Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/04 (M. H.)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1075/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1075/04, rješavajući apelaciju Mehe Husejnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Husejnovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-2074/03 od 29. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Husejnovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-2074/03 od 29. oktobra 2004. godine, u odnosu na povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10.

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Husejnović (u daljem tekstu: apelant), iz Šikulja, podnio je, 6. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2074/03 od 29. oktobra 2004. godine.

2. Pred Osnovnim sudom u Lukavcu, u predmetu, broj R-30/85, 29. maja 1985. godine, je zaključeno poravnanje između apelanta kao predlagača i Džemile Mušić rođ. Husejnović i Džemala Husejnovića kao protivnika predlagača o diobi nekretnina koje su ostale iza ostaviteljice Zejne Husejnović rođ. Mujkić, a prema rješenju Osnovnog suda, broj O-271/81 od 19. jula 1982. godine.

3. Osnovni sud je rješenjem, broj I-54/94 od 12. jula 1995. godine, koje je potvrđeno rješenjem Višeg suda u Tuzli, broj Gž-171/96 od 2. avgusta 1996. godine, na osnovu poravnanja, broj R-30/85 od 29. maja 1987. godine, dozvolio izvršenje u korist povjerioca Džemala Husejnovića, prinudnim uvođenjem povjerioca u posjed 1/2 određenih nekretnina u površini od 4135 m2 upisanih u pl. br. 128 k.o. Šikulje. Istim rješenjem je određeno da apelantu na osnovu istog poravnanja pripadaju parcele označene kao kč. 689/1, okućnica, njiva V kl. u površini 4136 m2 upisane u pl. br. 128 k.o. Šikulje. Rješenjem je utvrđeno da su povjeriocu parcele predate u slobodan posjed i raspolaganje ispražnjene od stvari i lica. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je sud izvršio uvid u akt koji predstavlja predmet izvršenja, odnosno u poravnanje zaključeno između učesnika u postupku i da je nakon toga prijedlog usvojio. Dalje, navodi se da je sud prije uvođenja u posjed izvršio uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra koji je izvršio podjelu parcela koje su predmet diobe, tako da su parcele podjeljene na dva jednaka dijela, te da je pri tome sud vodio računa da su obje parcele u površini i po kvalitetu jednake, te da i jedna i druga parcela imaju prilazni put. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je apelant u žalbi isticao prigovore o tome da je parcela k.č. 686 njegovo vlasništvo, odnosno poklon koji je dobio od majke i da se na toj parceli nalazi njegova stara kuća koju je on napravio 1958. godine, te je sud ocijenio da je navedeni prigovor irelevantan jer je isti apelant mogao isticati samo u postupku do donošenja izvršne isprave.

4. Općinski sud u Lukavcu je, u izvršnom predmetu tražioca izvršenja Džemala Husejnovića protiv apelanta kao izvršenika, radi diobe nekretnina i predaje u posjed nekretnina, donio rješenje, broj I-15/94 od 23. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-2074/03 od 29. oktobra 2004. godine, a kojim je konstatovao da je tražilac izvršenja uveden u posjed nekretnina i to parcela označenih po novom premjeru kao k.č. br. 686., k.č. br. 687, k.č. br. 688 i k.č. br. 689/2, što sve ukupno iznosi pov. Od 4135 m2, upisanih u pl. br. 128 k.o. Šikulje. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je rješenje prvostepenog suda, broj I-15/94 od 12. jula 1995. godine, postalo pravosnažno donošenjem rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-171/96 od 2. avgusta 1996. godine. Dalje, se navodi da je pismenim podneskom od 10. jula 1997. godine, tražilac izvršenja predložio nastavak izvršenja radi uvođenja u posjed nekretnina koje su mu pripale u vlasništvo na osnovu fizičke diobe nekretnina, budući da ih izvršenik nije želio dobrovoljno predati, odnosno izvršiti svoju obavezu. Zaključkom od 20. januara 1998. godine, prvostepeni sud je zakazao ročište radi uvođenja u posjed tražioca izvršenja za dan 6. februar 1998. godine, nakon čega je apelant sudu, 27. januara 1998. godine, dostavio prijedlog za odlaganje izvršenja do okončanja parničnog predmeta, broj P-106/94. Dalje, se navodi da prvostepeni sud nije preduzimao izvršne radnje sve do polovine 2003. godine, nakon čega u nekoliko navrata svojim zaključcima određuje izlaske na lice mjesta radi uvođenja tražioca izvršenja u posjed, da bi, 23. oktobra 2003. godine, uveo tražioca izvršenja u posjed spornih nekretnina. Dalje, se navodi da je apelant u svojoj žalbi isticao da on nije bio obavješten o danu i času sprovođenja izvršenja jer je od strane suda dobio obavještenje da će se uvođenje u posjed nekretnina održati na licu mjesta, 21. oktobra 2003. godine, ali da je sud izvršenje sproveo 23. oktobra 2003. godine. Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 203. do 206. Zakona o izvršnom postupku, te naveo da je u konkretnom slučaju rješenje o izvršenju, broj I-15/94 od 12. jula 1995. godine, postalo pravosnažno, 2. avgusta 1996. godine, a da sve od tada apelant nije dobrovoljno ispunio svoju obavezu. Sud je dalje naveo da apelantovo prisutvo na licu mjesta dana 23. oktobra 2003. godine, nije moglo rezultirati povoljnijim ishodom za njega, te da navedeni propust prvostepenog suda ne predstavlja povredu odredaba postupka koja je bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

5. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je rješenje Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-2074/03 od 29. oktobra, zadnje rješenje kojim je okončan postupak u vezi diobe nekretnina između njega i ostalih nasljenika. Apelant navodi da mu navedenim rješenjem nije data mogućnost žalbe «bilo kome» u čemu vidi udio člana vijeća sudije Gorana Nezirovića. Apelant ističe da ne smatra da je navedeni predmet pravilno i pravedno okončan i zato moli Ustavni sud da izvrši definitivnu podjelu bez prisustva trećih lica, naredi geometarski premjer i upis u k.o. ili predmet vrati na ponovni postupak uz prijedlog Ustavnog suda da se izvrši izuzeće svih onih sudija koji su do danas imali navedeni spis u svojoj nadležnosti i da imenuje nove sudije. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, prava na slobodu izražavanja u toku vođenja građanskih parnica i pravo na imovinu iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2 i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. U konkretnom slučaju, apelant osprava rješenje Kantonalnog suda, broj GŽ-2074/03 od 29. oktobra 2004. godine. Osporeno rješenje je donijeto u izvršnom postupku, te stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225). Navedenu praksu usvojio je i Ustavni sud, te je, također, zauzeo stav da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u slučaju da apelant propusti da iznese u parničnom postupku relevantnu činjenicu čije bi iznošenje možda utjecalo na drugačiji ishod tog parničnog postupka, jer iznošenje te činjenice u izvršnom postupku nije dovelo i nije moglo ni dovesti do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava u odnosu na parnični postupak (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine). Navedeni stavovi se mogu primjeniti i u odnosu na konkretan predmet, jer je osporeno rješenje doneseno u postupku izvršenja, a na osnovu zaključenog poravnanja u predmetu Osnovnog suda, broj R-30/85 od 29. maja 1987. godine, te se stoga, u navedenom postupku nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, već su ista utvrđena navedenim poravnanjem. Također, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan osporenim rješenjem nije odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već je samo dozvoljeno izvršenje na osnovu poravnanja kojim su utvrđena apelantova imovinska prava. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U odnosu na apelantove navode u vezi povrede njegovog prava na slobodu izražavanja tokom vođenja građanskih parnica, Ustavni sud konstatuje da sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, uključuje «slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacije i ideja bez miješanja javnih vlasti i bez obzira na granice». Na osnovu navedenog proizilazi da se apelant neosnovano poziva na povredu navedenog člana u sudskim postupcima, te stoga proizilazi da su ovi apelantovi u pogledu kršenja člana 10. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/04 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio