi da sudovi u davanju obrazloženja nisu zadovoljili ni minimalne standarde dužnog izjašnjenja kako na navode odbrane tako i na razloge koji opredjeljuju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava.
12. Apelant dalje navodi da je nizom aktivnosti sudova, Javnog tužilaštva i organa MUP-a Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine doveden u neravnopravan i podređen položaj uskraćivanjem osnovnih procesnih ali i ljudskih prava kao što su pravo na trenutno obavještenje o pojedinostima optužbe u smislu člana 6. stav 3. Evropske konvencije, koje je prekršeno prezentiranjem apelantu naloga za hapšenje koji nije sadržavao nikakve činjenične navode optužnice, niti pravne detalje osim pravne kvalifikacije.
13. Dalje, da je povrijeđeno njegovo pravo na efikasnu odbranu, efikasno pravno sredstvo i ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku u smislu člana 6. stav 3.b. i c. Evropske konvencije. Navodi da se u istražnom postupku, odnosno u toku postupka davanja izjave u Ministarstvu unutrašnjih poslova Brčko Distrikta apelant prije početka saslušavanja tek upoznao sa činjeničnim opisom optužbe, te da je tu davao odgovore na pokazane dokazne materijale bez mogućnosti da se konsultuje sa svojim prisutnim braniocem kojem je uskraćeno pravo uvida u dokazni materijal sve do 60 minuta prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice i tada prve procesne mogućnosti da se odbrana izjasni o dokaznom materijalu od nekoliko stotina stranica. Navodi da apelantova odbrana nije bila efikasna jer prilikom davanja izjave ili odgovora apelant nije mogao da se konsultuje sa svojim braniocem koji je bio samo prisutno lice u smislu člana 105. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku. Da je njegov branilac u zadnji momenat, odnosno dvadeset treći sat isteka roka dobio na raspolaganje dokazni materijal koji je trebao da u sljedećih sat vremena obradi, analizira i zauzme svoj stav u smislu člana 153. stav 1. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku iako je riječ o dokaznom materijalu koji je prikupljan više od godinu dana i koji se sastoji od nekoliko desetina pa i stotina stranica dokumenata. Na osnovu izloženog apelantova odbrana nije imala prilike da se pripremi i na efikasan način izjasni o dokazima optužbe.
14. Također navodi da je narušen i standard «ravnopravnosti stranaka» da i tužilaštvo i odbrana kao strane u postupku moraju imati mogućnost da izlože svoje argumente i da ni jedna strana ne smije biti u prednosti u odnosu na svog protivnika, a što uključuje i blagovremeno saznanje o činjenicama i navodima suprotne strane radi efikasnog odgovora. Navedena ravnopravnost je narušena na štetu apelantove odbrane. Hitnost postupanja se ne može koristiti kao pokriće ovakvog postupanja pravosudnih i optužnih organa. Povreda ravnopravnosti se ogleda i u pogledu davanja odgovora na žalbene navode suprotne strane u postupku, jer žalba Javnog tužilaštva nije nikada bila dostavljena apelantu ili njegovom braniocu. Povredu ravnopravnosti apelant također vidi i kroz objektivnost i nepristranost postupajućih sudova s obzirom da je prvostepeni sud dokaze odbrane i sadržaj izjava saslušanih svjedoka, koje idu u korist apelantu, interpretirao kao «pristrane izjave», «diskrecione» i ničim obrazložene i prihvatljive argumentacije, ne provodeći aktivnosti usporedbe, analize, njihove argumentacije i činjenica u odnosu na ostale izvedene dokaze kao jedino mjerilo svih i pogotovo dokaza odbrane. Također, navodi i neprihvatanje i nekonstatovanje ključnih izjava i dokaza odbrane, neprihvatanje argumentacije, stručnosti i objektivnosti saslušanih vještaka i njihovih nalaza.
15. Apelant navodi povredu člana 7. Evropske konvencije u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za «produženo krivično djelo» koje kao takvo nije bilo propisano u prethodnom Krivičnom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao kategorija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija. Dalje, da su sudovi primijenili Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je u primjeni tek od 1. januara 2001. godine, tako da su primijenili zakon koji nije bio na snazi u 2000. godini, te prema tome nije mogao biti primijenjen. Sudovi nisu u potrebnoj mjeri ispoljili razumijevanje blanketnog krivičnog djela, te su pogrešno protumačili i primijenili Zakon o akcizama i porezu na promet Republike Srpske. Zaključak Apelacionog suda da su preduzeća «Vest-prom» i «Medo» zakonito registrovani kod suda i da je prihod ostvaren poslovanjem ovih preduzeća zakonit u direktnoj je koliziji sa dispozitivom presude Osnovnog suda iz kojeg proizlazi da su navedena preduzeća osnovana vršenjem krivičnih djela, da su osnovana radi vršenja krivičnih djela i da su se tokom poslovanja bavila vršenjem krivičnih djela, što znači da promet i prihod koji je ostvaren poslovanjem ovih preduzeća nije zakonit pa prema tome nije ni oporeziv. Također navodi da prvostepeni i drugostepeni sud nisu posvetili ni minimalnu pažnju dokazima odbrane. Sudovi su svoje presude zasnovali i na iskazima vještaka Sekule Mičića, kao i na njegovom pismenom nalazu i mišljenju iako je vještačenje izvršio u drugim predmetima u kojima su osumnjičeni bili druga lica, te su zasnovali presudu na dokazu na kojem se presuda ne može zasnovati. Također, sudovi su zasnovali svoje presude na iskazima službenih lica Slavka Radumila, Milorada Mihajlovića i Branka Brkića koji su saslušani kao svjedoci na okolnosti o toku službene radnje, te su tako zasnovali presudu na dokazu na kojem se presuda ne može zasnovati.
16. U dopuni apelacije od 16. februara 2005. godine apelant navodi da Apelacioni sud o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude nije uopće odlučio.
17. U dopuni apelacije od 19. aprila 2005. godine apelant navodi da, iako presuda Apelacionog suda nije pravosnažna jer sud nije odlučio o apelantovoj žalbi, presuda Osnovnog suda se tretira kao pravosnažna, te se pred Osnovnim sudom u Bijeljini vodi postupak za njeno izvršenje pod brojem IKS-21/05.
b) Odgovor na apelaciju
18. Apelacioni sud je naveo da su odluke sudova donesene nakon zakonito provedenog i pravičnog suđenja u kojem je apelantu suđeno u skladu sa tada važećim zakonskim propisima procesnog i materijalnog prava uz potpuno poštivanje apelantovog prava na odbranu kroz angažovanje branilaca, mogućnosti da predlaže svjedoke svoje odbrane, kao i da predlaže izvođenje drugih dokaza, te poštivanje prava na izjavljivanje pravnih lijekova i odlučivanje o njima u zakonom propisanim rokovima. Apelacioni sud navodi da su navodi apelacije neosnovani. U vezi sa apelantovim navodima da drugostepeni sud nije odlučivao o apelantovoj žalbi prilikom donošenja drugostepene presude sud navodi da nije dostavljena posebna apelantova žalba, nego zajednička žalba apelanta i njegovog branioca. Dalje, da primjena pravne konstrukcije produženog krivičnog djela, koja je normativno regulisana tek članom 55. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» broj 10/03), ne znači da je povrijeđeno načelo zakonitosti, niti član 7. Evropske konvencije, te da je o razlozima primjene konstrukcije produženog djela u konkretnom predmetu Apelacioni sud dao obrazloženje u svojoj presudi. Naglašava da apelant ne navodi u čemu vidi povredu člana 13. Evropske konvenciju, te da je pravo na djelotvoran pravni lijek apelant u potpunosti iskoristio i da je za svaki izjavljeni pravni lijek donesena odluka nadležnog organa.
19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da smatra da su navodi apelacije neosnovani, neargumentovani i neobjektivni, te da tokom trajanja prvostepenog postupka nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava na koje se on poziva. Donošenju prvostepene presude prethodio je vrlo iscrpan glavni pretres tokom kojeg je održano 14 ročišta, saslušano 40 svjedoka od kojih su neki tokom unakrsnog ispitivanja i postupka pobijanja dokaza saslušani dva, a neki i tri puta, saslušano šest vještaka, izvršen uvid u vrlo obiman dokazni materijal. Dinamika suđenja se odvijala u skladu sa prijedlogom Javnog tužilaštva i apelantove odbrane, ostavljajući dovoljno vremena strankama da se pripreme za svaki naredni glavni pretres. Vijeće prvostepenog suda uvažilo je sve prijedloge Javnog tužilaštva kao i sve prijedloge odbrane za izvođenje dokaza. Sud je tokom trajanja glavnog pretresa i u postupku donošenja odluke o apelantovoj krivici vodio računa o svim apelantovim pravima koja su mu garantovana Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. U odgovoru na apelaciju Javno tužilaštvo predlaže da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu, te daje detaljan odgovor na navode apelacije. Između ostalog, Javno tužilaštvo navodi da je javni tužilac postupao u skladu sa članom 19. stav 2. tačka 5. i u skladu sa članom 20. stav 1. tačka 1. Zakona o javnom tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji mu daju pravo da javnosti saopći identitet, starosnu dob, prebivalište, zanimanje i porodični status optuženog, kao i činjenicu da je optužen za krivično djelo. Na osnovu takvog zakonskog ovlaštenja i mogućnosti javni tužilac je te informacije javnosti dao nakon potvrđivanja optužnice, te uvijek govorio da se radi o krivičnom djelu optuženog Mihajla Kićanovića, da je korišten termin «da je optužen», a ne «da je proglašen krivim ili osuđen», «da se tereti da je izvršeno krivično djelo», «da je optužnicu potvrdio sud» i slično. Time je javnosti jasno stavljeno na znanje da se radi o optužbama koje je potrebno dokazivati u toku daljeg krivičnog postupka.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Kž- 92/04 od 27. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant osporava navedene presude, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. st. 1, 2. i 4, člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d., čl. 7. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
c.da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d.da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe».
27. Ustavni sud konstatira da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju, jer je očigledno da se u predmetnom postupku radilo o „utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv“ kako je propisano u prvom stavu ovog člana.
28. Apelant se žali da je nalog za hapšenje sadržavao samo pravnu kvalifikaciju, odnosno samo zakonski naziv djela koje mu se stavlja na teret, što njemu ništa ne znači, niti mu daje mogućnost da se psihološki pripremi na davanje iskaza, zbog čega je odredba člana 104. stav 3. Zakona o krivičnom postupku suprotna standardima Evropske konvencije koja predviđa u članu 6. stav 3.a. da svako optužen za krivično djelo ima pravo da u najkraćem roku bude obaviješten detaljno i na jeziku koji razumije o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega.
29. Međutim, time što član 6. Evropske konvencije zahtijeva da apelant bude u najkraćem roku obaviješten o optužbi koja se podiže protiv njega, ne znači da o tome mora biti obaviješten u nalogu za hapšenje već u najkraćem roku, te stoga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
30. Apelant se žali što se u toku postupka davanja izjave u Ministarstvu unutrašnjih poslova Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao konsultovati sa svojim braniocem.
31. U vezi sa ovim apelantovim navodom Ustavni sud zapaža da sam apelant navodi da je njegov branilac bio prisutan prilikom davanja iskaza, što je u skladu sa članom 105. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku, te je stoga ovaj apelantov navod neosnovan.
32. Apelant se žali da je u konkretnom predmetu došlo do povrede principa donošenja odluke u «razumnom roku» u vezi sa postupkom određivanja pritvora, navodeći da su sudovi odlučivali o pravnim lijekovima i prijedlozima u periodu od ukupno 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koju je apelant proveo u pritvoru.
33. Ustavni sud smatra da ovi navodi nisu osnovani, s obzirom da je Rješenje broj Kt-192/02, kojim je apelantu određen pritvor, doneseno 20. novembra 2002. godine, a da je Rješenje broj K- 192/02, kojim se apelantu ukida pritvor doneseno 15. januara 2003. godine, dakle u periodu manjem od dva mjeseca.
34. Apelant se također žali da je povrijeđen princip «presumpcije nevinosti» jer je bio «javno žigosan» kao izvršilac krivičnih djela koja su mu stavljena na teret i prije suđenja i pravosnažne sudske odluke.
35. Ustavni sud ne smatra da su sudovi i Javno tužilaštvo postupali sa predrasudom da je apelant kriv, s obzirom da su tokom postupka provedeni brojni dokaze, te odluka donesena tek nakon brižljive i svestrane analize tih dokaza.
36. Apelantove navode da njegova odbrana nije imala dovoljno vremena za pripremu jer je obiman dokazni materijal dobijen sat vremena prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice, Ustavni sud smatra neosnovanim uzimajući u obzir činjenicu da je navedeno saslušanje započeto u roku od 24 sata s obzirom da se apelant nalazio u pritvoru i da je mogao tražiti prekid saslušanja radi prikupljanja dodatnih informacija, u smislu odredaba člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, a što apelant nije učinio.
37. Apelant se žali da je došlo do povrede principa «ravnopravnosti stranaka» u smislu da tužilaštvo i odbrana moraju imati iste mogućnosti da izlože svoje argumente i da niti jedna strana ne može imati prednost u odnosu na svog protivnika.
38. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava «[...]da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika[...]» (vidi Dombo Beheer B.V., presuda od 27. oktobra 1993. godine). U konkretnom predmetu, Ustavni sud nalazi da je apelant u toku krivičnog postupka imao dva branioca i mogućnost da predlaže izvođenje dokaza. Tokom dokaznog postupka sud je saslušao brojne svjedoke i vještake, kako odbrane, tako i Javnog tužilaštva, izvršio uvid u vrlo obiman dokazni materijal, te je na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je razmatrao pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Također, apelant je imao i iskoristio pravo žalbe, tako da se ni u kojem slučaju ne može prihvatiti njegova tvrdnja da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede principa «ravnopravnosti» stranaka.
39. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi odbili da prihvate bilo koji argument i činjenicu koja ide njemu u prilog, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da je «[...]ostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugoj[...]». Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
40. Apelant se žali da sudovi u obrazloženjima presuda nisu zadovoljili minimalne standarde dužnog izjašnjavanja, kako na navode odbrane tako i na razloge koji opredjeljuju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava.
41. U vezi s tim Ustavni sud navodi da je element pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji na primjer: „kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran“ (vidi Hadjianastassiou, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A-252) ili „sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument“ (vidi Van de Hurk, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A-288 i Ruiz Torija, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava «kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge“ (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori, zbog toga što osporene presude sadrže sasvim dovoljno razloga i objašnjenja.
42. Apelant se žali da Apelacioni sud nije riješio o njegovoj žalbu, tako da prvostepena presuda nije postala pravosnažna. U prilog navedenom apelant kao dokaz dostavlja kopiju prve strane žalbe protiv prvostepene presude na kojoj je navedeno da je izjavljuju apelant i njegov branilac Risto Kojić, advokat iz Beograda.
43. Uzimajući u obzir da je Apelacioni sud riješio o žalbi oba apelantova branioca, navodeći izvode žalbi na skoro trinaest strana presude koja ima ukupno 25 strana, te da apelant nije dokazao da je on lično podnio žalbu, Ustavni sud smatra ovaj apelantov navod neosnovanim.
44. Apelant se žali da mu nije bila dostavljena žalba Javnog tužilaštva na odgovor.
45. Iako se niko od sudova niti Javno tužilaštvo nisu izjasnili o ovom apelantovom navodu, Ustavni sud smatra da, ukoliko navedena žalba nije bila dostavljena apelantu na odgovor, to predstavlja propust sudova. Međutim, kako je žalba odbijena onda ovaj propust ima manji značaj u odnosu na pravičnost cjelokupnog krivičnog postupka.
46. Apelant se, također, žali da mu je presuda Apelacionog suda dostavljena nekoliko mjeseci od dana donošenja.
47. Ova presuda Apelacionog suda je donesena i javno objavljena 27. septembra 2004. godine, a apelant je navedenu presudu primio 5. januara 2005. godine, kako proizlazi iz obavijesti pošte u Brčkom. Apelantovom braniocu Ivici Babiću navedena presuda dostavljena je 10. januara 2005. godine, braniocu Risti Kojiću 3. februara 2005. godine, a Javnom tužilaštvu 4. januara 2005. godine. Apelacioni sud se izjasnio da je drugostepena presuda dostavljena apelantu nakon nekoliko mjeseci zbog toga što je bilo potrebno vrijeme za njenu izradu zbog obimnosti i izuzetne složenosti predmeta. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je postojalo kašnjenje u izradi i dostavljanju drugostepene presude apelantu i njegovom braniocu. Međutim, Ustavni sud će na osnovu cjelokupnog postupka, a uzimajući u obzir i ovaj apelantov navod, utvrditi da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje u okviru kojeg je i pravo na donošenje odluke u “razumnom roku”. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, za početak relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je podignuta “krivična optužnica” jer jedino od tog trenutka može započeti “razmatranje (…) bilo kakve krivične tužbe” (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968. godine, A. 8, str. 41). Međutim, navedeno obrazloženje podrazumijeva da taj period ne mora u svim slučajevima početi u trenutku u kojem je osoba službeno optužena. Čak i prije toga osoba može shvatiti da je osumnjičena za krivično djelo, tako da od tog trenutka postoji interes da se odluka o toj sumnji iznese pred sudom. To je sasvim očigledno u onim predmetima gdje hapšenje prethodi trenutku formalne optužnice (vidi presudu Wemhoff od 27. juna 1968. godine, A. 7, str. 26). Ukoliko se navedeno uzme u obzir proizlazi da je u konkretnom predmetu apelant uhapšen 19. novembra 2002. godine, da je Javno tužilaštvo podiglo optužnicu 19. novembra 2002. godine, te da je ona potvrđena 20. novembra 2002. godine, a da je navedeni krivični postupak okončan 27. septembra 2004. godine, dakle oko dvije godine nakon podizanja optužnice. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom krivičnom predmetu nije došlo do prekoračenja prava na donošenje odluke u “razumnom roku”, pogotovo ako se ima u vidu da se radilo o kompleksnom predmetu u kojem je tokom glavnog pretresa održano četrnaest ročišta, saslušano 40 svjedoka, šest vještaka i izvršen uvid u vrlo obiman dokazni materijal.
48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
49. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
d) Pravo na slobodu i sigurnost.»
50. Član 5. stav 1. tač. a., b. i c. i st. 2., 3. i 4. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a.zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
b.zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda i u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
c.zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.»
51. U konkretnom predmetu, apelant se žali na povredu principa da moraju postojati «osnovani razlozi za određivanje pritvora», navodeći da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. novembra 2002. godine određen pritvor radi obezbjeđenja njegovog prisustva u daljem toku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivanja i formalnog prijavljivanja apelantovog boravišta.
52. Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja čovjekove lične slobode. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stepen vjerovatnosti utvrđivanja krivice i izricanja kazne, tj. u kojem postoji osnovana sumnja da je osoba počinila krivično djelo te, principijelno, samo u svrhu osiguranja pokretanja i vođenja krivičnog postupka.
53. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.
54. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast», te da su sudovi prilikom određivanja pritvora vodili računa o svim bitnim elementima za donošenje takve odluke.
55. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. a., b. i c. i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona
56. Član 7. Evropske konvencije, glasi:
«1.Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda».
57. Opseg člana 7. Evropske konvencije u suštini je određen konceptom «krivičnog djela» i konceptom «teža kazna». Čini se očiglednim da je značenje riječi krivično djelo tijesno povezano sa pojmom «krivične optužnice» iz člana 6. Evropske konvencije.
58. Prvi stav člana 7. Evropske konvencije sadrži sljedeća dva zasebna principa koja su suštinski elementi vladavine prava: (1) krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkriminirani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršenja te norme, ne može se nametnuti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Cilj člana 7. Evropske konvencije je da ponudi «suštinske garancije» protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. Pored principa nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege Evropski sud za ljudska prava je uspostavio i treći, a to je da organ vlasti koji primjenjuje krivični zakon neće ga tumačiti preširoko, odnosno analogijom, osim ako takva primjena ide u prilog optuženom. Iz ovog trećeg principa slijedi, prema Evropskom sudu za ljudska prava, da će zakonodavstvo jasno formulirati normu krivičnog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Njegove odredbe moraju biti dovoljno predvidive i pristupačne (vidi Evropski sud za ljudska prava, G. protiv Francuske, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 325- B, str. 38). Ovaj zahtjev služi da se izbjegne da se krivična presuda temelji na pravnoj normi za koju dotična osoba nije mogla, ili barem nije morala, biti unaprijed svjesna. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe, ako je potrebno i uz pomoć sudskog tumačenja, jasno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Dovoljno pravnog osnova za krivičnu presudu daje ne samo pisani zakoni već i pravila običajnog ili precedentnog prava pod uvjetom da je zakon adekvatno dostupan i formuliran dovoljno precizno da omogućava građanima da reguliraju svoje ponašanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, X Ltd. I Y. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 8710/79, Odluke i izvještaji 28 (1982), str. 77 (80-81).
59. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za «produženo krivično djelo» koje kao takvo nije bilo propisano u Krivičnom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao kategorija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija.
60. Ovaj apelantov navod Ustavni sud smatra neosnovanim i uvažava obrazloženje koje je dao Apelacioni sud u svojoj presudi, prema kojem je institut produženog krivičnog djela u krivično zakonodavstvo uveden u interesu optuženog, te da on predstavlja povoljnost za optuženog. Da nema tog instituta optuženom bi bilo suđeno za svaku od učinjenih krivičnopravnih radnji i za svaku od tih radnji bi mu bile utvrđene posebne kazne, pa bi mu po tome uz primjenu odredaba o sticanju krivičnih djela bila izrečena jedinstvena kazna, što je za optuženog nesumnjivo nepovoljnije nego u slučaju kada se primjenjuje institut produženog krivičnog djela, te kada mu se sudi i utvrđuje kazna propisana za jedno djelo. I dok nije bio uveden kao institut u krivično zakonodavstvo, konstrukcija produženog krivičnog djela, koju je stvorila pravna teorija, je bila prihvaćena u sudskoj praksi i faktički sudovi su taj institut opravdano primjenjivali i prije nego što je uveden u krivično zakonodavstvo.
61. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da, primjenom instituta produženog krivičnog djela, što je u konkretnom predmetu bilo povoljnije za apelanta, nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije.
Ostali navodi
62. U skladu sa zaključcima u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. te članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.
VIII. Zaključak
63. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić