Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-743/04 (Z. B.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Građanski postupak
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-743/04
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 743/04, rješavajući apelaciju Zlatana Bašagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Zlatana Bašagića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neodlučivanja o privremenoj mjeri u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P- 463/03 i predmetu Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1043/05 (Rješenje o prekidu postupka Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P- 463/03 od 28. aprila 2005. godine).
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj Gž-1043/05 povodom žalbe na Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-463/03 od 28. aprila 2005. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zlatan Bašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-463/03.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 2/04), od Osnovnog suda zatraženo je 4. augusta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 23. augusta i 24. oktobra 2005. godine zatraženo je od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) da dostavi odgovor na apelaciju i predmetni sudski spis, te od Danijele Kovačević i Dijane Vuković da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud dostavio je 10. oktobra 2005. godine odgovor na apelaciju, kao i predmetni spis. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, već je obavijestio Ustavni sud da se predmetni sudski spis nalazi u Okružnom sudu radi rješavanja žalbe. Danijela Kovačević i Dijana Vuković, koje zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, dostavile su odgovor na apelaciju 7. novembra 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 26. oktobra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem broj 05-050-02-5744/99 od 4. marta 2002. godine koje je donijelo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave), na osnovu čl. 17. i 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99 i 31/99), potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci u Vilsonovoj ulici br. 7/4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), vlasništvo preduzeća „Energomont“ Banja Luka. Navedenim rješenjem apelantu je dopušteno da vrati u posjed predmetni stan, te je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana Dijani Vuković i Danijeli Kovačević, koje su predmetni stan koristile na osnovu rješenja koje je izdalo preduzeće „Čajevec-holding“. Navedenim rješenjem privremenim korisnicima je naloženo da predmetni stan vrate u apelantov posjed, a istovremeno je konstatirano da privremeni korisnici nemaju pravo na alternativni smještaj, te da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
7. Žalba na rješenje prvostepenog organa uprave odbijena je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 05- 050-01-16/03 od 28. januara 2003. godine, koje je doneseno na osnovu člana 8. Zakona o državnoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/94) i člana 190. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02).
8. Nakon toga, prvostepeni organ uprave je donio Zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-050-02-02-5744/99 od 11. februara 2003. godine kojim se utvrđuje da je prvostepeno rješenje postalo izvršno, te da Dijana Vuković i Danijela Kovačević mirnim putem treba da predaju predmetni stan apelantu u posjed, slobodan od lica i stvari, najkasnije do datuma kada je zakazana deložacija, tj. do 24. februara 2003. godine. Zaključak o dozvoli izvršenja zasniva se na članu 208. stav 1. Zakona o upravnom postupku.
9. Zaključak o dozvoli izvršenja nije realiziran. Dijana Vuković i Danijela Kovačević podnijele su Osnovnom sudu prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom se tražila obustava zakazane deložacije, tvrdeći da imaju uredno zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, te da vlasnik predmetnog stana nije dao saglasnost za prijenos stanarskog prava na apelanta. Osnovni sud je usvojio prijedlog, te je, u vanparničnom postupku van ročišta za glavnu raspravu, donio Rješenje broj R-187/03 od 21. februara 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru obustave Zaključka o dozvoli izvršenja broj 05-050-02-02-5744/99 od 11. februara 2003. godine. Navedenim rješenjem Osnovni sud je naložio Dijani Vuković i Danijeli Kovačević da u roku od 30 dana od dana izdavanja privremene mjere pokrenu parnični postupak radi utvrđivanja statusa predmetnog stana, jer će u protivnom izdata privremena mjera biti opozvana. Nakon apelantovog prigovora, spomenuta privremena mjera je opozvana Rješenjem Osnovnog suda broj R-187/03 od 19. maja 2003. godine koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2129/03 od 16. januara 2004. godine.
10. U međuvremenu, tj. 6. marta 2003. godine, Dijana Kovačević i Danijela Vuković su podnijele tužbu Osnovnom sudu radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora na osnovu koga koriste predmetni stan. Predmetnom tužbom tuženi su: Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banja Luka, apelant, preduzeće „Hidromontaža“ iz Banje Luke, preduzeće „Termomontaža“ iz Banje Luke, preduzeće „Bemind“ iz Banje Luke i preduzeće „Elmont“ iz Banje Luke. Navedeni parnični predmet je dobio broj P-463/03, a u tom predmetu, na prijedlog tužiteljica van ročišta za glavnu raspravu, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-463/03 od 9. jula 2003. godine kojim se određuje privremena mjera, te nalaže prvostepenom organu uprave da obustavi izvršenje povodom Zaključka o dozvoli izvršenja broj 05-050-02-02-5744/99 od 11. februara 2003. godine. Rješenjem broj P-463/03 od 9. jula 2003. godine određeno je i da donesena privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka. U pravnoj pouci navedeno je da je protiv rješenja o privremenoj mjeri dopuštena žalba Okružnom sudu, ali da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Pravni osnov za donošenje privremene mjere Osnovni sud je našao u odredbama člana 442. tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94).
11. Apelantov opunomoćenik je podnescima od 28. oktobra i 11. novembra 2003.
godine obavijestio Osnovni sud da ga je apelant ovlastio za zastupanje u ovoj pravnoj stvari, te je tražio da mu se odmah dostavi predmetna odluka o određivanju privremene mjere. Rješenje o privremenoj mjeri broj P-463/03 od 9. jula 2003. godine, kao i predmetnu tužbu od 6. marta 2003. godine Osnovni sud je dostavio apelantovom opunomoćeniku 17. decembra 2003. godine. Nakon što su mu uručene privremena mjera i predmetna tužba, apelant je, posredstvom svog opunomoćenika, Osnovnom sudu 22. decembra 2003. godine dostavio podnesak kojim osporava razloge za donošenje privremene mjere osiguranja, a 5. januara 2004. godine dostavio je odgovor na tužbu. U međuvremenu je stavljen van snage Zakon o parničnom postupku na osnovu koga je Osnovni sud donio predmetno rješenje kojim je određena privremena mjera. Stoga je apelant, u skladu sa odredbama člana 454. stav 1. novog Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03), koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, dostavio svoje podneske kojima je dao odgovor na tužbu, te osporio razloge za donošenje „privremene mjere osiguranja“.
12. Podnescima od 20. februara i 10. marta 2004. godine apelant je urgirao radi zakazivanja rasprave o ovom predmetu, naglašavajući da se radi o hitnom postupku, u kojem je donesena privremena mjera zbog koje on ne može da se vrati u svoj dom, te da predmet treba zadužiti drugi sudija s obzirom na to da sudija koji je donio privremenu mjeru nije izabran prilikom reizbora sudija. Osnovni sud je zakazao raspravu za 22. april 2004. godine. Predmetna rasprava održana je u 9 sati, kojoj apelant nije pristupio (na dostavnici o primljenom pozivu za raspravu nije naznačeno vrijeme kad će se rasprava održati, a apelant tvrdi da je usmeno bio obaviješten da je rasprava zakazana za 9.30 sati). Međutim, na raspravi je konstatirano da su tužiteljice podneskom od 21. aprila 2004. godine uredile tužbu zbog čega je, na prijedlog tužiteljica, rasprava odgođena da bi se ostali tuženi mogli izjasniti o uređenoj tužbi. Podneskom od 29. aprila 2004. godine apelant se izjasnio o uređenoj tužbi, a podnescima od 14. maja i 16. juna 2004. godine urgirao je kod predsjednika Osnovnog suda da se njegov predmet presignira novom sudiji s obzirom na to da je hitne prirode, a sutkinja koja je rješavala njegov predmet otišla je na porodiljsko bolovanje. Predsjednik odjeljenja Osnovnog suda 9. septembra 2004. godine izdao je naredbu da se apelantov predmet presignira drugom sudiji.
13. Nakon toga, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-463/03 od 8. oktobra 2004. godine kojim se konstatira da su tužiteljice povukle tužbu u odnosu na dio tuženih, tj. preduzeća: „Hidromontaža“, „Termomontaža“ i „Bemind“. Potom su zakazane i održane rasprave prema datumima kako slijedi: 1. februar, 9. i 21. mart i 4. april 2005. godine, kada je glavna rasprava zaključena. Apelant je bio prisutan svim raspravama. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-463/03 od 28. aprila 2005. godine kojim je prekinuo parnični postupak koji se vodi povodom tužbi tužiteljica do okončanja upravnog spora koji su tužiteljice pokrenule pred Vrhovnim sudom Republike Srpske protiv Rješenja drugostepenog organa uprave broj 05-050-01-16/03 od 28. januara 2003. godine. Osnovni sud je smatrao da u ovom parničnom postupku prethodno pitanje jeste da li apelant ima ili nema pravo na povrat predmetnog stana, koje će se konačno riješiti u upravnom sporu. Navedenim rješenjem Osnovni sud je stavio van snage svoje Rješenje broj P- 463/03 od 9. jula 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru obustave izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja broj 05-050-02-02-5744/99 od 11. decembra 2003. godine.
14. U dijelu obrazloženja u kojem se daju razlozi za stavljanje van snage rješenja o određivanju privremene mjere Osnovni sud je naveo da je članom 12.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 65/01) bilo dato ovlaštenje sudovima da mogu donijeti naredbu kojom se obustavlja postupak izvršenja pred nadležnim organom uprave kada se predoči dokaz u formi pismenog ugovora o prijenosu prava, u skladu sa domaćim zakonom, i nastanku nenadoknadive štete za izvršenika u slučaju da se postupak izvršenja nastavi. Navedeni član 12.a) brisan je novim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 39/03). Ovim zakonom se sada daje ovlaštenje organima uprave, koji provode izvršenje na osnovu odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, da u određenim slučajevima mogu prekinuti postupak na osnovu odredaba Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitanja, te stranke uputiti na parnični postupak koji treba da pokrenu pred nadležnim sudom. Iz citiranih zakonskih odredaba Osnovni sud zaključuje da više nema nadležnost da donosi privremene mjere i obustavlja izvršenja koja se vode na osnovu upravnih akata pred organima uprave, jer je sada ta nadležnost data organima uprave.
15. Tužiteljice su 18. maja 2005. godine izjavile žalbu Okružnom sudu na Rješenje Osnovnog suda broj P-463/03 od 28. aprila 2005. godine. Apelant je dao odgovor na žalbu 15. juna 2005. godine. Trenutno se cjelokupan prvostepeni spis nalazi u Okružnom sudu. Žalbeni spis dobio je poslovni broj Gž-1043/05.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant je podnio apelaciju 20. augusta 2004. godine, kada je Rješenje o privremenoj mjeri broj P-463/03 od 9. jula 2003. godine bilo i dalje na snazi, a Osnovni sud nije razmatrao apelantove prigovore koji se tiču razloga i zakonskih ovlaštenja za donošenje privremene mjere. Rješenje o privremenoj mjeri doneseno je van ročišta za glavnu raspravu i o njemu se apelant nije imao priliku izjasniti sve dok mu rješenje nije dostavljeno 17. decembra 2003. godine. Pri takvim okolnostima apelant je smatrao da Osnovni sud, ne rješavajući njegov prigovor na predmetno rješenje o privremenoj mjeri, krši njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čija je posljedica i kršenje njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Ustavni sud naglašava da na osnovu saznanja iz predmetnih sudskih spisa, koje su dostavili Osnovni i Okružni sud, proizlazi da se nakon podnošenja apelacije i dalje prolongira deložacija privremenih korisnika iz predmetnog stana na način koji je opisan u prethodnom dijelu obrazloženja, tako da je sada postalo sporno pitanje konačnog odlučivanja o Rješenju o prekidu postupka Osnovnog suda broj P-463/03 od 28. aprila 2005. godine, kao i odlučivanje o predmetu u Okružnom sudu broj Gž-1043/05 koji je formiran povodom žalbe tužiteljica na Rješenje o prekidu postupka Osnovnog suda broj P-463/03 od 28. aprila 2005. godine.
18. Iz navedenog proizlazi da je time što nije odlučivano o privremenoj mjeri zaustavljen povrat u posjed predmetnog stana koji predstavlja apelantov dom, a time apelant nije mogao ni realizirati svoj status nosioca stanarskog prava koje predstavlja njegovu imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da nije ispitivao žalbu na Rješenje Osnovnog suda broj P-463/03 od 28. aprila 2005. godine, kojim je prekinut predmetni parnični postupak, te stavljeno van snage ranije rješenje o određivanju privremene mjere, jer se radi o predmetu iz 2005. godine, a Okružni sud ima neriješenih predmeta iz 2003. godine koji predstavljaju prioritet u rješavanju. Osim toga, Okružni sud smatra da je apelacija nedopustiva zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu u vezi s čim se poziva na odredbe člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda koji je ranije važio.
20. Danijela Vuković i Dijana Kovačević smatraju da je apelacija bespredmetna, te predlažu da se ona odbaci zbog toga što nisu ispunjene procesne pretpostavke ili da se odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03) „Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 454. stav 1.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.“
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) „Član 442.
U toku postupka sud može po službenoj dužnosti i bez saslušanja protivne stranke odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u izvršnom postupku radi otklanjanja hitne opasnosti protivpravnog oštećenja ili sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenadoknadive štete. Protiv ovog rješenja nije dopuštena posebna žalba.“
23. Zakon o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02) „Član 132. stav 1.
Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješavanje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može pod uvjetima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
Član 255. stav 1.
Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ispunjenja nenovčanih i novčanih obaveza.
Član 259.
Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom-sudskim putem (sudsko izvršenje).
Administrativno izvršenje provode organi uprave prema odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje-nadležni sud prema propisima koji važe za sudsko izvršenje. Član 260.
Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem.
Izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza provodi se sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza iz primanja po osnovu radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika.
Član 261. stav 1.
Administrativno izvršenje provodi organ koji je o upravnoj stvari rješavao u prvom stepenu ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.
Član 265.
Administrativno izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i provedene radnje poništiti ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema licu koje nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od ovog zahtjeva, odnosno ako je izvršni naslov poništen ili ukinut.
Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveza dopušten poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.“
24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 39/03 od 3. juna 2003. godine) „Član 6.
U članu 25. stav 2. mijenja se i glasi:
'U slučaju spora o valjanosti prijenosa prava na nekretnini, nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o općem upravnom postupku koji regulira prethodna pitanja s ciljem donošenja odluke u sporu. Izuzetno od odredaba Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da je po osnovu prijenosa prava pravo na nekretninu stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da promet nekretnina nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, s ciljem uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prijenosa.' Član 7.
U članu 25. dodaje se novi stav 3. koji glasi:
'Izuzetno, u slučaju spora o valjanosti prijenosa prava na nekretnini, kada je prije 29. decembra 2001. godine nadležni organ donio rješenje o vraćanju nekretnine koje nije izvršeno, nadležni organ će po službenoj dužnosti odgoditi izvršenje do donošenja pravosnažne sudske odluke, pod uvjetom da zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka kod nadležnog suda.'»
25. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 65/01 od 21. decembra 2001. godine) „Član 6.
Poslije člana 12. dodaje se novi član 12.a) koji glasi:
'Član 12.a) Nadležni organ uprave upućuje podnosioca žalbe na pokretanje postupka pred nadležnim sudom u roku od 30 dana da bi dokazao da je nosilac prava iz odluke Komisije prenio svoja prava na podnosioca žalbe, na dobrovoljan i zakonit način, nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije.
Nadležni sud može donijeti posebnu naredbu kojom se obustavlja postupak izvršenja pred nadležnim organom uprave do donošenja odluke suda, kada apelant može da pokaže dokaz u formi pismenog ugovora o prijenosu prava u skladu sa domaćim zakonom i nastanku nenadoknadive štete za izvršenika u slučaju da se postupak izvršenja nastavi.'“
26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 39/03 od 3. juna 2003. godine) „Član 2.
U članu 7. dodaju se novi st. 7. i 8. koji glase:
'U slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prijenosu prava, nadležni organ uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o općem upravnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom s ciljem odlučivanja o navodima.
Izuzetno, u slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije i kada je nadležni organ uprave donio zaključak o dozvoli izvršenja prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji još nije izvršen, nadležni organ uprave će po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja do donošenja pravosnažne sudske odluke ukoliko zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentira važeći ugovor o zamjeni ili prijenosu prava.' Član 5.
Član 12.a) se briše.“
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
30. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
31. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant prvenstveno poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do meritorne odluke u postupku koji se odnosi na privremenu mjeru koju je donio Osnovni sud, kojom je zaustavljena predaja predmetnog stana u posjed apelantu, za koji apelant tvrdi da predstavlja njegov dom i njegovu imovinu. Ovdje se naglašava da u vrijeme podnošenja apelacije Osnovni sud uopće nije razmatrao apelantove prigovore koji se odnose na razloge za određivanje privremene mjere Rješenjem tog suda broj P-463/03 od 9. jula 2003. godine. U međuvremenu, Osnovni sud je razmotrio apelantove prigovore u vezi sa predmetnom privremenom mjerom, te donio Rješenje broj P-463/03 od 28. aprila 2005. godine kojim je stavio van snage prijašnju privremenu mjeru. Međutim, na navedeno rješenje je izjavljena žalba koju još nije riješio Okružni sud. Dakle, još uvijek nema konačne odluke o privremenoj mjeri.
32. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi presudu Evropskog suda, Cardot protiv Francuske, od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34.). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski i prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, od 6. decembra 1980., serija A, broj 40, stav 35.). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
33. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21.).
35. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.
VII. Meritum
37. Apelant smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom[...].“
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da se apelant žali da nije donesena meritorna odluka o pitanju privremene mjere, koja je određena u parničnom postupku koji se vodi radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o korištenju stana. Posljedica toga je da je zaustavljeno izvršenje predaje u posjed predmetnog stana apelantu, koje se izvršavalo prema pravilima Zakona o općem upravnom postupku.
40. Prema praksi Ustavnog suda i bivše Evropske komisije za ljudska prava, privremena mjera određuje apelantovu privremenu poziciju do konačnog rezultata u glavnom postupku, te, prema tome, postupak donošenja rješenja o izdavanju privremene mjere ne određuje apelantova građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je postupak donošenja rješenja o izdavanju privremene mjere ratione materiae inkompatibilan sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 63/03 od 26. juna 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 38/03, tač. 21. i 22.).
41. Navedena stanovišta se uvijek mogu primijeniti u slučajevima kada privremena mjera utvrđuje apelantovu privremenu poziciju u postupku koji je odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, koji još uvijek nije pravosnažno završen, te nakon čijeg završetka će privremena mjera prestati da važi. Takvo stanovište je i logično, jer u tom slučaju apelant još uvijek nema utvrđena građanska prava i obaveze, već njih upravo utvrđuje u postupku u kome se onda donosi privremena mjera, koja tada samo privremeno rješava njegovu poziciju.
42. Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji na koju se može primijeniti navedena praksa. Ovdje se radi o slučaju kada je privremena mjera donesena u parničnom postupku, u kome se utvrđuju apelantova građanska prava i obaveze (pravna valjanost ugovora o korištenju predmetnog stana), ali ta privremena mjera nije imala cilj da utvrdi apelantovu privremenu poziciju u predmetnom parničnom postupku. Upravo suprotno, predmetna privremena mjera je zaustavila izvršenje pravosnažnih rješenja organa uprave, koji su u upravnom postupku utvrdili da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te su mu dopustili povrat u posjed tog stana, nakon čega je, prema pravilima upravnog postupka, određeno izvršenje s ciljem realizacije utvrđenih apelantovih prava.
43. Prema tome, apelant ne može realizirati svoja prava pravosnažno utvrđena u upravnom postupku dok se meritorno ne riješi pitanje opravdanosti i zakonitosti predmetne privremene mjere donesene u parničnom postupku. U skladu s tim, u situaciji kada se privremenom mjerom donesenom u postupku u kome se tek utvrđuju građanska prava i obaveze zaustavlja realizacija prava ili obaveza pravosnažno utvrđenih u drugom postupku, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, apelant ima pravo zahtijevati da se ispita da li se u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije donosi meritorna odluka, kojom će se riješiti opravdanost i zakonska osnovanost donošenja privremene mjere, koja je zaustavila izvršenje apelantovih pravosnažno utvrđenih prava.
Period koji se uzima u obzir
44. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
45. U konkretnom slučaju postupak je počeo 9. jula 2003. godine, kada je Osnovni sud donio rješenje o privremenoj mjeri koje je kasnije stavio van snage svojim drugim rješenjem broj P- 463/03 od 28. aprila 2005. godine. Međutim, predmetni postupak u vezi sa ispitivanjem opravdanosti i zakonitosti donošenja spomenute privremene mjere još nije završen, jer je na navedeno rješenje izjavljena žalba, a žalbeni postupak se vodi pred Okružnim sudom pod brojem Gž-1043/05. Dakle, konstatira se da predmetni postupak ukupno traje oko dvije godine i tri mjeseca, koji se ubrajaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
Složenost predmeta i njegov značaj za apelanta
46. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba da izvede, te procijeniti pravna pitanja koja treba da riješi. U ovom slučaju Ustavni sud neće ispitivati složenost postupka u vezi sa glavnim pitanjem, tj. utvrđivanjem pravne valjanosti ugovora o korištenju predmetnog stana. Ustavni sud će ispitati da li je složen postupak u vezi sa izdavanjem predmetne privremene mjere, jer je to, ustvari, predmet ove apelacije. Općenito govoreći, Ustavni sud ne smatra da se bilo koji postupak koji se tiče donošenja privremene mjere može okarakterizirati kao naročito složen. Osnovna karakteristika postupka za izdavanje privremene mjere jeste da je on, prije svega, hitan. U takvom postupku sud treba samo da procijeni da li će nedonošenjem privremene mjere nastupiti neotklonjive štetne posljedice i da li ima, naravno, zakonsko ovlaštenje da može donijeti takvu privremenu mjeru. Prema tome, predmetni postupak koji se tiče izdavanja privremene mjere ne može se okarakterizirati kao naročito složen. Međutim, za predmetni postupak koji se tiče izdavanja privremene mjere može se reći da je hitan, te da je izuzetno značajan za apelanta, jer ako se on ne završi, produžava se apelantova neizvjesnost u vezi sa povratkom u predmetni stan za koji mu je nadležni organ uprave utvrdio pravo na povrat u posjed i povodom toga odredio izvršenje. Ponašanje podnosioca apelacije
47. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Imajući u vidu stanje predmetnog sudskog spisa, Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem nije doprinio da se konačna odluka o predmetnoj privremenoj mjeri ne donese u razumnom roku. Apelant nije došao na raspravu 22. aprila 2004. godine, međutim, u spisu nema dokaza da je sud obavijestio apelanta o ispravnom vremenu (ne datumu) održavanja te rasprave, a ni u izjašnjenju Osnovnog suda nije ništa navedeno u vezi s tim. Čak i u slučaju da je apelant prisustvovao navedenoj raspravi, ona bi morala biti odgođena s obzirom na to da su tužiteljice dan prije toga u sudski spis uložile podnesak kojim uređuju tužbu, o čemu su se ostale stranke trebale izjasniti. U ostalom dijelu apelant je bio ažuran, tj. čim su mu uručene predmetna privremena mjera i tužba, apelant se vrlo brzo izjasnio u vezi s njima, bio je prisutan na svim raspravama, odgovarao je na pismene podneske tužiteljica i konstantno je urgirao da se zakažu i održe rasprave, naglašavajući da se radi o hitnom predmetu, te da sud nije imao zakonskog uporišta da odredi ovakvu privremenu mjeru.
Ponašanje suda
49. Ustavni sud je prethodno konstatirao da o predmetnoj privremenoj mjeri nije donesena konačna meritorna odluka dvije godine i tri mjeseca. Osim toga, Ustavni sud je konstatirao da je vrlo hitan postupak u kome se meritorno treba da ispitaju zakonska osnovanost i osnovanost donošenja privremene mjere, te da je odlučivanje o privremenoj mjeri u ovom slučaju izuzetno značajno za apelanta. Također, Ustavni sud je konstatirao i da apelant svojim postupcima nije doprinio da se odluka o privremenoj mjeri ne donese u razumnom roku.
50. Pri postojanju navedenih okolnosti Ustavni sud smatra da je nedopustivo da se o privremenoj mjeri ne donosi konačna meritorna odluka dvije godine i tri mjeseca, posebno kad se imaju u vidu hitnost ovog postupka i njegov značaj za apelanta, jer mu ovaj postupak praktično onemogućava izvršenje već utvrđenih prava. Dakle, predmetna privremena mjera je pravosnažna od 9. jula 2003. godine, a cjelokupni spis ukazuje da Osnovni sud ovaj predmet nije smatrao hitnim. Na to upućuju činjenice da je predmet duže vrijeme bio neraspoređen, jer sudija koji je donio privremenu mjeru nije izabran prilikom reizbora, nakon čega sutkinja koja je zadužila ovaj predmet odlazi na porodiljsko odsustvo. Okolnosti da sudija nije izabran, a da druga sutkinja odlazi na porodiljsko odsustvo nisu razlozi koji mogu opravdati to što ovako hitan predmet nije uzet u rad. Tek nakon više apelantovih urgencija upućenih predsjedniku suda predmet je zadužila sutkinja koja ga je riješila u prvom stepenu 28. aprila 2005. godine. Prema tome, Ustavni sud smatra da se gubi smisao rješavanja privremene mjere kao hitnog postupka ako se taj postupak ne okončava u roku od dvije godine i tri mjeseca bez apelantove krivice. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju prvenstveno odgovoran Osnovni sud što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku.
51. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti argument Okružnog suda o tome što ovaj predmet nije uzet u rad, zato što je odluka koja se pobija žalbom donesena 2005. godine, a taj sud ima neriješenih žalbenih predmeta iz 2003. godine. Naime, iako je tačno da je prvostepena odluka nakon nepotrebnog odgađanja donesena 2005. godine, ona se tiče privremene mjere koja zahtijeva hitno rješavanje zbog čega se ovaj predmet mora odmah uzeti u rad. Što se tiče prigovora Okružnog suda u pogledu dopustivosti ovog predmeta, Ustavni sud napominje da je dopustivost apelacije obrazložena u prethodnom dijelu ove odluke.
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
VIII. Zaključak
53. Apelant ima pravo da se poziva na član 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa suđenjem u razumnom roku kada se privremenom mjerom donesenom u parničnom postupku, u kome tek treba da se utvrde građanska prava i obaveze, zaustavlja izvršenje koje se provodi prema pravilima Zakona o općem upravnom postupku na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa uprave kojim su utvrđeni određena prava i obaveze.
54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić