Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2162/05 (B. D.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2162/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-2162/05, rješavajući apelaciju Brane Džinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2., člana 16. stav 4. alineja 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Džinića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-
05/24 od 5. oktobra 2005. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-05/24 od 20. septembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Džinića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-
05/24 od 5. oktobra 2005. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-05/24 od 20. septembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1., 2. i 3.b) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Brane Džinić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Suzana Tomanović, advokat iz Brčkog, podnio je, 24. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-
KRN-05/24 od 5. oktobra 2005. godine, i rješenja Suda BiH, broj X-KRN-05/24 od 20. septembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor apelantu do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je, 27. oktobra 2005. godine, dostavio dopunu apelacije.
2. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) vodi istragu protiv devetorice osumnjičenih i apelanta, kao četvrto-osumnjičenog, zbog osnovane sumnje da su, 13. i 14. jula 1995. godine, učestvovali u ubijanju preko hiljadu Bošnjaka iz Zaštićene zone UN Srebrenica, zatvorenih u skladištima Zemljoradničke zadruge Kravica, sve u namjeri da se potpuno uništi skupina Bošnjaka, koja se nalazila na tom mjestu čime bi počinili krivično djelo genocida iz člana 171. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Apelant se nalazi u pritvoru.
3. Sud BiH, Odjel I za ratne zločine, je postupajući po zahtjevu Tužilaštva BiH od 16. septembra 2005. godine za produženje pritvora protiv apelanta, na sjednici održanoj 20. septembra 2005. godine, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, donio rješenje, broj X-KRN/05/24, o produženju pritvora osumnjičenim, pa tako i apelantu do 20. oktobra 2005. godine.
4. Protiv navedenog rješenja žalbe su izjavili i Tužilaštvo BiH i branioci osumnjičenih, te je povodom tih žalbi, na sjednici održanoj 5. oktobra 2005. godine, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, Apelaciono odjeljenje Odjela I za ratne zločine Suda BiH donijelo rješenje, broj X-KRN-
05/24 od 5. oktobra 2005. godine, kojim su odbijene kao neosnovane žalbe branilaca osumnjičenih, uključujući i žalbu apelanta, a uvažena je žalba Tužilaštva BiH, pa je pobijano rješenje preinačeno u pogledu dužine trajanja pritvora, tako da se osumnjičenim, a među njima i apelantu pritvor produžava za naredna tri mjeseca, te može trajati do 20. decembra 2005. godine.
5. Apelant ističe kako je Sud BiH odlukom o njegovom zadržavanju u pritvoru prekršio pozitivne propise, te da je prekršen član 5. stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska koncencija) –«pravo na jednakost u postupanju» i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. st. 1., 2. i 3. b) Evropske konvencije, koja određuje da svako lice ima pravo na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. alineja 14. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 16. stav 2. i stav 4. alineja 14. Pravila Ustavnog suda glase: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno [...] 4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (...)
14. apelacija je preuranjena».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U odnosu na navodnu povredu apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, apelant se u konkretnom slučaju žali na «povredu jednakosti u postupanju», odnosno povredu prava lica kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode na ulaganje žalbe sudu, kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije zakonito naložio oslobađanje. Ustavni sud, iz stanja u spisu konstatuje da su ovi navodi očigledno neosnovani, jer je apelant koristio svoje pravo na izjavljivanje žalbe Apelacionom vijeću Suda BiH protiv prvostepenog rješenja o produženju pritvora, te da je Apelaciono vijeće u kratkom roku razmotrilo zakonitost apelantovog lišavanja slobode, odnosno produženja pritvora i očitujući se na sve žalbene navode apelanta, žalbu odbilo kao neosnovanu.
11. Ustavni sud primjećuje da je prilikom donošenja odluke o produženju pritvora protiv apelanta, Sud BiH pozvao na odredbe člana 132. stav 1. tačke b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercecegovine, obrazlažući da je opasnost od bjekstava još aktuelna i da je produženje neophodno radi sigurnosti građana. Dalje se navodi da postoje i naročito važni razlozi iz člana 135. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH, odnosno potreba da se prouči dokazni materijal pribavljen od Tužilaštva MKSJ, 14. septembra 2005. godine, i da se saslušaju određeni svjedoci. Apelant, osim paušalnih tvrdnji nije prezentirao nikakav dokaz koji bi ukazivao da je pritvor, koji je određen protiv njega, nezakonit. Ustavni sud na kraju ukazuje na to da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
12. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je moguće kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelnta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. stav 4. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na navodnu povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. st. 1., 2. i 3.b) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, u principu, nije moguće utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavnog suda, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
14. S obzirom da rješenje Suda BiH, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, nego je u konkretnom slučaju riješeno o produženju pritvora protiv apelanta, kao osumnjičenog, a sam postupak je u fazi istrage i još nije okončan, slijedi da je u odnosu na apelantove žalbene navode, koji se tiču prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. 2. i 3. b) Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena, u smislu člana 16. stav 4. alineja 14. Pravila Ustavnog suda.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. alineja 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić