Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1112/04 (Amra Mraković - Malkoč)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1112/04
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1112/04, rješavajući apelaciju Amre Mraković - Malkoč, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amre Mraković – Malkoč podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-498/03 od 21. oktobra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-380/03 od 4. septembra 2003.
godine i Presude Općinskog suda u Ključu broj Rs-11/02 od 26.
februara 2003. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Mraković – Malkoč podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-217/03 od 21. oktobra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-2/02 od 8. maja 2002. godine zbog toga što je protekao rok za podnošenje.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amra Mraković - Malkoč (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ključa, koju zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 20. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-498/03 od 21. oktobra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-380/03 od 4. septembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Ključu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-11/02 od 26. februara 2003. godine, te Presude Vrhovnog suda broj Rev- 217/03 od 21. oktobra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj Rsž-2/02 od 8. maja 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Ključ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 22. aprila 2005. godine.
4. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor je 15. septembra 2005. godine dostavljen apelantici.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Parnični postupak okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-217/03
7. Apelantica je Rješenjem tužene broj 01/4-112-3-116/96 od 6. decembra 1996. godine raspoređena na poslove i radne zadatke referenta za urbanističko-građevinske poslove. Rješenjem općinskog načelnika tužene broj 05-34-41/01 od 31. jula 2001. godine apelantica je, zbog smanjenja broja radnika, stavljena na raspolaganje koje je počelo teći od 1. augusta i trajalo do 1. novembra 2001. godine sa otkaznim rokom od 30 dana, koji je počeo teći od 1. novembra 2001. godine. Apelanticinim prigovorom rješenje o raspolaganju je izmijenjeno tako da je Rješenjem općinskog načelnika tužene broj 05-34-41/02 od 27. augusta 2001. godine apelantica stavljena na raspolaganje od 20. augusta 2001. godine do 20. novembra 2001. godine s obzirom na to da je apelantica od 23. jula 2001. godine do 17. augusta 2001. godine bila na bolovanju.
8. Apelantica je protiv rješenja općinskog načelnika tužene br. 05-34-41/01 od 31. jula 2001. godine i 05-34-41/01 od 27. augusta 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu, koji je Presudom broj Rs-12/01 od 4. decembra 2001. godine utvrdio da su osporena rješenja tužene nezakonita, ukinuo ih, a tuženoj naložio da apelanticu vrati na posao u roku od osam dana i omogući joj ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Istom presudom određena je i privremena mjera zabrane prestanka radnog odnosa apelantici do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari i utvrđeno da se prekida otkazni rok određen rješenjem o stavljanju apelantice na raspolaganje. Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-2/02 od 8. maja 2002. godine uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda je preinačena i apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-217/03 od 21. oktobra 2004. godine odbačena je kao neblagovremena apelanticina revizija uložena protiv Presude Kantonalnog suda broj Rsž-2/02 od 8. maja 2002. godine, a revizija uložena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Rsž-2/02 od 23. januara 2003. godine, kojim je odbijen apelanticin prijedlog za ponavljanje postupka kao neosnovan, odbačena je kao nedopuštena.
Parnični postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-498/03
10. Rješenjem općinskog načelnika tužene broj 05-34-67/02 od 21. oktobra 2002.
godine, koje je povodom apelanticinog prigovora potvrđeno rješenjem istog organa od 14. novembra 2002. godine, apelantici je utvrđen prestanak radnog odnosa sa 20. decembrom 2001. godine.
11. Protiv tužene apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja nezakonitosti navedenih rješenja. Apelantica je zatražila i naknadu štete za period od prestanka radnog odnosa od 20. decembra 2001. godine do 30. novembra 2002. godine, od 599,20 KM, i od 1. decembra 2002. godine do vraćanja na posao, od 499,34 KM, sa zakonskom kamatom od dana dospijeća i naknadu troškova postupka, te predložila da se izda privremena mjera kojom će sud obavezati tuženu da isplati naknadu plaće od 499,34 KM od 20. decembra 2002. godine do okončanja postupka.
12. Presudom Općinskog suda broj Rs-11/02 od 26. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-380/03 od 4. septembra 2003. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev i prijedlog za izdavanje privremene mjere. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Zatim, ističe se da razlozi navedeni u žalbi nisu utjecali na donošenje drugačije odluke, a da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu postupka i da je o svim odlučnim činjenicama dao potpune i jasne razloge.
13. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-498/03 od 21. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice uložena protiv navedene drugostepene presude. Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija uložena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
15. Apelantica ističe da su sudovi propustili utvrditi da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa nezakonita. Navodi da je Općinski sud u presudi povodom tužbe zbog prestanka radnog odnosa svoj stav zasnovao na presudi Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o nezakonitosti rješenja kojim je stavljena na raspolaganje. Dalje, navodi da revizioni sud nije ocijenio navode revizije, a svoju odluku je zasnovao na pretpostavkama, ne ocjenjujući povrede materijalnog prava u odnosu na navode revizije, nego u odnosu na navode nižih sudova. Također, navodi da zbog toga što joj je onemogućeno da radi njena imovina je umanjena, te da su odluke sudova proizvoljne i diskriminacijske. Apelantica ističe da su u donošenju drugostepene presude Kantonalnog suda o prestanku radnog odnosa učestvovale sudije koje su učestvovale i u donošenju drugostepene presude Kantonalnog suda kojom se odlučivalo i o nezakonitosti rješenja o njenom stavljanju na raspolaganje.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelanticina prava. Naime, iz navoda apelacije kojima je obrazložen tok postupka, te hronološki red poduzetih apelanticinih pravnih radnji, nesporno je da je apelantica nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudom, odnosno ostvarila je pravo na pristup sudu, što je i jedan od principa iz člana 6. Evropske konvencije. Sama činjenica da je apelantica isposlovala da sudovi donesu osporene odluke, nepobitno potvrđuje da su apelanticino pravo na pravično suđenje i pristup sudu u konkretnom slučaju ispoštovani.
17. Dalje, tužena ističe da je u upravnom postupku, uz puno poštivanje Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98), te Pravilnika o radnim odnosima službenika i namještenika općinskog organa uprave Ključ, Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 23/00), ranijim odlukama riješila apelanticino imovinsko pravo. Smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) relevantne odredbe glase: «Član 121.
Službeniku prestaje radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu, i to: 1) Pismenim sporazumom između rukovodioca organa uprave i službe za upravu i službenika – na dan utvrđen sporazumom:
2) Kod radnog odnosa na određeno vrijeme istekom posljednjeg roka koji je utvrđen za rad na određeno vrijeme, odnosno izvršenjem posla, ako se o ranijem prestanku radnog odnosa ne postigne pismeni sporazum između službenika i rukovodioca organa uprave, odnosno službe za upravu;
3) Pismenim otkazom službenika – na dan utvrđen u otkazu s tim da taj dan ne može biti predviđen u roku kraćem od sedam dana od dana podnošenja otkaza;
4) Otpustom – istekom posljednjeg dana probnog rada, ako službenik ne bude primljen u radni odnos, odnosno ako službenik na raspolaganju ne bude postavljen na drugo radno mjesto, odnosno položaj – istekom posljednjeg dana otkaznog roka;
5) Ako odbije da radi na poslovima na koje je raspoređen u skladu sa ovim zakonom – istekom 30 dana od dana kad pismeno izjavi da odbija taj raspored.
Član 135.
O pravima i dužnostima službenika organa uprave i službi za upravu iz radnog odnosa, na osnovu ovog i drugog zakona i drugih propisa, odlučuje rukovodilac organa uprave, odnosno službe za upravu, osim kad je zakonom ili drugim propisom utvrđeno da odlučuje drugi organ, o čemu se donosi rješenje.
Za donošenje i dostavljanje službeniku rješenja iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku.» U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije» br. 42/98 i 2/99) relevantne odredbe glase:
«Član 65.
Izuzeće mogu tražiti i stranke.
Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave pred prvostepenim sudom, a ako nije bilo rasprave – do donošenja odluke.
Zahtjev za izuzeće sudije stranka može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, a ako se pred višim sudom održava rasprava – onda do završetka rasprave.
Stranka je dužna u zahtjevu navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće.»
VI. Dopustivost
a) Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-217/03 od 21. oktobra 2004. godine
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev- 217/03 od 21. oktobra 2004. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
4. protekao je rok za podnošenje apelacije;»
20. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
21. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-217/03 od 21. oktobra 2004. godine apelanticina revizija uložena protiv Presude Kantonalnog suda broj Rsž-2/02 od 8. maja 2002. godine odbačena kao nedopuštena, pa je predstavljala nedjelotvoran pravni lijek. Dakle, konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj Rsž-2/02 od 8. maja 2002. godine. S obzirom na to da je ovu presudu apelantica primila 1. juna 2002. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2004. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
22. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje.
b) Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-498/03 od 21. oktobra 2004. godine
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-498/03 od 21. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 21. oktobra 2004. godine a apelacija je podnesena 20. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
28. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosio na nezakonitost odluke tužene o prestanku radnog odnosa i naknadu izgubljene zarade, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. U vezi sa navedenim Ustavni sud naglašava da u njegovoj nadležnosti nije da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu ustavnih prava. Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su redovni sudovi primijenili važeće zakone, osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 2/02). Osim toga, redovni sudovi moraju da uzmu u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi efikasnosti vođenja postupka.
30. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
31. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali da sudovi nisu raspravili o svim spornim pitanjima u pogledu odluke o prestanku radnog odnosa, o isteku otkaznog roka i proteku vremena na kojem je bila na raspolaganju, te da su u donošenju drugostepene presude Kantonalnog suda učestvovale sudije koje su učestvovale i u donošenju drugostepene presude Kantonalnog suda kojom se odlučivalo o nezakonitosti rješenja kojim je apelantica stavljena na raspolaganje.
32. U pogledu ovih žalbenih navoda Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo temeljni dokazni postupak u vezi sa okolnostima donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelantice kod tužene, te utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Općinski sud je utvrdio da je tužena odluku o prestanku radnog odnosa apelantici donijela u skladu sa odredbama člana 121. stav 1. tačka 4. i člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) i Pravilnika o radnim odnosima službenika i namještenika općinskog organa uprave Ključ, donesenog u martu 2001. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, te da je o odlučnim činjenicama dao potpune i jasne razloge. Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i na zakonu osnovane, te da je neosnovan revizioni apelanticin prigovor da sudije Kantonalnog suda nisu mogle učestvovati u donošenju drugostepene presude zbog toga što su učestvovale i u donošenju drugostepene presude kojom se odlučivalo o nezakonitosti rješenja kojim je apelantica stavljena na raspolaganje. Vrhovni sud ovaj stav je zasnovao na odredbi člana 65. stav 3. Zakona o parničnom postupku prema kojem se zahtjev za izuzeće sudije višeg suda može istaći u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, a ako se pred višim sudom održava rasprava, onda do završetka rasprave. Vrhovni sud je naveo da apelantica do tada nije iznijela takav zahtjev.
33. U pogledu apelanticinih žalbenih navoda da su u donošenju drugostepene presude učestvovale sudije koje su učestvovale i u donošenju drugostepene presude Kantonalnog suda kojom se odlučivalo i o nezakonitosti rješenja kojim je apelantica stavljena na raspolaganje, Ustavni sud ne smatra da je takva situacija inkompatibilna sa zahtjevom za pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, jer se radi o drugom postupku, a apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da je riječ o postojanju sumnje u nepristrasnost suda zbog ovih razloga.
34. Prema odredbama člana 121. stav 1. tačka 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, osim ostalih taksativno nabrojanih načina prestanka radnog odnosa u organima uprave, službeniku na raspolaganju prestaje radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu, ako ne bude postavljen na drugo radno mjesto, odnosno položaj, istekom posljednjeg dana otkaznog roka.
35. Ustavni sud ne smatra da su sudovi prilikom odlučivanja o apelanticinom pravu proizvoljno primijenili zakon, niti je povrijeđeno neko apelanticino ustavno pravo. Ustavni sud je nadležan da preispita način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo samo ako je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna ili diskriminacijska, odnosno kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava.
36. Ustavni sud konstatira da je apelantica imala pristup sudovima na dvije instance, te da su sudovi ispitali njene argumente na osnovu važećih propisa. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi procijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka 1996-II, stav 67.). Tokom cijelog postupka apelantica nije uspjela dokazati da je odluka kojom joj je prestao radni odnos nezakonita. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Također, u skladu sa svojom praksom u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 18/04, stav 48.), Ustavni sud se neće dalje upuštati u pitanje na koji način su redovni sudovi utvrdili činjenice u predmetu s obzirom na to da ne proizlazi da su oni očigledno proizvoljno primijenili zakon, niti da je povrijeđeno neko apelanticino ustavno pravo.
37. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
39. Apelanticine žalbe se odnose i na diskriminaciju uživanja njenog prava na rad pod općim jednakim uvjetima, kao i prava na jednakost pred zakonom u pogledu njenog prava na rad.
40. Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije postavlja samo kada su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način. U konkretnom slučaju apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, ustvari, radi o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
41. Za apelanticine navode da je prestanak njenog radnog odnosa motiviran subjektivnim odnosom prema njoj i da nije posljedica objektivne nemogućnosti da ostane u radnom odnosu Ustavni sud nije imao dokaze koji bi upućivali na moguću diskriminaciju.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini žalbeni navodi koji se odnose na diskriminaciju u pogledu uživanja njenog prava na rad pod općim i jednakim uvjetima propisanim zakonom, a koje joj je uskratila tužena, bez stvarnog utemeljenja i dokaza.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. U okviru svojih zaključaka u vezi sa postojanjem kršenja apelanticinih prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu navodnog kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelanticini navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Sam prestanak radnog odnosa pod uvjetima predviđenim zakonom ne predstavlja diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije ukoliko nisu prezentirani dokazi koji upućuju na kršenje tog prava.
46. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić