Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1114/04 (Agencija za lijekove Republike Srpske)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1114/04

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1114/04, rješavajući apelaciju Agencije za lijekove Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za lijekove Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1318/02 od 13. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Agencija za lijekove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Stevo Vojnović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 23. decembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1318/02 od 13.oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Trivuna Kozomare zatraženo je 30. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. januara 2005. godine a Trivun Kozomara 14. januara 2005. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 22. septembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Na osnovu raspisanog oglasa za prijem radnika 18. marta 2002. godine apelantica je donijela rješenje o prijemu u radni odnos Trivuna Kozomare, a kao datum zasnivanja radnog odnosa utvrđen je 1. maj 2002. godine. Zbog kašnjenja na posao i neredovnog izvršavanja radnih obaveza, apelantica je 19. augusta 2002. godine donijela rješenje o prestanku radnog odnosa Trivunu Kozomari na koje je imenovani podnio prigovor i istovremeno se obratio Ministarstvu za zaštitu svojih prava. Apelantica je rješenjem od 3. septembra 2002. godine odbila navedeni prigovor protiv prvostepenog rješenja.

7. Nakon obraćanja Ministarstvu, glavni republički inspektor Ministarstva je izvršio inspekcijski nadzor, sačinio zapisnik u kojem je konstatirao da je prestanak radnog odnosa nezakonit, a apelantici je naloženo da navedeno rješenje stavi van snage, te provede postupak za utvrđivanje odgovornosti radnika (disciplinski postupak).

8. Ministarstvo je 22. oktobra 2002. godine rješenjem odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu na navedeni inspekcijski zapisnik, uz obrazloženje da su apelanticinim postupanjem prekršene odredbe čl. 25. do 29. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/94) i člana 18. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02).

9. Postupajući po apelanticinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva, Vrhovni sud je u upravnom sporu 13. oktobra 2002. godine donio presudu kojom tužbu odbija uz obrazloženje da je prestanak radnog odnosa utvrđen zbog povreda radnih obaveza, a da pritom nije sporno da prethodno, u postupku disciplinske odgovornosti, nije utvrđeno činjenje povreda radnih obaveza na način propisan čl. 25. do 29. Zakona o radnim odnosima u državnim organima i članom 18. Zakona o radu. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni organ postupio pravilno, u smislu odredaba čl. 9. do 22. Zakona o inspekciji rada («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 32/01) kojima su utvrđena ovlaštenja inspektora rada u vršenju inspekcijskog nadzora, na način kako je naloženo zapisnikom glavnog republičkog inspektora. Prema ocjeni suda, u osporenom aktu nije naveden nijedan razlog iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94).

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenom sudskom odlukom povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na uživanje prava i sloboda bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i pravo na primjenu međunarodnih sporazuma pobrojanih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine iz člana II/7. Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Apelantica ističe da povredu navedenih prava vidi u tome što Vrhovni sud pogrešno prihvata činjenicu da je Trivun Kozomara bio u radnom odnosu kod apelantice, zanemarujući činjenicu da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi isključivo o nevažećem ili ništavom radnom odnosu. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno prihvatio, kao ispravno, postupanje Ministarstva i pogrešno utvrdio da su u predmetnoj stvari povrijeđeni zakonski propisi na štetu Trivuna Kozomare, a nije uopće ocijenio dokaze koje je ponudila apelantica u vezi sa okolnostima da imenovani radnik nije mogao istovremeno biti u radnom odnosu sa punim radnim vremenom na dva mjesta.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelantica organ uprave, da su prava, obaveze i odgovornost zaposlenih u tom organu uređeni Zakonom o radnim odnosima u državnim organima kojim je, između ostalog, propisano na koji način prestaje radni odnos. Jedan od njih je činjenje povrede radne obaveze koja mora biti dokazana u postupku, što u konkretnom slučaju nedostaje.

13. Trivun Kozomara, kao učesnik u postupku, u svom odgovoru istakao je da je apelacija neosnovana, te da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94) «Član 41. st. 1. i 2.

(1) Sud rješava spor presudom.

(2) Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni upravni akt.

Član 10. stav 1. tačka 3.

Upravni akt može se pobijati ako se u postupku koji je aktu prethodio nije postupalo prema pravilima postupka, a naročito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.

Član 59.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, u skladu s time će se primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku.»

15. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 58/03) «Član 2. st. 1. i 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.»

16. Zakon o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/94) «Član 29. st. 1. i 2.

(1) Disciplinski postupak protiv zaposlenog u državnom organu pokreće neposredni rukovodilac zaposlenog u državnom organu, odnosno zamjenik funkcionera koji rukovodi državnim organom.

(2) Svaki zaposleni u državnom organu i svako izabrano lice imaju pravo na inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka koja mora biti obrazložena.»

17. Zakon o inspekciji rada («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 32/01) «Član 9. tačka 5.

Inspektor ima pravo i dužnost da u vršenju nadzora naloži poslodavcu da preduzme potrebne mjere kojima se otklanjaju povrede prava radnika i povrede zakonskih i drugih propisa. Član 13. stav1.

Kada inspektor u vršenju nadzora utvrdi da je učinjena povreda prava radnika iz radnog odnosa ili povreda propisa iz oblasti zaštite na radu, ukazat će na to poslodavcu i odrediti rok za otklanjanje tih povreda, u zavisnosti od vrste i prirode povrede.»

VI. Dopustivost

18. Apelantica, kao državni organ, poziva se na kršenje ljudskih prava koja su zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, te na povrede koje su utvrđene samo Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

21. U pogledu dopustivosti apelacije koja se odnosi na kršenje ljudskih prava koja su zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća na svoju noviju jurisprudenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine) prema kojoj član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine daje pravo državnim organima da mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu s obzirom na to da spomenuti član ni u kom slučaju ne dijeli ustavna prava prema prirodi stranaka u postupku. S druge strane, Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu i ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa.

22. Dalje, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 1318/02 od 13. aprila 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 27. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantica se žali na kršenje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

28. U apelaciji apelantica se žali, uglavnom, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ističući da Vrhovni sud nije odgovorio na navode i zahtjev iz tužbe tako da poništi rješenje glavnog republičkog inspektora, a potvrdi rješenje o prestanku radnog odnosa koje je donijela apelantica, odnosno da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi isključivo o nevažećem ili ništavom radnom odnosu, a ako je tako, onda nema mjesta za primjenu Zakona o radnim odnosima u državnim organima, niti Zakona o radu.

29. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da ispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavno pravo, a to su slučajevi ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/02).

30. Ustavni sud naglašava da se iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda može zaključiti da sadrži sve razloge koje je sud smatrao potrebnim i bitnim kako bi mogao donijeti odluku. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantica organ uprave koji je bez provođenja disciplinskog postupka za povredu radne obaveze svom uposleniku donio rješenje o prestanku radnog odnosa, da je glavni republički inspektor, kao prvostepeni organ, nakon izvršenog inspekcijskog pregleda izrekao mjeru da se doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa stavi van snage i provede postupak u kojem će se eventualno utvrditi povreda radne obaveze, pa tek onda donijeti odgovarajuće rješenje. Ovakvu odluku potvrdilo je i Ministarstvo, kao drugostepeni organ, a Vrhovni sud je, nakon što je apelantica podnijela tužbu u kojoj je isključivo traženo da se poništi rješenje glavnog republičkog inspektora i da se potvrdi rješenje o prestanku radnog odnosa, u upravnom sporu tužbeni zahtjev odbio uz obrazloženje da u osporenom aktu nije ostvaren nijedan navod iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak, jer je sud odlučivao u granicama podnesenog zahtjeva, a kojim nije traženo da se poništi rješenje kojim je zasnovan radni odnos, već da se poništi upravni akt koji je donio glavni republički inspektor. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nisu uredu apelanticini navodi da je došlo do povrede prava na pravičan postupak i da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da imenovani nije ni mogao biti u radnom odnosu, jer takav zahtjev u tužbi nije iznesen. Svoju odluku Vrhovni sud zasnovao je u granicama podnesenog apelanticinog zahtjeva.

31. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije zloupotrijebio, niti proizvoljno primijenio pozitivne propise time što je, na osnovu Zakona o upravnim sporovima, apelanticin tužbeni zahtjev odbio, navodeći da je neosnovan. Iz navedenog proizlazi da ovakvom primjenom pozitivno-pravnih propisa nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud detaljno i dovoljno obrazložio svoju odluku, u granicama zahtjeva koji je iznijela apelantica.

32. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nediskriminacija

33. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

34. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantici postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje smatra se diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

35. U apelaciji apelant nije naveo nijednu činjenicu, niti dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga je Ustavni sud navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije ocijenio kao paušalne.

36. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Ostali navodi

37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

38. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer se apelantica u osporenoj odluci žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1114/04 (Agencija za lijekove Republike Srpske) | Sudska praksa | Aktio