Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/04 (R. N. i V. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-857/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-857/04, rješavajući apelaciju Rade Ninkovića i Vladana Milutinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Ninkovića i Vladana Milutinovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-426/03 od 16. marta 2004. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-194/02 od 24. maja 2002. godine, i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-412/01 od 20. novembra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Ninkovića i Vladana Milutinovića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-130/02 od 27. novembra 2002. godine, i rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj Kv-124/02 od 8. novembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade Ninković i Vladan Milutinović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Trebinja, podnijeli su, 11 oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-426/03 od 16. marta 2004. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-194/02 od 24. maja 2002. godine, presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-412/01 od 20. novembra 2001. godine, rješenja Okružnog suda, broj Kž-130/02 od 27. novembra 2002. godine, i rješenja Osnovnog suda, broj Kv-124/02 od 8. novembra 2002. godine.

2. Apelanti su, kao umješači na strani Privredne banke Sarajevo AD – Istočno Sarajevo –Glavna Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena), učestvovali u parnici, koja je pokrenuta tužbom grupe radnika banke, kao tužitelja, protiv tužene, zbog navodnih nepravilnosti i nezakonitosti oko raspodjele stanova. Apelantima je učešće u parnici dozvoljeno raspravnim rješenjem Osnovnog suda od 25. oktobra 2001. godine.

3. Presudom Osnovnog suda u Trebinju, broj P-412/2001 od 20. novembra 2001. godine, naloženo je tuženoj da tužiteljima izda rješenja o dodjeli četiri stana na korištenje.

4. Rješenjem Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-194/03 od 24. maja 2002. godine, žalba apelanata je, kao umješača u ovoj parnici, odbačena kao nedozvoljena. Okružni sud je utvrdio da su apelanti tzv. sporedni umješači i prema odredbi člana 208. stav 4. Zakona o parničnom postupku nisu ovlašteni izjavljivati žalbu, ako se stranka na čijoj strani su pristupili nije koristila tim pravnim lijekom.

5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-426/03 od 16. marta 2004. godine, revizija apelanata je odbačena kao nedozvoljena. Vrhovni sud se, u obrazloženju osporenog rješenja, složio sa pravnom argumentacijom Okružnog suda, prihvatajući obrazloženje dato u drugostepenom rješenju.

6. Rješenjem Osnovnog suda, broj Kv-124/02 od 8. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Kž-130/2002 od 27. novembra 2002. godine, odbijen je zahtjev apelanata, kao oštećenih, za sprovođenje istrage protiv okrivljenog direktora tužene zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz člana 337. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS).

7. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana. 16. stav 1 i stav 4. tačka 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

4.protekao je rok za podnošenje apelacije;

10. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li su apelanti iscrpili sve efektivne pravne lijekove i podnijeli apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

12. Iz navoda apelacije proističe da su apelanti protiv osporenog rješenja Okružnog suda, broj Gž-

194/03 od 24. maja 2002. godine, izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-

426/03 od 16. marta 2004. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Iz navedenog proizilazi da je, u konkretnom slučaju, konačna odluka rješenje Okružnog suda, broj Gž-194/02 od 24. maja 2002. godine

13. S obzirom na to da je apelantima, 17. aprila 2002. godine, uručeno rješenje Okružnog suda, broj Gž-194/02 od 24. maja 2002. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 11 oktobra 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporeno rješenje Okružnog suda, broj Gž-194/02 od 24. maja 2002. godine.

14. U pogledu dijela apelacije kojima se osporavaju rješenja Općinskog i Okružnog suda, jer je odbijen zahtjev apelanata, kao oštećenih, za sprovođenje istrage protiv okrivljenog direktora tužene, utvrđeno je da je apelantima rješenje Okružnog suda, broj Kž-130/02 od 27. novembra 2002. godine, uručeno 9. decembra 2002. godine. Obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 11. oktobra 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija i u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporeno rješenje Okružnog suda, broj Kž-130/02 od 27. novembra 2002. godine.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/04 (R. N. i V. M.) | Sudska praksa | Aktio