Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/04 (H. H.)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-939/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-939/04, rješavajući apelaciju Hajre Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Hodžić, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, br. Gž-516/00 od 23. februara 2001. godine i Gž-516/00 od 19. aprila 2002. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu, broj P-119/99 od 26. oktobra 1999. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Hodžić, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-917/03 od 24. decembra 2003. godine i rješenja Općinskog suda u Lukavcu, broj I-
233/02 od 9. maja 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajra Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Lukavca, koju zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnijela je, 15. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), br. Gž-917/03 od 24. decembra 2003. godine i Gž-516/00 od 23. februara 2001. godine i 19. aprila 2002. godine, rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-233/02 od 9. maja 2003. godine i presude, broj P-119/99 od 26. oktobra 1999. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-516/00 od 23. februara 2001. godine, odbačena je kao nedopuštena žalba apelantice protiv presude Općinskog suda, broj P-119/99 od 26. oktobra 1999. godine, kojom je utvrđeno da je apelantica dužna trpjeti da se na nekretninama bliže opisanim u izreci navedene presude, sprovede zaostavština i obavezana da tužiteljima naknadi parnične troškove u iznosu od 400 KM. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-516/00 od 19. aprila 2002. godine, odbačen je kao neblagovremen prijedlog apelantice za donošenje dopunskog rješenja u predmetu ovog suda, broj Gž-516/00, u pogledu žalbe na odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-917/03 od 24. decembra 2003. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena na rješenje o izvršenju Općinskog suda, broj I-233/02 od 9. maja 2003. godine, koje je doneseno na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, broj P-119/99 od 26. oktobra 1999. godine.
4. Apelantica smatra da je donošenjem osporenih odluka došlo do povrede njenih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen, a apelacija mora biti podnesena u roku od 60 dana, od dana prijema presude, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Dopustivost apelacije u odnosu na postupak okončan rješenjima Kantonalnog suda, br. Gž-516/00 od 23. februara 2001. godine i Gž-516/00 od 19. aprila 2002. godine
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP- 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP- 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-516/00 od 23. februara 2001. godine, odbačena kao nedopuštena žalba apelantice izjavljena protiv presude Općinskog suda, broj P-119/99 od 26. oktobra 1999. godine, a rješenjem istog suda, broj Gž-516/00 od 19. aprila 2002. godine, odbačen je kao neblagovremen prijedlog apelantice za donošenjem dopunskog rješenja u ovom predmetu u pogledu žalbe na odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka. U konkretnom slučaju, žalbe apelantice protiv osporenih rješenja su predstavljale nedjelotvoran pravni lijek. Prema tome, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Općinskog suda, broj P-119/99 od 26. oktobra 1999. godine. Kako je ovu presudu apelantica primila 17. februara 2000. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje.
Dopustivost apelacije u odnosu na postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-917/03 od 24. decembra 2003. godine
10. U dijelu apelacije koji se odnosi na odluke donesene u izvršnom postupku, rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-917/03 od 24. decembra 2003. godine i rješenje Općinskog suda, broj I- 233/02 od 9. maja 2003. godine, potrebno je odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantičinih građanskih prava i obaveza.
11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“, broj 18/04, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-
917/03 od 24. decembra 2003. godine i rješenje Općinskog suda, broj I-233/02 od 9. maja 2003. godine, donesena na temelju presude Općinskog suda, broj P-119/99 od 26. oktobra 1999. godine, kao valjane izvršne isprave, kojom je apelantica obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka. Kako se osporena odluka ne odnosi na novo i posebno određivanje građanskih prava, u odnosu na odluku donesenu u parničnom postupku, žalbeni navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 1 i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić