Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/04 (N. D.)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1120/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-1120/04, rješavajući apelaciju Nikice Daničića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikice Daničića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. Gž-05/05 od 18. maja 2005. godine i P-12/04 od 7. aprila 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikica Daničić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Neuma, podnio je, 24. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. Gž-05/05 od 18. maja 2005. godine i P-12/04 od 7. aprila 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 13. aprila, 17. i 24. maja i 2. juna 2005. godine.
2. Apelant je zasnovao radni odnos kod Državne granične službe (u daljnjem tekstu: tužena) na osnovu ugovora o radu, broj 03-2/2-1224-1086/2002 od 17. juna 2002. godine. Ugovor je zaključen na period od 12 mjeseci. Odredbom člana 25. stav 1. alineja 2. navedenog ugovora je određeno da će tužena raskinuti ugovor bez otkaznog roka ako uposleniku IPTF ne izda ili oduzme certifikat (ID karticu).
3. Odlukom tužene, broj 03-2/2-5391-17/03 od 18. aprila 2003. godine, apelantu je prestao rad kod tužene odnosno raskinut je pomenuti ugovor o radu, bez otkaznog roka, zbog neizdavanja certifikata/certifikacijske kartice od UNMIBH/IPTF-a. Apelantu je prestao rad kod tužene sa 30. aprilom 2003. godine. U obrazloženju navedene odluke se navodi da je uvidom u UNMIBIH/IPTF-ovu listu necertifikovanih službenika tužene utvrđeno da se apelant nalazi na istoj, odnosno da mu nije izdata certifikacijska kartica, te da mu se u skladu sa Smjernicama Komesara UNMIBIH/IPTF, broj IPTF-02/2000, IPTF-P10A/2002 i IPTF-P11/2002 «spriječava obavljanje bilo koje funkcije unutar bilo koje agencije, koja se bavi provođenjem zakona». Na osnovu navedenog, a u smislu člana 25. stav 1. alineja 2. Ugovora o radu stekli su se uslovi za prestanak rada apelanta kod tužene, odnosno za raskid ugovora o radu, zaključenog između tužene i apelanta.
4. Apelant je, 5. maja 2003. godine, podnio zahtjev za preispitivanje odluke tužene, koji je rješenjem tužene, broj 03-2/2-5391-17-1/03 od 9. maja 2003. godine, odbijen kao neosnovan. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da je još jednom potvrđeno da se apelant nalazi na listi necertificiranih službenika zbog «nepostojanja validne obrazovne dokumentacije» i da mu neće biti izdata certifikacijska kartica, te da je stoga, u smislu odredbi člana 25. stav 1. alineja 2. ugovora o radu, odluka o prestanku rada, odnosno raskidu ugovora o radu donesena pravilno
5. Apelant je, 16. juna 2003. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Neumu protiv tužene, radi vraćanja na rad i isplate. Općinski sud u Neumu je nakon reorganizacije sudova u Federaciji Bosne i Hercegovini ustupio apelantov predmet Općinskom sudu u Čapljini.
6. Općinski sud u Čapljini se rješenjem, broj P-21/03 od 1. septembra 2004. godine, oglasio stvarno nenadležnim i odlučio da će se po pravosnažnosti navedenog rješenja predmet ustupiti Sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno i mjesno nadležnom.
7. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH, broj P-12/04 od 7. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom apelacionog vijeća Suda BiH, broj Gž-05/05 od 18. maja 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je za ocjenu pravilnosti odluke tužene o raskidu ugovora o radu odlučna činjenica da apelantu nije izdat certifikat za obavljanje poslova sa policijskim ovlaštenjima, te da lica koja nisu dobila certifikat od strane Međunarodnih policijskih snaga gube pravo da obavljaju bilo kakve policijske poslove i to je razlog zbog čega takvo lice ne može ostati u radnom odnosu i na poslovima vezanim za obavljanje policijskih ovlaštenja. Tužena je pravilno odlučila kada je sa apelantom prekinula radni odnos odnosno raskinula ugovor o radu, jer je to bila obaveza tužene u skladu sa preuzetim međunarodnim obavezama Bosne i Hercegovine. Stoga, je tužena nakon što je obavještena da je lista osoba kojima nije izdat certifikat postala konačna i obvezujuća, pravilno i u skladu sa zakonskim ovlaštenjima donijela odluku o raskidu ugovora o radu sa apelantom. Zbog navedenih razloga nije bilo uslova da se određuje otkazni rok jer tužena apelantu nije mogla produžavati radni odnos ni u kom obliku nakon što je apelantu odbijen certifikat za obavljanje i vršenje ovlaštenja koja su dozvoljena policijskim službenicima. Dalje, se navodi da sudovi na području Bosne i Hercegovine nisu ovlašteni, niti su nadležni da cijene pravilnost odluka IPTF-a, a ni pravilnost procedure certifikacije koje su na području Bosne i Hercegovine provele Međunarodne policijske snage. U obrazloženju presude apelacionog vijeća Suda BiH se navodi da se apelant saglasio sa odredbom člana 25. alineja 2. ugovora o radu stavljanjem potpisa na ugovor i da navedena odredba ugovora sa stanovišta obligacionog prava ima značaj raskidnog uslova koji je nastupio onog dana kada mu IPTF nije dao certifikat.
8. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) je, odlučujući o apelantovoj prijavi, od 31. jula 2003. godine, koja se odnosila na kršenje njegovih ljudskih prava zbog prestanka radnog odnosa na osnovu odluke Komesara Međunarodnih policijskih snaga, 4. novembra 2004. godine, donijela odluku o prihvatljivosti kojom je odlučila da je apelantova prijava u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i u odnosu na član 13. Evropske konvencije očigledno neosnovana. Također, je odlučeno da je apelantova prijava u odnosu na član 6(1) Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nespojiva ratione materie sa odredbama Sporazuma o ljudskim pravima.
9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i da mu je uskraćeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
1. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
2. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
4. Apelant se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u vezi prestanka njegovog radnog odnosa zbog neizdavanja certifikata od strane UNMIBH/IPTF-a, a radi čega je vodio parnični postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine, koji je okončan osporenim presudama. U vezi navednog, Ustavni sud konstatuje da je prvostepeno vijeće Suda BiH, u toku predmetnog postupka provelo dokazni postupak u kojem je izvršilo uvid u relevantnu dokumentaciju, te je nakon ocjene provedenih dokaza i navoda parničnih stranaka utvrdilo da je da je apelantov ugovor o radu kod tužene raskinut, jer apelantu nije bio izdat certifikat od strane IPTF-a. Prvostepeno vijeće ovog suda je utvrdilo da je odredbom člana 25. ugovora o radu određeno da će tužena kao poslodavac raskinuti ugovor o radu sa apelantom, bez otkaznog roka, ako mu IPTF ne izda ili ako mu oduzme certifikat-uvjerenje (ID karticu). U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju, ukazalo da je primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji očigledno (prima facie) ukazuju da je kršenje prava na pravično suđenje moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
5. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako čija su prava i slobode utvrđeni ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred državnim organima vlasti [...]". Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom. U vezi s tim, ovaj član ima subsidijarni karakter. Kako je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi u vezi povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, to slijedi da je i dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.
6. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić