Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1089/04 (D. T.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1089/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1089/04, rješavajući apelaciju Drage Trivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Trivića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-77/04 od 14.

septembra 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-38/03 od 5. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Drago Trivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Mahmud Husedžinović, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-77/04 od 14. septembra 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-38/03 od 5. maja 2004. godine. Apelant je 23. marta 2005. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 8. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 20. jula 2005. godine, a Okružno tužilaštvo 15. jula 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva su 21. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Okružni sud je Presudom broj K-22/02 od 26. juna 2002. godine apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz člana 148. stav 1, u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske, i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, uračunavši u kaznu i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. jula 2003. godine do 5. maja 2004. godine. Krivično djelo je izvršeno tako što je apelant u selu Boškovići, općina Laktaši, 27. jula 2003. godine prednjim desnim blatobranom svog automobila udario Milicu Babić koja je od udarca zadobila teže tjelesne povrede. Zbog udara automobilom oštećena je probila prednje lijevo staklo automobila, a apelant je u takvom položaju oštećene nastavio kretanje vozilom zbog čega je oštećena pala u kanal pored asfaltnog puta gdje je ležala u besvjesnom stanju do dolaska hitne pomoći. Oštećena je pri tom zadobila, pored brojnih kontuzija po tijelu, i tešku tjelesnu povredu opasnu po život u vidu nagnječenja mozga sa izljevom krvi između tvrde moždane opne i mozga u lijevom čeono-tjemeno-sljepoočnom predjelu glave.

7. Okružni sud je, osim izrečene kazne, obavezao apelanta da oštećenoj na ime bolničkog liječenja plati iznos od 1.760,40 KM, a u ostalom djelu imovinskopravnog zahtjeva je oštećena upućena na parnicu. Apelant je istom presudom obavezan i da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 550 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Presudom broj Kž-77/04 od 14. septembra 2004. godine, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju ove presude se navodi kako je Vrhovni sud, cijeneći sve okolnosti i činjenice predmetnog slučaja, utvrdio da su sve činjenice i dokazi u prvostepenom postupku u potpunosti utvrđeni, da nije povrijeđen krivični postupak i da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo kvalifikujući radnju optuženog kao pokušaj krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske.

9. Okružni sud je Rješenjem broj KV-127/04 od 16. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-146/04 od 8. februara 2005. godine, odbacio zahtjev branioca osuđenog za ponavljanje krivičnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. Apelant navodi da je krivični postupak vođen mimo pravila propisanih Zakonom o krivičnom postupku, što je rezultiralo pogrešnom presudom i pogrešnom kvalifikacijom krivičnog djela. Iz same žalbe na prvostepenu presudu je vidljivo koje su povrede učinjene, zbog čega su i prvostepena i drugostepena presuda nezakonite.

12. Apelant predlaže da se, zbog povrede navedenih ustavnih prava, osporene presude ukinu i on oslobodi kazne za djelo koje je navodno učinio. Konačno, apelant smatra da cjelokupni postupak treba ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda navodi se kako je taj sud dao sve potrebne odgovore na relevantna pitanja i navode apelanta istaknute u žalbi na prvostepenu presudu. Pri tome je ovaj sud zaključio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i ispravno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da njome nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Postupci pred prvostepenim i drugostepenim organima su provedeni u skladu sa zakonom i uz poštovanje svih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, pa su navodi iz apelacije bez realnog osnova.

14. U odgovoru Okružnog tužilaštva na apelaciju se navodi da je činjenično stanje u krivičnoj stvari apelanta, a prema podignutoj a zatim i činjenično uređenoj optužnici ovlaštenog tužioca, pravilno i potpuno utvrđeno pred prvostepenim sudom. Osim toga, prvostepeni sud je prihvatio i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela jer je našao da se radi o krivičnom djelu koje se optužnicom stavlja apelantu na teret. Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nije bilo kršenja ustavnih prava apelanta.

V. Relevantni propisi

15. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03, u daljnjem tekstu: Krivični zakon) relevantne odredbe glase:

«Pokušaj Član 20.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. (2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se blaže kazniti.

Član 148.

(1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do sedam godina.»

16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03) relevantne odredbe glase:

"Član 14.

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim dokaznim pravilima. Član 303.

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. [...] Član 347.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.»

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž- 77/04 od 14. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Činjenica da je apelant podnosio zahtjev za ponavljanje postupka koji je odbačen, ne utiče niti zaustavlja rok od 60 dana od kojeg se računa blagovremenost apelacije. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 27. oktobra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 14. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer je očigledno da nije (prima facie) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

23. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom djelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

24. Postupak pred redovnim sudovima se, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

26. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

27. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je apelant odmah detaljno i podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega i osigurano mu je adekvatno vrijeme i uvjeti potrebni za pripremanje odbrane. U toku cjelokupnog postupka ga je zastupao branilac. Dakle, nije bio narušen princip da okrivljeni u toku postupka sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. I konačno, pošto se radi o domicilnom licu, apelantu nije bilo potrebno obezbjeđivati tumača pošto se krivični postupak vodio na jeziku koji apelant razumije. Isto tako navodi apelacije da su učinjene bitne povrede krivičnog postupka ne mogu se prihvatiti, jer nisu učinjene u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude niti takve povrede sadrži pobijana presuda. Činjenice u krivičnom postupku mogu se dokazivati svim dokaznim sredstvima koja izričito nisu isključena. Dakle, nijedan aspekt zahtjeva iz člana 6. Evropske konvencije konkretnim krivičnim postupkom nije narušen.

28. Apelant prvenstveno navodi da prvostepena presuda sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) Zakona o krivičnom postupku. Ovu povredu nalazi u odsustvu razloga o odlučnim činjenicama koje bi ukazivale da se ponašanje optuženog može podvesti pod prihvaćenu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. Analizom osporenih presuda nije utvrđena navedena povreda procesnog zakona zbog čega apelantovi prigovori nemaju realno uporište. Dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu prvostepeni sud je brižljivo i savjesno procijenio i dao razloge da li ih i iz kojih razloga prihvata kao i to koje činjenice su na osnovu njih utvrđene. U prvostepenoj presudi je cijeli kritični događaj detaljno opisan i analiziran od momenta dolaska optuženog vozilom pred kuću oštećene, rušenja kapije pa do polukružnog kretanja vozila po livadi i naleta na oštećenu. Procijenjeni su svi nalazi vještaka i iskazi svjedoka i na osnovu njih izveden zaključak o postojanju eventualnog apelantovog umišljaja da oštećenu liši života. Čak i pitanje motiva izvršenja krivičnog djela, čije utvrđivanje nije nužno jer ne predstavlja obilježje krivičnog djela, je također ispitano, tako da navodi apelacije i u tom pogledu nisu osnovani. Konačno, cjelokupno ponašanje apelanta u toku izvršenja krivičnog djela ukazuje da je on bio svjestan da zbog njegove radnje izvršenja, odnosno udara automobilom u oštećenu, može nastupiti njena smrt i da je na to pristao. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio zakon i apelantove radnje okvalifikovao kao pokušaj krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. KZ RS.

29. Apelant ističe da su presude nejasne, nepotpune i protivrječne, ne navodeći u čemu se ispoljavaju navedeni nedostaci. Prema obrazloženju presuda jasno je opisan cjelokupni plan i način izvođenja krivičnog djela, tako da ne ostaje apsolutno nikakvih nedoumica u pogledu načina izvršenja konkretnog krivičnog djela. Sam oblik vinosti koji je kod apelanta utvrđen, a riječ je o eventualnom umišljaju, dovoljno ukazuje i svjedoči o stepenu apelantove krivice. Ocjenjivanje kojim stepenom vinosti se može okvalificirati ponašanje apelanta može eventualno da utiče na vrstu i visinu kazne, a ne nikako da se izvršilac ekskulpira za počinjeno krivično djelo. Upravo tako je Vrhovni sud postupio potvrđujući prvostepenom presudom kaznu izrečenu apelantu. U svjetlu iznijetih ocjena i zaključaka, jasno je da je apelant mogao od prvog trenutka predvidjeti koje posljedice mogu nastati izvršenjem krivičnog djela. Ono što je apelant u cijelosti učinio presudno je omogućilo radnju krivičnog djela, pa sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana.

30. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

31. Ustavni sud utvrđuje da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe te da su ispunjeni i drugi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana ljudska prava.

32. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ostali navodi

33. S obzirom na odlučenje u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati navodnu povredu prava na sigurnost i slobodu ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije, jer je pritvor na koji se apelant žali razmatran u sklopu odlučenja o poštovanju zahtjeva prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na povredu odredbi o krivičnom postupku, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1089/04 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio