Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1033/04 (R. P.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1033/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1033/04, rješavajući apelaciju Radojke Praštalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Praštalo, podnesena zbog neprocesuiranja tužbe koju je podnijela 26. septembra 2003. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci i koja je zavedena pod poslovnim brojem Rs-2494/03, te protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1017/04 od 16. marta 2005. godine, i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-164/04 od 8. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radojka Praštalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je, 22. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprocesuiranja tužbe, koju je podnijela 26. septembra 2003. godine, Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i koja je zavedena pod poslovnim brojem Rs-2494/03, te protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-164/04 od 8. septembra 2004. godine, i broj U-1017/04 od 16. marta 2005. godine. Apelantica je 4. januara 2005. godine i 25. aprila 2005. godine dostavila dopunu apelacije.
2. Apelantica se prijavila na konkurs Elektrotehničkog fakulteta u Banjoj Luci, koji je objavljen u dnevnom listu «Glas Srpski», 5. maja 2002. godine, za izbor u zvanje nastavnika i saradnika za predmete Osnovi elektronike, Mikrotalasna tehnika i Radio-predajnici. Postupak po navedenom konkursu nikad nije okončan.
Postupak u predmetu Osnovnog suda broj RS-2494/03
3. Apelantica je, 26. septembra 2003. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu, protiv bivših dekana Elektrotehničkog fakulteta u Banjoj Luci, Aleksandra Iliškovića i Branka Dokića, i Rektorata Univerziteta u Banjoj Luci radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i naknade štete. Tužba je zavedena pod brojem RS-2494/03.
4. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-2494/03 od 15. oktobra 2003. godine, tužba je vraćena apelantici na ispravku i dopunu.
5. Apelantica je ispravljenu i dopunjenu tužbu dostavila sudu 23. oktobra 2003. godine.
6. Tužba je dostavljena tuženim na odgovor 19. novembra 2003. godine.
7. Na pripremno ročište zakazano za 5. januar 2004. godine pristupila je apelantica lično, iako joj poziv nije bio dostavljen, te prvotuženi, kao i punomoćnici trećetuženog i četvrtotuženog, dok je za drugotuženog dostava poziva bila neuredna. Na prijedlog punomoćnika apelantice, koja je ranije pristupila sudu, pripremno ročište je odloženo, jer joj poziv nije bio dostavljen.
8. Na pripremno ročište zakazano za 9. februar 2004. godine, pristupila je apelantica u pratnji punomoćnika. Prvotuženi je također pristupio, a drugotuženi nije, jer je dostava poziva bila neuredna, za trećetuženog je pristupio punomoćnik, a četverotuženi nije pristupio, iako je dostava poziva bila uredna. Pripremno ročište je odgođeno uz saglasnost stranaka, a imajući u vidu reizbor sudija.
9. Na pripremno ročište zakazano za 12. mart 2004. godine pristupili su apelantica i prvotuženi drugotuženi nije pristupio dostava poziva bila je neuredna, pristupili su punomoćnici trećetuženog i četverotuženog. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme jer spis nikome nije dat u rad, pošto je postupak reizbora sudija bio u toku.
10. Apelantica je, 12. jula 2004. godine, dostavila Osnovnom sudu požurnicu, urgirajući nastavak postupka.
11. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-2497/03 od 17. septembra 2004. godine, vraćena je tužba tužiteljici na ispravku i dopunu.
12. Tužiteljica je ispravljenu i dopunjenu tužbu dostavila sudu 30. septembra 2004. godine
13. Nakon toga, Osnovni sud nije preduzeo niti jednu radnju u postupku po apelantičinoj tužbi.
Postupak u predmetu Vrhovnog suda broj U-164/04
14. Apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu, 1. marta 2003. godine, protiv Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, zbog ćutanja administracije, odnosno nedonošenja odluke po njenoj prijavi na konkurs objavljen u dnevnom listu «Glas Srpski» od 5. maja 2002. godine, za izbor u zvanje nastavnika i saradnika na određenim nastavnim predmetima, kao i nedonošenja odluke po žalbi zbog nedonošenja te odluke.
15. Rješenjem Vrhovnog suda, broj U-164/04 od 8. septembra 2004. godine, apelantičina tužba je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja se ističe da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a da je upravni akt onaj akt kojim državni organi, preduzeće i druga organizacija i ustanova u vršenju javnih ovlaštenja rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca. Dalje se ističe da i propuštanje da se donese odgovarajući upravni akt mora biti izvršeno u vršenju javnih ovlaštenja, što u konkretnom slučaju nije slučaj, jer objavljivanje konkursa za izbor nastavnika i donošenje odluke po prijavi na konkurs su radnje raspolaganja i nemaju karakter akta vlasti.
Postupak u predmetu Vrhovnog suda broj U-1017/04
16. Nezadovoljna neprocesuiranjem njene tužbe od strane Osnovnog suda apelantica je, 7. septembra 2004 godine, pokrenula upravni spor, zaveden pod brojem U-1017/04, pred Vrhovnim sudom protiv bivših dekana Elektrotehničkog fakulteta u Banjoj Luci Aleksandra Iliškovića i Branka Dokića, Elektrotehničkog fakulteta u Banjoj Luci i Rektorata Univerziteta u Banjoj Luci i odgovornih osoba radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog ometanja u radu i opstruiranja profesionalnog napredovanja
17. Vrhovni sud je donio rješenje, broj U-1017/04 od 16. marta 2005. godine, kojim je odbačena apelanticina tužba kao nedopuštena.U obrazloženju se ističe da je tužba nedopuštena jer se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a u konkretnom slučaju niti su trećetuženi i četverotuženi postupali na osnovu javnih ovlašćenja u kakvoj upravnoj stvari, niti se upravni spor može voditi protiv fizičkih lica, to je tužba odbačena kao nedozvoljena.
18. Apelantica se žali da Osnovni sud, «ne reaguje po pitanju tužbe u predmetu RS 2494/03», odnosno da ne poduzima radnje u cilju procesuiranja tužbe, te proizilazi da se žali na povredu prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga, apelantica navodi da Vrhovni sud svojim rješenjima, broj U-
164/04 od 8. septembra 2004. godine i broj U-1017/04 od 16. marta 2005. godine, podržava ćutanje i nerad institucija u Republici Srpskoj, a onima koji se žale na to nameće obavezu plaćanja sudskih troškova. Dalje navodi da su joj osporenim rješenjima Vrhovnog suda povrijeđena ustavna prava iz člana II/3. a), b), d), g), h), i l), odnosno pravo na život, pravo lica da ne bude držana u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, slobodu misli, savjesti i vjere, slobodu izražavanja i pravo na obrazovanje.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
21. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava iz člana II/3. a), b), d), g), h), i l) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno povredu prava na život, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu, prava na ličnu slobodu i sigurnost, slobodu misli, savjesti i vjere, slobodu izražavanja i prava na obrazovanje.
22. Ustavni sud konstatuje da u predmetnom slučaju nije sporno pitanje da li je apelantica imala pravo na pristup sudu radi ostvarenja svojih građanskih prava ili ne, a apelantica u svojoj apelaciji svoje tvrdnje ne potkrijepljuje odgovarajućim dokazima već iznosi paušalne tvrdnje. Apelantica je, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se raspravlja o njenim građanskim pravima pred sudom, odnosno ostvarila je pravo na pristup sudu, kao jedno od principa iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela neurednu tužbu, pa je Osnovni sud morao donijeti rješenje kojim je vratio tužbu na ispravku i dopunu. Osnovni sud je dalje dopunjenu tužbu dostavio tuženim na odgovor, a nakon toga zakazivao tri pripremna ročišta, koja su odgađana uz saglasnost apelantice, a jednom čak i na zahtjev njenog punomoćnika, što nepobitno potvrđuje da je pravo apelantice na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, jer je Osnovni sud preduzeo procesne radnje u cilju procesuiranja apelanticine tužbe, te je dostavljanjem tužbe na odgovor počela teći parnica u kojoj će se meritorno rješavati o apelanticinim građanskim pravima. Samim tim, isključeno je postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-218/02 od 23. jula 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 43/04).
23. Apelantica navodi da joj je Vrhovni sud osporenim rješenjima povrijedio ustavna prava iz člana II/3. a), b), d), e), g), h), i l), pa da donošenjem osporenih rješenja Vrhovni sud podržava ćutanje i nerad institucija u Republici Srpskoj, a onima koji se žale na to nameće obavezu plaćanja sudskih troškova. Međutim, apelantica osim ovih paušalnih navoda, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava.
24. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-16/02 od 26. septembra 2004. godine i AP-1103/04 od 17. februara 2004. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh.
25. Ustavni sud, međutim, iz stanja u spisu konstatuje da je Vrhovni sud utvrdio u oba slučaja da su apelanticine tužbe nedopustive, jer nisu podnesene protiv upravnog akta, odnosno nema ćutanja administracije u slučaju kad tuženi propusti da donese akt, koji po svojoj prirodi nije upravni, jer tuženi u konkretnom slučaju ne postupa na osnovu javnih ovlaštenja, te su iz navedenih razloga osporenim rješenjima tužbe odbačene. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim rješenjima ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana II/3. a), b), d), e), g), h), i l), Ustava Bosne i Hercegovine moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3. a), b), d), e), g), h), i l), Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić