Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1599/05 (Bosna i Hercegovine)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1599/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1599/05, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž- 2634/04 od 13. aprila 2005. godine, rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine, i protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj I-249/01 od 15. aprila 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž- 1791/03 od 3. decembra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, izjavila je, 1. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2634/04 od 13. aprila 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine.. Iako se to eksplicitno ne ističe, iz navoda apelacije proizilazi da je apelacija izjavljena i protiv rješenja Općinskog suda, broj I-249/01 od 15. aprila 2004. godine, te protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1791/03 od 3. decembra 2003. godine, i presude Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine. Apelant je, također zatražio donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud privremeno, do donošenja odluke o apelaciji, obustaviti od izvršenja rješenje Općinskog suda, broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine, koje se odnosi na vraćanje na posao tražioca izvršenja u Vijeće Ministara Bosne i Hercegovine
2. Apelant je 10. avgusta 2005. godine dostavio dopunu apelacije.
3. Presudom Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Slobodana Muratovića, te je apelantu naloženo da tužitelja rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, a u skladu sa opštim aktima apelanta i da mu isplati neisplaćene plate u iznosu od 43.362,00 KM.
4. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1791/03 od 3. decembra 2003. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba na presudu Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine, pa je ta presuda postala pravosnažna.
5. Općinski sud je, na prijedlog tužitelja Slobodana Muratovića, kao povjerioca, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine, kao izvršne isprave, odredio izvršenje rješenjem o izvršenju, broj I-249/01 od 15. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Općinskog suda, broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine, kojim je naloženo apelantu, kao izvršeniku, da rasporedi tražioca izvršenja na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, a u skladu sa opštim aktima izvršenika u roku od 8 dana po izvršnosti tog rješenja pod prijetnjom novčane kazne i naplata tražbine u iznosu od 43.362,00 KM.
6. Apelant je Kantonalnom sudu izjavio žalbu na rješenje Općinskog suda, broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine. Apelant je, inter alia, u žalbi naveo da je zbog promjena u svojoj organizaciji koje su nastale donošenjem Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, Zakona o vijeću ministara BiH i Zakona o upravi BiH navedena presuda postala neprovodiva.
7. Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž-2634/04 od 13. aprila 2005. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda, broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant navode o organizacionim promjenama kod izvršenika, koje su nastale stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, Zakona o Vijeću ministara BiH i Zakona o upravi BiH trebao iznijeti u parničnom postupku, jer su ti zakoni donijeti i stupili na snagu 2002. godine, pa su se primjenjivali dok je vođen parnični postupak među strankama. Izvršenik je u parničnom postupku mogao ukazivati na odredbe tih zakona i tražiti njihovu primjenu. Kantonalni sud je zaključio da je bila pravilna odluka Općinskog suda da odbije prigovor protiv rješenja o izvršenju, jer izvršni sud nije ovlašten raspravljati o činjenicama koje je dužnik mogao iznositi u postupku u kojem je nastala izvršna isprava.
8. Apelant je izjavio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su sudovi pogrešno dozvolili izvršenje na osnovu presude koja nije bila podobna za izvršenje, jer tražilac izvršenja traži vraćanje na poslove u Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, koje je kolektivni organ, a da nije precizirao organ uprave, upravnu organizaciju ili tijelo u okviru institucija BiH gdje traži vraćanje na posao.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glase:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu».
10. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenja donosena u postupku izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi, odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225). Navedenu praksu usvojio je i Ustavni sud te je također zauzeo stav da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u slučaju da apelant propusti da iznese u parničnom postupku relevantnu činjenicu čije bi iznošenje možda utjecalo na drugačiji ishod tog parničnog postupka, jer iznošenje te činjenice u izvršnom postupku nije dovelo i nije moglo ni dovesti do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava u odnosu na parnični postupak (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine)
11. Ustavni sud konstatuje da je parnični postupak protiv apelanta okončan presudom Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Apelant je propustio da u ostavljenom roku izjavi žalbu na navedenu presudu, te je prvostepena presuda postala pravosnažna. Općinski sud je na prijedlog tužitelja odredio izvršenje rješenjem o izvršenju, broj I-249/01 od 15. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Općinskog suda, broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine. Tek u žalbi protiv tog rješenja o izvršenju, apelant se poziva na odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, odnosno na činjenicu nastupanja organizacionih promjena, čije bi iznošenje u parničnom postupku možda utjecalo na drugačiji ishod parničnog postupka, jer iznošenje tih prigovora u izvršnom postupku nije dovelo do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Iz navedenih razloga proizilazi da je apelacija u dijelu u kom je izjavljena protiv rješenja Općinskog suda, broj I- 249/01 od 15. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Općinskog suda, broj I-259/04 od 2. avgusta 2004. godine, i rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-2634/04 od 13. aprila 2005. godine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant osporava i prvostepenu presudu Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i naloženo apelantu vraćanje tužioca na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi u skladu sa općim aktima apelanta i isplata naknade za zarađene, a neisplaćene plate. Međutim, protiv ove presude apelant je propustio izjaviti žalbu Kantonalnom sudu u zakonskom roku, te je Kantonalni sud donio rješenje, broj Gž-1791/03 od 3. decembra 2003. godine, kojim je apelantova žalba odbačena kao neblagovremena. Ovo pravno sredstvo apelant nije blagovremeno koristio, čime je propustio mogućnost da žalbeni sud razmotri njegove navode, te otkloni eventualne povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.
13. Ustavni sud ističe da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući redovnim sudovima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje korištenja pravnih lijekova mogućih po zakonu, ili nepoštovanje formalnih zahtjeva pravnog lijeka, kao što se desilo u konretnom slučaju, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu ustavnih prava. U konkretnom slučaju, apelant je propustio da blagovremeno izjavi žalbu protiv presude Općinskog suda, broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine. Prema tome, za razmatranje apelacije u dijelu koji se odnosi na kršenje apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje u parničnom postupku, odnosno na rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1791/03 od 3. decembra 2003. godine i presudu Općinskog suda broj PR-135/01 od 7. maja 2003. godine, nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić