Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-986/04 (M. D.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-986/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-986/04, rješavajući apelaciju Milana Džinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Džinića, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku po zahtjevu, broj 03-1009/00 od 3. februara 2000. godine, za uspostavu radno-pravnog statusa u Direkciji PTT saobraćaja Jajce-Travnik Javnog preduzeća PTT saobraćaja BiH, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Džinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je, 11. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku po zahtjevu, broj 03-1009/00 od 3. februara 2000. godine, za uspostavu radno-pravnog statusa u Direkciji PTT saobraćaja Jajce-Travnik Javnog preduzeća PTT saobraćaja BiH.
2. Odlukom apelantovog bivšeg poslodavca Direkcije PTT Saobraćaja Jajce-Travnik Javnog preduzeća PTT saobraćaja BiH (u daljnjem tekstu: poslodavac), broj 03-6903/01 od 1. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena drugostepenom odlukom poslodavca, broj 10.7.3-8037/01 od 25. oktobra 2001. godine, odbijen je apelantov zahtjev, broj 03-1009/00 od 3. februara 2000. godine, za uspostavu radno-pravnog statusa u svojstvu uposlenika koji čeka posao i ostvarivanje prava po osnovu čekanja posla, iz razloga zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo spor pred Općinskim sudom u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbom od 12. novembra 2001. godine.
3. Općinski sud je presudom, broj P-420/01 od 16. decembra 2002. godine, poništio odluke poslodavca od 1. oktobra i 25. oktobra 2001. godine, i naložio poslodavcu da apelantu prizna status zaposlenika na čekanju u skladu sa članom 143. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 32/00) i da mu prizna druga prava koja proizilaze iz navedenog člana. Kantonalni sud u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je, u postupku po žalbi tuženog, donio presudu, broj Gž-120/03 od 23. oktobra 2003. godine, kojom je uvažio žalbu i preinačio presudu Općinskog suda od 16. decembra 2002. godine, tako da je riješio da se postupak u pravnoj stvari prekida, a apelantov zahtjev upućuje nadležnoj kantonalnoj komisiji za implementaciju člana
143. Zakona o radu. Općinski sud je prvobitno dostavio presudu na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Srednjebosanskog kantona, 24. februara 2004. godine. Zbog mjesene nenadležnosti navedena presuda je vraćena Općinskom sudu uz obavjest da je presudu potrebno dostaviti mjesno nadležnoj Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Kantona Sarajevo s obzirom da je sjedište poslodavca u Sarajevu. Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) je presuda dostavljena 3. marta 2004. godine.
4. Kantonalna komisija je rješenjem, broj 13-04-34-Ž-14002/00 od 14. juna 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, broj 03-34-337/05 od 13. aprila 2005. godine, usvojila apelantovu žalbu radi povrede prava iz člana 143. Zakona o radu i naložila poslodavcu da u roku od 15 dana uspostavi apelantu radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počev od dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine, te da apelantu utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona.
5. Poslodavac je odlukom, broj 10.7.6.9.1-4230/05 od 16. juna 2005. godine, apelantu utvrdio radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine i pravo po osnovu čekanja posla. Poslodavac je, 12. jula 2005. godine, donio odluku o prestanku radnog odnosa, broj 10.7.6.9.1-4902/05, u kojoj je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos po sili zakona sa danom 5. maj 2000. godine, te da apelant ima pravo na otpremininu u skladu sa članom 143. st. 4. i 5. Zakona o radu, o čemu će se zaključiti poseban ugovor. Poslodavac je uz dostavu navedenih odluka, 12. jula 2005. godine, obavijestio apelanta da može pristupiti svaki dan u određeno vrijeme kod poslodavca kako bi potpisao ugovor o otpreminini.
6. Apelant je u apelaciji Ustavnom sudu naveo da, iako su postupci u predmetima iz radnog odnosa, prema Zakonu o parničnom postupku hitni, redovni sudovi, odnosno Kantonalna komisija, ni nakon proteka više od četiri godine i osam mjeseci nisu u stanju da riješe njegov slučaj. Apelant smatra da je zbog takvog postupanja nadležnih organa došlo do povrede njegovog prava na pravičnu raspravu u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a samim tim i prava na imovinu i prava na prebivalište i slobodu kretanja. Apelant je, nadalje, naveo da je, isključivo zato što je Srbin, bio diskriminisan u uživanju prava na rad garantovanog članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijanim i kulturnim pravima, kao i na uživanje prava na rad, jer je poslodavac, od 2000. godine, primao druge radnike u radni odnos, a njega nije primio. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da mu nadoknadi štetu u iznosu od 40.000 KM i da preko svojih organa preduzme hitne korake da mu osigura da više ne bude diskriminisan u uživanju svog prava na rad i da mu ponudi mogućnost da nastavi sa poslom kako bi se vratio u prijeratno mjesto prebivališta u skladu sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je, dopisima od 6. maja 2005. i 22. jula 2005. godine, obavijestio Ustavni sud da je poslodavac donio rješenja po njegovom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa u smislu člana 143. Zakona o radu, ali da ostaje u cjelosti kod svojih navoda iz apelacije i zahtjeva za naknadu štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Apelant je naveo da je postupak po njegovom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa nerazumno dugo trajao u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je samim tim došlo do povrede njegovog prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivalište.
a)pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom [...].» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi :
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...]».
9. Ustavni sud je utvrdio da je postupak po apelantovom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa ukupno trajao pet godina i četiri mjeseca. Prvostepeni i drugostepeni postupak kod poslodavca je trajao godinu dana i osam mjeseci. Parnični postupak pred redovnim sudovima je trajao ukupno godinu dana i 11 mjeseci, dok je postupak pred prvostepenom i drugostepenom Komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu trajao ukupno 16 mjeseci. Uvidom u parnični spis Općinskog suda, broj P-420/01, Ustavni sud je utvrdio da je u toku postupka Općinski sud održao pet ročišta u razmacima od dva do tri mjeseca, dok je Kantonalni sud donio presudu u roku od deset mjeseci od dana donošenja presude Općinskog suda bez sprovođenja rasprave. Apelantov punomoćnik nije prisustvovao posljednjem ročištu na kojem je donesena presuda, dok je na ostalim ročištima bio prisutan. Općinski sud je ročišta odgađao zbog pribavljanja dokaza, a apelantov punomoćnik se nije protivio odgađanjima. Postupak pred prvostepenom i drugostepenom Komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu je ukupno trajao 16 mjeseci, uzevši u obzir period od četiri mjeseca, koliko je trajala dostave presude Kantonalnog suda od 23. oktobra 2003. godine Kantonalnoj komisiji. Ustavni sud je utvrdio da se u postupku rješavanja kod Kantonalne Komisije nalazi 14.000 zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa kao što je bio apelantov zahtjev. Ustavni sud je, na kraju, utvrdio da je apelant ostvario svoje pravo iz člana 143. Zakona o radu, u skladu sa odlukom poslodavca kojom mu je priznat status radnika na čekanju od dana podnošenja zahtjeva za uspostavu radno pravnog statusa i priznato mu je pravo na otpremninu. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno uzevši u obzir kriterije od kojih polazi Ustavni sud prilikom ocjenjivanja razumnosti trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to: okolnosti predmeta, složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, te značaj koji ima za apelanta predmet spora (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-519/04 od 22. jula 2005. godine), Ustavni sud smatra da predočene činjenice očigledno (prima facie) ne u kazuju da je postupak po apelantovom zahtjevu za uspostavu radno pravnog statusa nerazumno dugo trajao u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima „jer mu poslodavac nije dozvolio da se vrati u radni odnos isključivo zato što je Srbin, a od 2000. godine je primao druge radnike u radni odnos“.
11. Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine „uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Anexu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.“ Jednaku zaštitu pruža i član 14. Evropske konvencije, koji prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih Protokola. (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10.).
12. Član 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da „države potpisnice ovog Ugovora priznaju pravo na rad koje obuhvata pravo svakoga na mogućnost da zasluži dovoljno za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, i poduzeće shodne mjere da zaštite to pravo“.
13. Apelant, osim svojih paušalnih navoda o diskriminaciji u uživanju prava na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze na temelju kojih se može zaključiti da je on bio drugačije tretiran u odnosu na druge pojedince koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj je bio i apelant. Također, apelant ničim nije dokazao navode da je poslodavac, od 2000. godine, u vrijeme kada je apelant tražio od poslodavca da ga vrati na posao, primao u radni odnos druge radnike. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. c)pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivalište
14. Apelant je naveo da je došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Do navedenih povreda je po apelantovom mišljenju došlo zbog toga što apelant ne može da se vrati u svoju djelomičnu obnovljenu imovinu i nastavi u njoj živjeti, jer mu poslodavac nije dozvolio da se vrati u radni odnos, što je osnova za življenje na jednom prostoru.
15. Ustavni sud i ove apelantove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, jer apelant nije dokazao da je na bilo koji način došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu, odnosno da mu je ograničena sloboda kretanja nekim radnjama odnosno odlukama nadležnih vlasti.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić