Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1000/04 (L. K.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1000/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-1000/04, rješavajući apelaciju Ljubice Kapor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Kapor, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

414/02 od 27. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Kapor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada, koju zastupa Predrag Nikolić, advokat iz Višegrada, izjavila je, 11. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-414/02 od 27. maja 2004. godine.

2. Apelantica je, 2. jula 1999. godine, zaključila sa Željkom Pajovićem ugovor o ortakluku, o zajedničkom vođenju kafe-diskoteke «Bambola» u Višegradu. Apelantica je prethodno otkupila ortački udio od Aleksandra Kaze, ranijeg ortaka, i isplatila mu 30.000 DM, kako bi stupila na njegovo mjesto u ortakluku.

3. Ortakluk je prestao zaključno sa 31. avgustom 2000. godine. Ortaci su raspravili i riješili pitanje potraživanja od trećih lica i tražbina trećih lica prema ortakluku, te su zaključno sa 31. avgustom 2000. godine izvršili diobu dobiti i robe zatečene u šanku i magacinu.

4. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) sa zahtjevom da se utvrdi da je ugovor o ortakluku raskinut dana 31. avgusta 2000. godine i da se obaveže Željko Pajović, kao tuženi, da apelantici isplati iznos od 30.000 DM sa zateznom kamatom, kao njen ortački udio.

5. Osnovni sud je presudom, broj P 139/00 od 6. aprila 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž-258/01 od 11. marta 2002. godine, utvrdio da je ugovor o ortakluku zaključen 2. jula 1999. godine između apelantice i tuženog raskinut 31. avgusta 2000. godine. Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kom je traženo da tuženi isplati apelantici iznos od 30.000 DM sa zateznom kamatom, uz obrazloženje da nema pravnog osnova da apelantica od tuženog traži na ime svog ortačkog udjela 30.000 DM, jer je za 30.000 DM kupila ortački udio dotadašnjeg tuženikovog ortaka Aleksandra Kaze, koji iznosi 50% od ukupne vrijednosti i poslovanja diskoteke «Bambola» u Višegradu.

6. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-414/02 od 27. maja 2004. godine, odbio reviziju koju je apelantica izjavila protiv drugostepene presude, navodeći u obrazloženju da je odluka nižestepenih sudova pravilna i u skladu s opštim pravnim principom da svakom ortaku pripada samo pravo na povrat uloženih sredstava ukoliko je to moguće, odnosno da ortački udio apelantice sačinjava samo onaj dio imovine koji je pripadao ranijem tuženikovom ortaku Aleksandru Kazi, koji je prenosom svog udjela apelantici istupio iz ortačkog ugovora sa tuženim i da apelantici, po prestanku ortakluka sa tuženim, pripada pravo samo na vraćanje ortačkog udjela koji je otkupila od Aleksandra Kaze i koji se sastoji samo u pokretnim stvarima, a ne u novcu u iznosu od 30.000 KM, kako to apelantica u reviziji neosnovano tvrdi.

7. Apelantica navodi da su osporenim presudama povrijeđena njena prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinu apelacije predstavlja navod apelantice da se nijedan od redovnih sudova ni po tužbi, ni po žalbi, pa čak ni reviziji nije izjasnio o osnovnom apelanticinom prigovoru da je u procjenu ortačkog udjela ušla ne samo imovina određena pokretnim stvarima, već i ugled koji je ta kafana stekla svojim radom. Apelantica ističe da su jednu nematerijalnu vrijednost ugovarači procjenili i dali joj materijalnu vrijednost i definisali ukupan ortački udio svakog od ortaka u novčanom iznosu. Propuštajući da se izjasni o ovom prigovoru, Vrhovni sud, a i ostali nižestepeni sudovi, su propustili da obrazlože svoju odluku o svim relevantnim činjenicama, od kojih zavisi konačna odluka, a time su povrijedili apelanticino pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Apelantica smatra da nakon raskida ugovora o ortakluku ima pravo povrata imovine koju je unijela u ortakluk, a to je 30.000 KM. Propuštajući da se izjasne o procjeni ugleda kafane kroz novčanu vrijednost, kao udjela u ortakluku, sudovi su spriječili apelanticu da uživa u svojoj imovini, tj. da je posjeduje, čime su povrijedili apelanticino pravo na imovinu iz člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju i člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pristup sudu i povredu prava na imovinu. Ustavni sud konstatuje da u predmetnom slučaju nije sporno pitanje da li je apelantica imala pravo na pristup sudu radi ostvarenja svojih građanskih prava ili ne, a apelantica u svojoj apelaciji svoje tvrdnje ne potkrijepljuje odgovarajućim dokazima već iznosi paušalne tvrdnje. Apelantica je, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudom, odnosno ostvarila je pravo na pristup sudu, kao jedno od principa iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Sama činjenica da je apelantica izdejstvovala da sudovi pune jurisdikcije donesu osporene odluke u tri stepena, nepobitno potvrđuje da je pravo apelantice na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. I prvostepeni i drugostepeni sud, kao i revizijski sud su o tužbenom zahtjevu apelantice raspravljali i odlučivali u meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-218/02 od 23. jula 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 43/04).

11. Ustavni sud, pored navedenog, konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kom je utvrđeno da je tužbeni zahtjev neosnovan. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3. e) i k), odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1000/04 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio