Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1093/04 (D. N.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1093/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1093/04, rješavajući apelaciju Dragana Nikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Nikića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-
74/04 od 2. novembra 2004. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj K-1/04 od 23. aprila 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Nikić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, podnio je, 13. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-74/04 od 2. novembra 2004. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-1/04 od 23. aprila 2004. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 28. marta 2005. godine.
2. Apelant je direktor preduzeća «Gordon-Europa» iz Lukavca, kojoj je na carinarnici u Bijeljini oduzeta veća količina robe, u vrijednosti od 230.000,00 KM.
3. Kenan Ozturk, kao vlasnik firme, je putem apelanta stupio u kontakt sa Radivojem Blagićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je obećao povrat navedene robe sa carine, potražujući novac za uslugu. Vlasnik preduzeća je u tom cilju dao novac oštećenom, kako bi podmitio carinske službenike i na taj način povratio oduzetu robu.
4. Kako je Kenan Ozturk uvidio da oštećeni samo izvlači novac i odugovlači postupak vraćanja robe, angažovao je grupu da upotrebom sile i oružja prinude oštećenog da preda dokumentaciju za robu, ili novac koji mu je prethodno povjeren, a apelanta je angažovao da im pomogne da pronađu oštećenog.,.
5. Apelant je,6. februara 2000. godine, po prethodnom dogovoru s Kenanom Ozturkom došao iz Lukavca, sa angažovanom grupom ljudi, i pokazao im je kuću u kojoj oštećeni stanuje. Potom je oštećeni doveden do parkirališta preduzeća «Metal-Impex» u Bijeljini, gdje ih je sačekao apelant s Nazimom Bronjom, kojom prilikom je došlo do verbalnog sukoba između pripadnika angažovane grupe i oštećenog, a potom i do upotrebe vatrenog oružja i međusobnog obračuna u kom je oštećeni zadobio rane,usljed čega je nastupila smrt.
6. Apleant je presudom Okružnog suda, broj K-1/04 od 23. aprila 2004. godine, proglašen krivim što je sa umišljajem pomogao drugom u lišenju života, odnosno za krivično djelo ubistva iz člana 127. stav 1. u vezi s članom 25. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. marta 2003. godine do 23. aprila 2004. godine, te je obavezan da plati troškove postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz ponašanja apelanta proizilazi da je bio svjestan zadatka angažovane grupe i pristao na posljedice njihovih radnji, te da je apelant pomagao angažovanoj grupi i doprinio izvršenju krivičnog djela, svjestan karaktera njihovog zadatka i da je pristao na posljedice njihovih radnji, čime je ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 127. stav 1, a u vezi s članom 25. KZRS i da je postupao s eventualnim umišljajem kao oblikom vinosti.
7. Vrhovni sud je djelimično usvojio žalbene navode apelanta, a i po službenoj dužnosti je preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela i u odluci o kazni, tako što se radnje opisane u izreci prvostepene presude kvalifukuju kao krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske-posebni dio u vezi s članom 24. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje djelo je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. marta 2003. godine do 23. aprila 2004. godine. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo bitnih povreda krivičnog postupka, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te je na bazi validnih činjenica pravilno utvrđen oblik participacije apelanta u izvršenju djela, pa su konkretne radnje pravilno okvalifikovane kao pomagačke radnje, te da su u obrazloženju prvostepene presude dati valjani razlozi za svjesnu i voljnu komponentu navedene pomagačke djelatnosti, realizovanu kroz pristajanje na posljedicu, odnosno eventualni umišljaj.
8. Apelant smatra da su mu ovim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.
e) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 6. i 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije, apelant citira svoje žalbene navode protiv prvostepene presude, ističući ponovo da prvostepeni sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da se u pogledu činjeničnog stanja i pravne kvalifikacije razlikuju prvostepena i drugostepena presuda. Apelant dalje navodi da drugostepena presuda stavlja na teret apelantu da je krivično djelo učinjeno s umišljajem, a prvostepena presuda da je krivično djelo izvršeno s eventualnim umišljajem. Apelant ističe da je ogromna razlika između eventualnog i pravog umišljaja i to po ocjeni apelanta nije s dovoljno opreza cijenio drugostepeni sud. S obzirom na to, apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena navedena ustavna prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Apelant se u konkretnom slučaju žali na različitu pravna kvalifikaciju krivičnog djela, za koje je osuđen, između prvostepene i drugostepene presude, što je nesporno, jer drugostepena presuda je preinačila prvostepenu presudu i okvalifikovala djelo po zakonu koji je blaži za apelanta, te time ni u kom slučaju nije moglo doći do povrede apelantovih ustavnih prava. Također, apelant tvrdi da je došlo do povrede njegovih ustavnih prava jer se razlikuje utvrđeni oblik vinosti u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. Ustavni sud ističe da je ovaj navod neosnovan, jer se, nasuprot apelantovom navodu, u obje presude ističe da je apelant postupao sa eventualnim umišljajem. Ustavni sud, iz stanja u spisu konstatuje da su redovni sudovi proveli krivični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te utvrdili odlučne činjenice, apelantovu ulogu kroz njegov doprinos izvršenju djela, kao i voljnu komponentu umišljajnog ponašanja, izraženu kroz pristajanje na posljedicu, te su apelanta osudili za krivično djelo po zakonu koji je blaži za apelanta, odnosno zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku kovenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić