Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1918/05 (DOO «Tehnograd-Company» Tuzla)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1918/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-1918/05, rješavajući apelaciju DOO «Tehnograd-Company» Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Tehnograd- Company» Tuzla, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Pž-123/05 od 25. augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Tehnograd- Company» Tuzla, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Pž-123/05 od 25. augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Tehnograd-Company» Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je, 15. juna 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-123/05 od 25. augusta 2005. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje «privremene mjere obezbjeđenja, kojom bi Ustavni sud tuženom zabranio premještanje fabrike betona.»

2. Apelant je, 12. aprila 2005. godine, podnio Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: općinski sud) tužbu protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je tužena izgubila pravo zahtijevati vraćanje navedenih nekretnina od apelanta, te da je apelant stekao pravo raspolaganja na nekretninama i da je tužena dužna trpiti da se na istim nekretninama apelant upiše kao nosilac prava raspolaganja. Pismenim podnescima, od 15. i 18. aprila 2005. godine, apelant je tražio izdavanje privremene mjere osiguranja, zabrane uklanjanja, izmještanja na drugu lokaciju fabrike betona, te zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina, jer bi mu prinudnim izvršenjem rješenja Službe za inspekcijske poslove, Urbanističko-građevinske inspekcije tužene, broj 08-23-001739-2005 od 11. aprila 2005. godine, kojim je apelantu bilo naloženo da izvrši uklanjanje betonjare sa svim pomoćnim objektima, opremom i pripadajućom infrastrukturom, bila nanešena neprocjenjiva šteta time što bi njegovih deset radnika ostalo bez posla.

3. Rješenjem Općinskog suda, broj Ps-341/05 od 20. aprila 2005. godine, određena je privremena mjera osiguranja sa zabranom protivniku osiguranja-tuženoj da fabriku betona-betonjaru vlasništvo apelanta, ne smije ukloniti, odnosno izmjestiti na drugu lokaciju, niti na bilo koji način ugroziti njen rad. Istovremeno je naloženo Zemljišno knjižnom uredu Službe za geodetske i imovinsko pravne-poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Zemljišno knjižni ured) da u zemljišnim knjigama izvrši zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina označenih u navedenom rješenju.

4. Povodom prijedloga tužene i umješača na njenoj strani, DOO «Tehnograd» Tuzla, za ukidanje privremene mjere osiguranja, Općinski sud je donio rješenje, broj Ps-341/05 od 17. juna 2005. godine, kojim je izmijenio ranije rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja, tako što je ukinuo to rješenje u dijelu kojim je naloženo Zemljišno knjižnom uredu da izvrši zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina. U ostalom dijelu je ranije rješenje ostalo neizmijenjeno.

5. Kantonalni sud je rješenjem, broj Pž-123/05 od 25. augusta 2005. godine, povodom žalbi apelanta, tužene i umješača na strani tužene protiv rješenja Općinskog suda, broj Ps-341/05 od 17. juna 2005. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio u dijelu kojim je Općinski sud ukinuo svoje ranije rješenje. Istovremeno je Kantonalni sud uvažio kao osnovanu žalbu tužene i prvostepeno rješenje preinačio, tako što je apelanta odbio sa zahtjevom za određivanje privremene mjere osiguranja.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo «da apelant ničim nije učinio vjerovatnim postojanje svog prava na predmetnom zemljištu kao osnovnog uslova za donošenje mjere osiguranja, a svoj tužbeni zahtjev kao i prijedlog za određivanje mjere osiguranja zasniva na nepravu, jer i sam ne spori da drži bespravno u posjedu zemljište površine od oko 8.500 m2. S pravom protivnik predlagača ističe da je prvostepeni sud odlučujući po prijedlogu apelanta za određivanje mjere osiguranja, odlučivao o stvarima koje ne spadaju u sudsku nadležnost. Naime, predložena mjera osiguranja u osnovi ide za tim da se osujeti, onemogući izvršenje i provedba rješenja u upravnom postupku (rješenje Urbanističko-građevinske inspekcije Općine Tuzla, broj 08- 23-001739-2005 od 11. aprila 2005. godine, kojim je apelantu bilo naloženo da izvrši uklanjanje betonjare sa svim pomoćnim objektima, opremom i pripadajućom infrastrukturom), a što je nedopustivo, pa pobijano rješenje nesumnjivo predstavlja miješanje suda u parničnom postupku u rad upravnih organa». Navedeni zaključak Kantonalni sud je izveo pozivajući se na odredbe čl. 1., 6. i 11. Zakona o građevinskom zemljištu i čl. 70. i 45. stav 8. Zakona o gradnji.

7. Iz apelacije proizilazi da su pobijanim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena apelantova ustavna prava zaštićena članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu svojih prava vidi u tome što je pobijanim rješenjem odbijen njegov zahtjev za izdavanje sudske mjere osiguranja, kojom bi se obezbijedila zabrana izmještanja fabrike betona koju je podigao na zemljištu na kojem pravo raspolaganja ima tužena. Apelant je predložio da privremena mjera koju traži od Ustavnog suda treba da bude istovjetna sa «sadržajem iz rješenja Općinskog suda, broj Ps-341/05 od 20. aprila 2005. godine, jer zato postoje uslovi iz člana 269. Zakona o parničnom postupku». Apelant smatra da «očigledno postoji osnov za ostvarenje njegovog prava i da bi bez određivanja mjera osiguranja nastala materijalna šteta u iznosu od oko 300.000 KM prema nalazu vještaka građevinske struke».

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se odnosi na kršenje prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu zagarantovanih prava i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka, broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da je neusvajanjem privremene mjere osiguranja u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta pobijanim rješenjem ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova, ni posebna prava apelanta vezana za imovinu, niti se Kantonalni sud donošenjem pobijanog rješenja miješao u pravo na imovinu apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem nije izvršeno miješanje u prava apelanta iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se odnosi na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

12. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak vezan za određivanje mjera osiguranja tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u kom slučaju bi apelant uživao zaštitu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu ranije Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84.D.R. 46. str.225).

13. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Kantonalnog suda, broj Pž-123/05 od 25. augusta 2005. godine, kojim je odlučivano o osnovanosti određivanja privremene mjere osiguranja koju je podnio apelant. Kantonalni sud je njegov zahtjev odbio kao neosnovan i nije izrekao mjeru osiguranja. Prema tome u postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom kao i rješenjem koje je donio Kantonalni sud nije utvrđeno novo činjenično stanje u pogledu prava apelanta na spornom zemljištu, pa u vezi s tim, nisu utvrđena ni neka nova ni posebna građanska prava apelanta. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odbijajući zahtjev apelanta pošao od postojećeg stanja u pogledu prava apelanta na zemljištu, a na kome je i podigao objekte koje želi zaštititi od izmještanja sudskom mjerom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1918/05 (DOO «Tehnograd-Company» Tuzla) | Sudska praksa | Aktio