Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/04 (D. M.)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-923/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembar 2005. godine, u predmetu broj AP-923/04, rješavajući apelaciju Draginje Mijatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draginje Mijatović, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 877/02 od 4. avgusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Draginja Mijatović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Niševića, Općina Prijedor, podnijela je, 21. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-877/02 od 4. avgusta 2004. godine.

2. Apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom, protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave), broj 01-372-654/01 od 5. juna 2002. godine, kojim je odbijena žalba apelantice protiv rješenja Opštinske uprave, Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave), broj 08-372- 28/01 od 12. marta 2002. godine, kojim je odbijen apelanticin zahtijev da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Prijedoru, u ulici Ilije Bursaća broj 51, na kome je nosilac stanarskog prava bila apelanticina pokojna kćerka Radana Radić.

3. Vrhovni sud je donio presudu, broj U-877/02 od 4. avgusta 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 38. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/94), prema kojima sud upravni spor rješava, u principu, na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Iz pismenih dokaza koji se nalaze u spisu, kao i činjenica utvrđenih u upravnom postupku proizilazi sljedeće: a) apelanticina kćerka Radana Radić bila je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu sve do svoje smrti, 3. novembra 1997. godine; b) Centar javne bezbijednosti Prijedor, rješenjem od 7. novembra 1997. godine, predmetni stan je dodijelio na korištenje svom radniku R.K; c) apelantica je podnijela, 14. marta 2000. godine, zahtijev za prenos stanarskog prava, koji je odbijen dopisom davaoca stana na korištenje od 17. marta 2000. godine; d) apelantica je, 2. aprila 2001. godine, podnijela zahtijev za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je odbijen rješenjem prvostepenog organa uprave od 16. maja 2001. godine; e) drugostepeni organ uprave rješenjem od 8. oktobra 2001. godine, je poništio rješenje prvostepenog organa uprave dajaući uputu koje činjenice treba utvrditi u ponovnom postupku; f) nakon toga prvostepeni organ uprave donio je rješenje od 12. marta 2002. godine, protiv kojeg je apelantica podnijela žalbu drugostepenom organu uprave, a koja je odbijena rješenjem od 5. juna 2002. godine, protiv kojeg je palenatica tužbom pokrenula upravni spor.

4. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da apelantica nije živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava. To je utvrđeno na temelju slijedećih dokaza: a) u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava apelantica je imala prijavljeno prebivalište u mjestu Niševići, dok na adresi predmetnog stana nikad nije bila prijavljena; b) apelantica je bila prijavljena na opštem biračkom spisku u mjestu Niševići, na kojoj adresi joj je bila kontinuirano isplaćivana penzija; c) iz podataka o utrošku električne energije, za period od 1. april 1997. godine do 1. oktobar 1997. godine, vidljivo je da je potrošnja električne energije za taj period iznosila svega 1 KM, što ukazuje da apelantica u to vrijeme, a prije smrti kćerke, uopšte nije boravila u tom stanu, čak i kad se uzme u obzir težina bolesti njene kćerke koja je taj period provela na liječenju; d) saslušani svjedoci izjavili su da je apelantica povremeno obilazila kćerku, ali ne i da je sa njom živjela u predmetnom stanu. Na temelju ovako izvedenih dokaza, Vrhovni sud je smatrao da su prvostepeni i drugostepeni organ uprave pravilno odbili apelanticin zahtijev, da se donese rješenje koje će u smislu člana 28. Zakona o stambenim odnosima zamijeniti ugovor o korištenju predmetnog stana.

5. Osim toga, Vrhovni sud je odbio apelanticine prigovore da u radnjama davaoca predmetnog stana na korištenje, kao i lica kome je isti dodijeljen postoje elementi protivpravnosti, navodeći da, ukoliko apelantica smatra da takve radnje zaista postoje, na raspolaganju ima širok dijapazon oblika pravne zaštite. U konkretnom slučaju, bilo kakvo protivpravno ponašanje drugih lica u odnosu na apelanticu u pogledu predmetnog stana, nije prepreka da organi uprave provedu postupak i odluče o apelanticinom zahtijevu za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana. Vrhovni sud je odbio i apelanticine prigovore da je odbijanjem njenog zahtijeva, za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, povrijeđeno njeno pravo na imovinu koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je naveo da stanarsko pravo ima karakter imovinskog prava, ali da ono ni u kom slučaju ne može biti predmet nasljeđivanja, kao i da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo onu imovinu koja postoji, dok ne štiti imovinu čije se sticanje tek očekuje.

6. Apelantica se poziva na kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako se apelantica nije eksplicitno pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali i na povredu tog prava. Naime, apelantica smatra da su organi uprave i Vrhovni sud pogrešno primjenili materijalno pravo, jer su ocijenili da ona nije član porodičnog domaćinstva svoje kćerke, koja je bila nosioc stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelantica smatra da joj je na nezakonit i nedozvoljen način onemogućeno korištenje predmetnog stana, jer je ovo pravo trebala dokazivati i osporavati druga strana, a ne ona. Apelantica navodi da je ona bila član porodičnog domaćinstava svoje kćerke, ali da se nije prijavila na navedenu adresu, jer nije očekivala tako ranu smrt njene kćerke, niti je sa njom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju. Osim toga, apelantica navodi da su je uniformisani policajci, ubrzo nakon smrti njene kćerke, nasilno izbacili iz predmetnog stana, a da joj o tome nisu uručili nikakav pismeni akt, niti su izvršili popis zatečenih stvari.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno“.

8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati uvjerljivo. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant ne snosi posljedice kršenja zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije svodi se na apelanticine prigovore da nije imala pravično suđenje, jer su organi uprave i Vrhovni sud pogrešno primjenili materijalno pravo, te su ocijenili da ona nije član porodičnog domaćinstva svoje kćerke, koja je bila nosioc stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Vrhovni sud je, u konkretnom slučaju, odluku donio na temelju činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Međutim, Ustavni sud je, u svojoj odluci, broj U-8/00 od 5. maja 2000. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 22/00), zauzeo stav da „činjenica da Vrhovni sud [...] rješava upravni spor, u pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, je također u saglasnosti sa članom 6. spomenute konvencije (član II/3.e) Ustava Bosne i Herceovine“. Imajući u vidu navedeni stav Ustavnog suda, nije od uticaja za pravično suđenje okolnost da je Vrhovni sud presudu donio na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku.

11. U konkretnom slučaju, apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom Vrhovnog suda, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne od strane Vrhovnog suda (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, apelantica samo navodi da je ona član porodičnog domaćinstva i da je živjela sa svojom kćerkom koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pri tom ne nudi nikakve relevantne dokaze, kojim bi osporila dokaze na temelju kojih je, u upravnom postupku, utvrđeno da ona nije bila član porodičnog domaćinstva. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

12. Ustavni sud smatra i da su očigledno (prima facie) neosnovani apelanticini navodi da je došlo do povrede prava na dom i imovinu. Naime, iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da su navedena prava povrijeđena pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je prethodno obrazložio zašto smatra da su očigledno neosnovani navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim apelanticine navode da je došlo do kršenja prava na dom i prava na imovinu, jer činjenično stanje utvrđeno u predmetnom upravnom postupku ukazuje da predmetni stan nije predstavljao apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, niti njenu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, apelantica nema „opravdan zahtijev“ u pogledu kršenja prava na dom i imovinu u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/04 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio