Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1989/05 (F. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1989/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-1989/05, rješavajući apelaciju Farida Sadikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Farida Sadikovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-
1903/05 od 18. augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Farida Sadikovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-
1903/05 od 18. augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Farid Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 23. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1903/05 od 18. augusta 2005. godine. Apelant je istovremeno, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom će do okončanja upravnog spora pred Kantonalnim sudom, narediti odlaganje prinudne naplate poreza prema rješenju Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljem tekstu:Federalno ministarstvo), broj 07-15-458/05 od 12. jula 2005. godine.
2. Rješenjem Porezne uprave Kantonalnog ureda Sarajevo, broj 10-9/03-15-1-1316/04-C.F. od 10. decembra 2004. godine, pokrenut je postupak prinudne naplate od apelanta, kao poreskog obveznika i vlasnika SUR «Ćevabdžinica kod Faruka», radi namirenja dužnih poreza u iznosu od 113.403,62 KM.
3. Rješenjem Porezne uprave Kantonalnog ureda Sarajevo, broj 10-9/02-15-1-1316-13/04-C.F. od 24. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva, broj 07-15-458/05 od 12. jula 2005. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv navedenog rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda Sarajevo od10. decembra 2004. godine.
4. Apelant je tužbom od 15. augusta 2005. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu protiv navedenog konačnog upravnog rješenja Federalnog ministarstva finansija. U tužbi, kojom je pokrenuo upravni spor, apelant je postavio i zahtjev da se odloži izvršenje navedenog rješenja Federalnog ministarstva do okončanja upravnog spora, ističući da bi izvršenjem osporenog akta bila ugrožena egzistencija njegove porodice. Kantonalni sud je odbacio navedeni zahtjev osporenim rješenjem, broj U:1903/05 od 18. augusta 2005. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» 9/05) tužitelj može zatražiti odlaganje izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba, samo ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja kod nadležnog upravnog organa. Budući da apelant u tužbi nije naveo da li je ovakav zahtjev postavljao kod upravnog organa, niti je priložio dokaz u tom pravcu, Kantonalni sud je rješenjem koje se osporava ovom apelacijom, odbacio navedeni zahtjev apelanta.
5. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Konkretan slučaj se tiče apelantove obaveze da uplati javne prihode po osnovu poreskih obaveza, propisanih poreskim zakonodavstvom. Poreski organi uprave su svojim rješenjima utvrdili apelantovu obavezu da, radi namirenja dužnih poreza, uplati iznos od 113.403,62 KM. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu protiv konačnog upravnog rješenja, donio osporeno rješenje u pogledu apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja osporenog upravnog rješenja o prinudnoj naplati poreza. Stoga, Ustavni sud konstatuje da je u ovom slučaju predmet postupka odlučivanje o zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja o naplati poreza, protiv kojeg teče upravni spor, a u postupku utvrđivanje javno-pravnih, a ne građanskih obaveza apelanta. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje, a pozivajući se na svoju praksu i sudsku praksu Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku o dopustivosti, X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32, Ustavni sud, odluka broj AP-
1103/04 od 17. februara 2005. godine), da se apelant, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz javnog (poreskog) zakonodavstva, ne može pozivati na povredu prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U apelaciji apelant je dalje naveo da su mu osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelant osim ovog paušalnog navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Radi toga, Ustavni sud je ove navode apelanta odbio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić