Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-938/04 (B. T.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-938/04
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 938/04, rješavajući apelaciju Boška Trnjakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudijana sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Boška Trnjakovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na razuman rok.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljeg odlaganja dostavi Okružnom sudu u Banjoj Luci spis broj P-1371/99 radi odlučivanja o žalbi, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Republici Srpskoj da Bošku Trnjakoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Trnjakovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-
375/00 od 9. jula 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Boško Trnjaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente podnio je 19. oktobra 2004. godine prijavu o navodnoj povredi ljudskih prava Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-375/00 od 9. jula 2002. godine i zbog nedonošenja odluke u parničnom postupku Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1371/99. Navedena prijava je dostavljena Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) 1. novembra 2004. godine, u skladu sa članom 5. Sporazuma koje su potpisale strane 25. septembra 2003. godine u skladu sa članom XIV Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 35/03). Apelant je 19. septembra 2005. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda zatraženo je, 26. septembra i 12. oktobra 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 31. oktobra 2005. godine, a Osnovni sud 26. oktobra 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda su 31. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice vezane za parnični postupak broj P-1371/99
6. Apelant je 16. aprila 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zbog naknade materijalne i nematerijalne štete, u vezi sa njegovim ranjavanjem kao pripadnika Vojske Republike Srpske u toku 1995. godine. Apelant je 25. jula i 14. novembra 2001. godine podnio Osnovnom sudu dvije urgencije u kojima je tražio da se po njegovoj tužbi hitno postupi. U obje urgencije apelant je naveo adresu u Derventi koja se razlikovala od prvobitno navedene u tužbi.
7. Osnovni sud je 21. oktobra 2002. godine održao prvo ročište za glavnu raspravu koje je odloženo za 12. decembar 2002. godine, jer na ročištu nisu bili prisutni ni apelant, ni tužena. Apelant nije pristupio ročištu jer mu je poziv za ročište dostavljen na adresu iz tužbe, dok tužena, iako uredno obaviještena, nije pristupila ročištu.
8. Osnovni sud je 12. decembra 2002. godine održao ročište na kojem nije bila prisutna tužena, dok je apelant bio prisutan. To je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme i naloženo je apelantu da dostavi ovjerene kopije uvjerenja o povrjeđivanju i rješenja o invalidnosti. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1371/99 od 23. maja 2003. godine odredio vještačenje vještaka medicinske struke. Vještak medicinske struke je 30. jula 2003. godine dostavio sudu svoj nalaz i mišljenje.
9. Na naredno ročište, koje je održano 7. oktobra 2003. godine, nije pristupila tužena, dok je apelant pristupio. To je ročište održano kao pripremno ročište za glavnu raspravu u smislu novog Zakona o parničnom postupku koji je u međuvremenu stupio na snagu. Na tom je ročištu apelant izjavio da ostaje kod svoje tužbe i da nema nikakve druge prijedloge. Ročište za glavnu raspravu je zakazano za 24. novembar 2003. godine.
10. Na ročištu za glavnu raspravu 24. novembra 2003. godine na kojem su bili prisutni apelant i zastupnik tužene, sutkinja u postupku je donijela rješenje o odlaganju ročišta zbog njenog odlaska na druge poslove. U rješenju je određeno da će novo ročište biti zakazano kada drugi sudija bude zadužen sa predmetom.
11. Apelant je 29. decembra 2003. godine Osnovnom sudu podnio urgenciju za određivanje novog sudije u njegovom predmetu. Zatim je apelant 23. augusta 2004. godine ponovo urgirao kod predsjednika Osnovnog suda da se okonča njegov predmet.
12. Osnovni sud je 30. marta 2005. godine vratio apelantu tužbu na ispravku i dopunu u smislu člana 53. novog Zakona o parničnom postupku.
13. Osnovni sud je 29. juna 2005. godine održao ročište za glavnu raspravu na kojem je proveo dokaz čitanjem nalaza stalnog sudskog vještaka od 29. jula 2003. godine. Drugi dokazi nisu provođeni. Osnovni sud je 22. jula 2005. godine donio Presudu broj P-1371/99 kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Tuženi je 27. jula 2005. godine Okružnom sudu podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda. Apelant je odgovor na žalbu dostavio Osnovnom sudu 6. septembra 2005. godine.
14. Osnovni sud do 26. oktobra 2005. godine, kada je dostavio spis Ustavnom sudu na uvid, nije proslijedio žalbu sa spisom na rješavanje Okružnom sudu.
Činjenice u vezi sa upravnim sporom pred Vrhovnim sudom u predmetu broj U-375/00
15. Sekretarijat za društvene djelatnosti Općine Derventa je Rješenjem broj 05-560-160 od 14. oktobra 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za pitanje boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske broj 05-5-560-3300/98 od 16. marta 2000. godine, apelantu utvrdio svojstvo ratnog vojnog invalida VII kategorije sa 50% invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu od 13% od osnova počevši od 1. septembra 1998. godine. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom.
16. Vrhovni sud je Presudom broj U-375/00 od 9. jula 2002. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Apelant je primio presudu 4. oktobra 2002. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant je naveo da se postupak po njegovoj tužbi pred Osnovnim sudom nepotrebno odugovlači. Apelant je u dopuni apelacije od 19. septembra 2005. godine naveo da je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu, ali da je po žalbi tužene predmet proslijeđen Okružnom sudu. Apelant je zatražio da Ustavni sud ne odbaci njegovu apelaciju kao preuranjenu, nego da mu pomogne da se postupak što prije riješi na Okružnom sudu. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da postupak po njegovoj tužbi nije okončan u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je zatražio naknadu materijalne štete u iznosu od 1.000 KM i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 70.000 KM.
18. Apelant je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj U-375/00 od 8. jula 2002. godine, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba u upravnom sporu u vezi sa utvrđivanjem stepena njegovog invaliditeta.
b) Odgovor na apelaciju
19. Osnovni sud je izložio hronološki slijed postupka po apelantovoj tužbi i na temelju izloženog je zaključio da nije došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Osnovni sud je naveo da su iz spisa vidljivi opravdani razlozi kako kod apelanta (jer sudu nije na vrijeme dostavio promjenu adrese i nije uz tužbu dostavio pravno valjane dokaze kojima dokazuje činjenice iz tužbe), tako i kod Osnovnog suda (s obzirom na broj predmeta suda i smjenu sudija u postupku imenovanja u okviru reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini), za zaključak da je predmet uzet u rad u razumnom roku, posebno imajući u vidu činjenicu da je u predmetu donesena presuda.
20. Okružni sud je odgovorio da Osnovni sud u Banjoj Luci nije dostavio tom sudu parnični predmet broj P-1371/99, te u skladu sa tim nije u mogućnosti odgovoriti na apelaciju.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05):
„Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz
Član 81. stav 1.
Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.
Član 212.
Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
Član 213. stav 1.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu odbacit će rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta. Član 214. stav 1.
Primjerak blagovremene, potpune i dozvoljene žalbe dostavit će prvostepeni sud protivnoj stranci odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijema žalbe. Protivna stranka može u roku od osam dana od prijema žalbe podnijeti tom sudu odgovor na žalbu.
Član 215. stav 2.
Po prijemu odgovora na žalbu ili po isteku roka za odgovor na žalbu prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnijet, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od osam dana.“
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
c) Dopustivost apelacije u dijelu navoda o dužini trajanja parničnog postupka broj P-
1371/99
24. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
25. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnični postupak po njegovoj tužbi nerazumno dugo traje. Apelant je u dopuni apelacije ostao kod svojih navoda iako je u međuvremenu donesena prvostepena presuda, s obzirom da je u toku žalbeni postupak. Proizlazi da se apelant žali da u njegovom slučaju nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. d)Dopustivost apelacije u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj U-375/00 od 9. jula 2002. godine
Apelant, također, osporava i Presudu Vrhovnog suda broj U-375/00 od 9. jula 2002. godine. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glase: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
4. protekao je rok za podnošenje apelacije».
27. S obzirom na to da je apelantu osporena presuda Vrhovnog suda uručena 4. oktobra 2002. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 1. novembra 2004. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je u ovom dijelu apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda.
28. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje.
VII. Meritum
29. Ustavni sud će apelantove navode u vezi sa neopravdanim odugovlačenjem parničnog postupka po njegovoj tužbi razmotriti u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
e) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
30. Ustavni sud je utvrdio da je konkretan parnični postupak spor građanskopravne prirode, koji se tiče naknade materijalne i nematerijalne štete. Radi se, dakle, o postupku u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava. Apelant je u tom postupku tražio donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
31. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
f) Period koji se uzima u obzir
32. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir kod žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok, mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi npr. Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,
ECHR 1998-VIII).
33. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut apelantovom tužbom 16. aprila 1999. godine. Iako je Osnovni sud donio presudu 22. jula 2005. godine, u toku je postupak po žalbi tuženog. Dakle, postupak po apelantovoj tužbi još uvijek nije okončan i do danas traje ukupno šest godina i šest mjeseci.
g) Složenost predmeta
34. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
35. U konkretnom predmetu se radi o parničnom postupku radi naknade materijalne i nematerijalne štete u vezi sa apelantovim ranjavanjem kao pripadnika Vojske Republike Srpske. Takav postupak uobičajeno podrazumijeva angažovanje vještaka medicinske struke kako bi se utvrdile sve potrebne činjenice vezane za vrstu, dužinu trajanja i jačinu pretrpljenih bolova i straha. I u konkretnom slučaju je bio angažovan vještak medicinske struke koji je dao svoj nalaz i mišljenje. Osim provođenja dokaza vještačenjem, sud nije proveo nikakve druge dokaze.
36. Ustavni sud zaključuje da je predmetni parnični postupak bio relativno složen.
h) Ponašanje podnosioca apelacije
37. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
38. Osnovni sud je naveo da je apelant doprinio da predmetni postupak duže traje jer nije sud obavijestio o promjeni adrese, zbog čega je dostava poziva za prvo ročište izvršena na staru adresu. Iz navedenog razloga je, kako je naveo Osnovni sud, prvo ročište bilo odgođeno jer apelant nije bio prisutan na ročištu. Ustavni sud je utvrdio da je apelant u tužbi naveo adresu Derventskih oslobodilaca 45/3, na koju mu je Osnovni sud dostavio poziv za prvo ročište. Međutim, apelant je 1. augusta i 14. novembra 2001. godine poslao dvije urgencije Osnovnom sudu da se hitno postupi po njegovoj tužbi, u kojima je u zaglavlju naveo svoju novu adresu u Derventi. Ustavni sud stoga smatra da se ne može prihvatiti ovaj argument Osnovnog suda da je neobavještavanjem o promjeni adrese apelant doprinio odugovlačenju postupka.
39. Osnovni sud je naveo da je odugovlačenju postupka apelant doprinio i time što uz tužbu nije dostavio sudu potrebnu medicinsku dokumentaciju. Osnovni sud je odgodio na neodređeno vrijeme ročište od 12. decembra 2002. godine, ostavljajući apelantu rok od 15 dana za dostavljanje tražene dokumentacije. Ustavni sud smatra da je apelantovo nedostavljanje potrebne dokumentacije uz tužbu u određenoj mjeri uticalo da postupak duže traje, ali isto tako smatra da je sud mogao u periodu od 1999. godine, kada je podnesena tužba, do decembra 2002. godine apelanta kao neuku stranku obavijestiti da je potrebno da dostavi traženu dokumentaciju.
40. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da je apelant četiri puta pismeno urgirao kod Osnovnog suda da se postupak po njegovoj tužbi okonča. Dakle, preduzeo je sve radnje koje su mu bile na raspolaganju kako bi ubrzao postupak po svojoj tužbi.
41. Ustavni sud zaključuje da apelant nije značajno doprinio da postupak po njegovoj tužbi duže traje.
i) Ponašanje suda
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11. stav 19).
43. Osnovni sud je izložio hronološki slijed parničnog postupka po apelantovoj tužbi i kao zaključak je naveo da je očigledno da postupak nije neopravdano dugo trajao, posebno imajući u vidu da je u međuvremenu okončan. Osnovni sud je, također, naveo da je predmet uzet u rad u razumnom roku imajući u vidu broj predmeta kojima je taj sud opterećen i smjenu sudija u postupku imenovanja novih u okviru reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini.
44. Ustavni sud je utvrdio da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. aprila 1999. godine, dok je prvo ročište održano 21. oktobra 2002. godine. Osnovni sud, osim uopćenih izjava o velikom broju predmeta koji su u postupku rješavanja pred tim sudom, odnosno reforme pravosuđa, nije pružio nikakvo obrazloženje za ovu potpunu neaktivnost suda koja je trajala tri godine i šest mjeseci. Dalje, prvo ročište je bilo odloženo, kako je već navedeno u ovoj odluci, zbog greške suda. Ročište od 7. oktobra 2003. godine se smatralo pripremnim ročištem u smislu novog Zakona o parničnom postupku i na tom su ročištu utvrđeni svi prijedlozi i dokazi koji će se izvesti na ročištu za glavnu raspravu. Osnovni sud je 24. novembra 2003. godine održao ročište za glavnu raspravu na kojem su bili prisutni apelant i tuženi, a koje je vodila sutkinja u postupku. Sutkinja je donijela rješenje da se zbog njenog odlaska na druge poslove ročište za glavnu raspravu odlaže i da će novo biti zakazano kada se novi sudija zaduži sa predmetom. Ustavni sud smatra da je takvom odlukom nepotrebno dodatno produžen parnični postupak. Naime, s obzirom da na pripremnom ročištu nije predloženo izvođenje drugih dokaza, a da je Osnovnom sudu u julu 2003. godine dostavljen nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, stekli su uvjeti da sudija na ročištu od 24. novembra 2003. godine donese odluku o apelantovoj tužbi. To je i potvrđeno činjenicom da je presuda Osnovnog suda od 22. jula 2005. godine donesena na temelju nalaza i mišljenja vještaka iz jula 2003. godine, a da drugi dokazi nisu ni izvođeni.
45. Osnovni sud je u odgovoru na žalbu od 26. oktobra 2005. godine naveo da je apelant odgovor na žalbu tužene podnio 6. septembra 2005. godine, te da će predmetni spis sudija u postupku uputiti Okružnom sudu na dalje postupanje. Dakle, ni nakon proteka skoro dva mjeseca od podnošenja odgovora na žalbu Osnovni sud nije proslijedio predmetni spis Okružnom sudu, iako je u članu 215. stav 1. Zakona o parničnom postupku za tu radnju predviđen rok od osam dana.
46. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud smatra da se uopćeni argumenti Osnovnog suda o utjecaju na dužinu predmetnog postupka reforme pravosuđa i velikog broja predmeta tog suda ne mogu prihvatiti kao opravdanje za potpunu neaktivnost suda po apelantovoj tužbi koja je trajala tri godine i šest mjeseci, a zatim i kasnije dodatno odugovlačenje postupka. Ustavni sud, stoga, smatra da je parnični postupak u apelantovom slučaju prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije
48. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 1.000 KM na ime naknade materijalne štete i iznos od 70.000 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
49. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine), u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odlaganjima, treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka, bez obzira jesu li podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir standard života u zemlji koja je u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava će, također, biti umanjena, ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev „razumnog roka“ člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost.
50. Ustavni sud smatra da prilikom utvrđivanja obrasca za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka u Bosni i Hercegovini, standard života i ekonomske prilike treba posmatrati kroz parametar ukupnog nacionalnog dohotka (GDP-Gross Domestic Product ili vrijednost svih konačnih roba i usluga proizvedenih u zemlji tokom godine podijeljena sa prosječnom populacijom za istu godinu). U navedenom predmetu Evropskog suda za ljudska prava slučaj se odnosio na Italiju, u kojoj je za 2004. godinu GDP iznosio 29.014 američkih dolara, dok je za Bosnu i Hercegovinu iznosio 2.125 američkih dolara, dakle, oko 13 puta manje (izvor: http://en.wikipedia.org). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su odlagali donošenje odluke domaći sudovi, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
51. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po približno 150 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 1.000 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav
1. Evropske konvencije, s obzirom da je parnični postupak po apelantovoj tužbi, koji je trajao ukupno šest godina i šest mjeseci do donošenja prvostepene presude, prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti argumenti Osnovnog suda o utjecaju reforme pravosuđa i velikom broja predmeta koji su u postupku rješavanja kod tog suda na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka.
53. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić