Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1072/04 (I. V.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1072/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, rješavajući apelaciju Ismeta Varcara u predmetu broj AP 1072/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Varcara, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-417/02 od 21.

septembra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u « Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ismet Varcar (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 6. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-417/02 od 21. septembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Šemse Kapić i maloljetnih Isaka i Zlatana Kapića, koje je zastupala majka i zakonska zastupnica Šemsa Kapić (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je 5. i 28. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. aprila 2005. godine, dok su tužitelji dostavili odgovor na apelaciju 2. augusta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. septembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Šemsa Kapić, kao prvotužiteljica, je 26. februara 1993. godine podnijela tužbu protiv apelanta, tražeći povrat mašina za obradu drveta marke «Giber» i «Taurinija» ili njihovu protuvrijednost. Navela je da je njen, sada već pokojni muž, s apelantom kupio navedene mašine i da su ih platili 14.000,00 DEM, te da je njen muž radio s predmetnim mašinama oko godinu i pol, dok ih apelant nije odvukao iz njihove garaže u vrijeme kada oni nisu bili kod kuće. Tužiteljicin muž je poginuo početkom rata, ne uspjevši vratiti sporne mašine. Tužiteljica u tužbi nije osporila da je dogovor između njenog muža i apelanta bio da njen muž radi s predmetnim mašinama, te na taj način isplati apelantu polovinu vrijednosti mašina, odnosno 7.000,00 DEM, što je njen muž i učinio. Predložila je sudu da, nakon provedenog dokaznog postupka, obaveže apelanta na povrat navedenih mašina ili isplatu polovine novčane vrijednosti mašina, odnosno 7.000,00 DEM. Nakon toga dolazi do subjektivnog preinačavanja tužbe, tako što tužbi pristupaju i prvotužiteljicini sinovi, kao zakonski nasljednici njihovog oca. Tužitelji su 19. jula 2001. godine, na zapisnik o glavnoj raspravi, smanjili tužbeni zahtjev potražujući da im apelant isplati na ime protuvrijednosti mašina iznos od 6.424,60 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i troškovima postupka.

7. U odgovoru na tužbu, datom na raspravnom zapisniku 29. aprila 1994. godine, apelant je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da su sporne mašine njegove, jer ih je on platio, predloživši sudu da se na te okolnosti saslušaju određeni svjedoci.

8. Apelant je na zapisnik o glavnoj raspravi, 11. maja 2001. godine, podnio protivtužbu tražeći da sud obaveže tužitelje da mu na ime duga isplate iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1996. godine do isplate, te troškove postupka. Apelant je u protivtužbi naveo da je u februaru 1991. godine predniku tužitelja, sada umrlom Osmanu Kapiću, dao na posudbu 90 milijardi YU dinara, koje po njemu imaju protuvrijednost 12.000,00 KM. Apelant navodi da je posuđeni novac Osman Kapić iskoristio za kupovinu spornih mašina. Apelant je u protivtužbi, dalje, naveo da je rok vraćanja zajma bio 1. maj 1991. godine, te da mu je, u međuvremenu, za života Osman Kapić izveo određene stolarske radove, čija vrijednost je prema njihovom dogovoru bila 2.000,00 KM.

9. Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-256/97 od 23. oktobra 2001. godine, utvrdio da je apelant, kao tuženi u ovoj parnici, dužan isplatiti tužiteljima iznos od 6.424,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. februara 1993. godine do isplate, te naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.141,60 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da mu tužitelji-protivtuženici isplate na ime duga iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 1. januara 1996. godine do isplate, te naknade troškove parničnog postupka.

10. Apelant se žalio protiv navedene presude Općinskog suda. Rješavajući o žalbi, Kantonalni sud je donio osporenu presudu kojom je djelimično žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio utoliko što je apelant dužan isplatiti tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 1.091,00 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U apelaciji je navedeno da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene Zakona o obligacionim odnosima, budući da redovni sudovi nisu usvojili njegov prigovor prebijanja međusobnih potraživanja parničnih stranaka, već je apelantov protivtužbeni zahtjev za vraćanje zajma odbijen zbog zastarjelosti. Apelant navodi da je zastarjelost potraživanja iz protivtužbenog zahtjeva sud utvrdio primjenom odredbe člana 559. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kojim su propisani rokovi za zajmoprimca, a ne i zajmodavca. S obzirom da je u konkretnom slučaju apelant zajmodavac, smatra da se na njegovo potraživanje iz protivtužbe ne mogu primijeniti rokovi iz navedene odredbe Zakona, već opći zastarni rok od 5 godina. Apelant dalje ističe da je on tužiteljima, kao nasljednicima zajmoprimca, više puta produžavao rokove za vraćanje zajma, a to je obaveza vraćanja zajma nastala podnošenjem protivtužbe 11. maja 2001. godine, iz čega apelant zaključuje da njegovo potraživanje nije zastarjelo.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da apelant vidi razloge za apelaciju u činjenici što su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili da je njegovo potraživanje (protupotraživanje) zastarjelo, iako apelant smatra da zastarjelost nije nastupila i da su sudovi, tako, pogrešno primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH. Kantonalni sud dalje navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud obrazložili razloge vezane za istaknuti prigovor zastarjelosti, da je pravilno primijenjen Zakon o obligacionim odnosima i da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost apelantovog potraživanja prema pravnom predniku tužitelja, odnosno prema tužiteljima kao njegovom pravnom slijedniku. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije.

14. Tužitelji su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelant sa grupom ljudi, s kojom je došao u dvorište i garažu tužitelja, zapravo izvršio provalnu krađu otuđivši mašine za obradu drveta čiji je povrat tražen (odnosno njihova novčana protivvrijednost), zatim ih prodao, ostvarivši tako materijalnu korist. Tužitelji smatraju da, ukoliko je apelant imao kakva potraživanja od tužitelja, kao nasljednika Osmana Kapića, mogao ih je potraživati redovnim zakonskim putem u blagovremenim rokovima. Također, ističu da apelant kao vjerovnik, primjenom člana 287. Zakona o obligacionim odnosima, nema pravo zadržavanja pokretnih stvari, koje je zaposjeo protiv volje dužnika, do naplate potraživanja.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) «Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 559. stav 2.

Pravo zajmoprimca da traži predaju određenih stvari zastarijeva za tri mjeseca od dolaska zajmodavca u docnju, a u svakom slučaju za godinu dana od zaključenja ugovora.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-417/02 od 21. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 3. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu».

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

23. Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54).

24. Ustavni sud zapaža da pravo i interesi zaštićeni članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju biti utvrđeni na odgovarajući način. Osoba koja se žali na uplitanje u svoju imovinu mora dokazati da je imovinsko pravo postojalo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, st. 48. i 49). Prema postojanom običajnom pravu «posjed» može biti bilo postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve, u pogledu kojih podnositelj tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizirani (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi protiv Irske, presuda od 29. novembra 1991. godine, serija A, broj 222, stav 51).

25. U konkretnom predmetu, redovni sudovi su utvrdili da je pravni prednik tužitelja kupio sporne mašine za obradu drveta, zatim da je apelant nasilnim putem došao u posjed tih mašina, kako bi, prema njegovoj izjavi, naplatio svoje potraživanje, koje se temelji na usmenom ugovoru o zajmu između njega i prednika tužitelja. Sudovi su također utvrdili da, prvo, apelant pred sudom nije uspio dokazati da je dao u zajam predniku tužitelja određeni iznos novca, kao i to da, čak i da mu je dao zajam u navedenom iznosu, da je njegovo potraživanje po tom osnovu zastarjelo. Naime, u provedenom dokaznom postupku apelant nije ponudio redovnim sudovima dokaze na temelju kojih bi sudovi mogli utvrditi da apelant ima pravno utemeljeno potraživanje od tužitelja, te su iz navedenih razloga odbili njegov protivtužbeni zahtjev kao neosnovan. Prema tome, s obzirom da nije dokazao da postoji njegovo potraživanje od tužitelja, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom predmetu nema imovinsko pravo koje uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantov prigovor da redovni sudovi nisu primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima u pogledu rokova zastarjelosti potraživanja zajma u konkretnom predmetu nije od odlučujućeg značaja za utvrđivanje postojanja navodnog apelantovog prava na imovinu, čije postojanje nije dokazao pred sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom predmetu ne radi o imovini koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi pogrešno utvrdili određene činjenice i pogrešno primijenili zakon, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se ne radi o imovini na kojoj apelant ima konstituirano relevantno imovinsko pravo.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1072/04 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio