Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1045/04 (S. M.)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

Povreda
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pozitivna obaveza države da zaštiti život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1045/04

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1045/04, rješavajući apelaciju Stipe Mršića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9., člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1., 2. i 3., člana 64. stav 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudijana sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Stipe Mršića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom tužilaštvu Banja Luka da po hitnom postupku provede krivičnu istragu, u skladu sa pravnim stavom Ustavnog suda o povredi člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom tužilaštvu Banja Luka da u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovineo preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavezuje se Republika Srpska da na ime nematerijalne štete isplati apelantu iznos od 2.000,00 KM u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Mršića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. u vezi sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stipo Mršić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupaju Miljkan Pucar i Vojislav Dimitrijević, advokati iz Banje Luke, podnio je 27. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda

Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 20. decembra 2004. godine i 12. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 31. marta 2005. godine i 30. septembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. aprila 2005. godine, drugostepeni organ uprave 27. aprila 2005. godine, a Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 3. oktobra 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelantu su dostavljeni odgovori na apelaciju 31. maja 2005. godine i 6. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantova kćerka, Božinka Mršić, smrtno je stradala 14. marta 1993. godine zajedno sa još četiri lica. Prema zapisniku o uviđaju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kri-80/93 od 14. marta 1993. godine, u banjalučkom prigradskom naselju Česma, u kući Đorđa Đorđića, pronađeni su leševi apelantove kćerke, zatim, Pere Jajčevića, Marice Đorđić i Ranka Stanivukovića. Ispred navedene kuće, na udaljenosti 15 metara od kapije, pronađen je leš Franje Bartulovića, pored kojeg je ležala automatska puška. Prema zapisniku o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela od 14. marta 1993. godine, koji je sačinio vještak-specijalista sudske medicine, povrede kod svih lica nanesene su vatrenim oružjem. Kod Franje Bartulovića se radi o nasilnoj smrti samoubilačkog porijekla, a kod ostalih lica o nasilnoj smrti ubilačkog porijekla. U vezi sa smrti apelantove kćerke u svom mišljenju vještak je naveo da je, nakon pregleda mrtvog tijela, ustanovio da se radi o jednoj strelnoj ozljedi, nastaloj djelovanjem projektila ručnog vatrenog oružja malog kalibra pucnjem iz daljine.

7. Apelant se 3. novembra 2000. godine obratio Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) zahtjevom da mu se prizna pravo na porodičnu invalidninu po osnovu kćerkine smrti. Prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 06-534-36/00 od 9. marta 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa uprave broj 05/5-54-10253/01 od 17. septembra 2001. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu.

8. Vrhovni sud je Presudom broj U-1180/01 od 22. septembra 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog upravnog rješenja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave iz utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravilan zaključak da se apelantova kćerka ne može smatrati civilnom žrtvom rata, u smislu člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, jer njena smrt nije nastala kao neposredna posljedica ratnih djelovanja neprijateljskih formacija, niti je ona stradala u vezi sa ratnim operacijama, kao što su bombardiranje, ulične borbe, zalutali metak, granata i sl., a nije ni žrtva zaostalih vojnih materijala ili diverzantskih akcija neprijatelja. Vrhovni sud zaključuje da apelantova kćerka nije izgubila život pod okolnostima iz člana 2. navedenog zakona. Također, Vrhovni sud dalje navodi da je, suprotno apelantovim navodima, za izvođenje takvog zaključka značajna činjenica i to što u kritično vrijeme u Banjoj Luci, pa i u prigradskom naselju Česma, gdje je smrtno stradala apelantova kćerka, nije bilo ratnih djelovanja. Vrhovni sud na kraju zaključuje da u konkretnom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 3. st. 1. i 3. u vezi sa članom 2. navedenog zakona da bi se apelantu priznalo pravo na porodičnu invalidninu po osnovu smrti njegove kćerke.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant navodi da, koliko je njemu poznato, nikada niko nije odgovarao za smrt njegove kćerke i ostalih lica smrtno stradalih zajedno s njom, niti je on ikada primio bilo kakav dokument zvaničnih državnih organa kojim bi bila razjašnjena smrt njegove kćerke. U apelaciji je dalje navedeno da je predmetni događaj karakterističan prema tome što se desio za vrijeme trajanja rata, da su gotovo sve žrtve pripadnici hrvatske nacionalnosti, što budi sumnju u to da je riječ o izvršenju nekog od krivičnih djela protiv čovječnosti ili ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva.

10. Apelant dalje ističe da zaključak Vrhovnog suda da «u to vrijeme u Banjoj Luci, pa i prigradskom naselju Česma, gdje je smrtno stradala Božinka Mršić, nije bilo ratnih djelovanja» nije općeprihvaćen u sudskoj praksi, te da se ne radi o općepoznatoj činjenici, niti se može smatrati da civilna žrtva rata može nastati samo u zoni borbenih djelovanja.

11. Apelant, također, ističe da Vrhovni sud nije imao dovoljno relevantnih elemenata da ocijeni karakter zločina počinjenog nad njegovom kćerkom, a ocjenu je donio na osnovu zapisnika o uviđaju Osnovnog suda i izvještaja Osnovnog javnog tužilaštva, pogotovo kada se ima u vidu da u predmetu nije provedena detaljna istraga, niti je provedeno vještačenje vještaka sudsko-medicinske struke. I u slučaju da je počinilac zločina sam sebe ubio, kako to prezentiraju zvanični organi gonjenja, apelant smatra da to još uvijek ne znači da nije riječ o počinjenom krivičnom djelu iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava ili ratnih zločina. U prilog ovoj tvrdnji apelant dodaje da automatska puška kojom je izvršeno krivično djelo može biti samo dio opreme oružanih snaga, a nikako civila.

12. Apelant smatra da je dokazao da je njegova kćerka ubijena zajedno sa još četiri lica za vrijeme rata, i to kao pripadnik manjinskog naroda, što je, prema apelantovom mišljenju, dovoljno da se primijeni član 3. stav 1. u vezi sa članom 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata i prizna pravo na porodičnu invalidninu.

13. Na kraju apelant navodi da su postupcima države u konkretnom predmetu prekršena brojna prava apelanta i njegove supruge, kao majke ubijene Božinke Mršić. Apelant se žali na povredu prava na život Božinke Mršić iz člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a na koje može ukazati apelant kao njen otac. S obzirom na to da su okolnosti u kojima je izvršeno ubistvo ostale nerazjašnjene, apelant smatra da ima razlog da vjeruje da je njegova kćerka prije nego što je ubijena bila podvrgnuta mučenju, čime je prekršen član

3. Evropske konvencije. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije zbog toga što u konkretnom slučaju nadležni državni organi nisu poduzeli nikakav postupak radi utvrđivanja odgovornosti počinioca krivičnog djela koje je u pitanju, a što je prethodno pitanje za ostvarivanje bilo kakvog apelantovog građanskog prava. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što, s obzirom na to da ne zna ko bi mogao biti ubica njegove kćerke, nije u mogućnosti, niti je ovlašten da pokrene bilo kakav postupak za utvrđivanje krivične odgovornosti počinioca, te da ova ovlaštenja ima samo država. Najzad, osporenom presudom negira se apelantovo pravo na porodičnu invalidninu, čija je posljedica povreda njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U dopuni apelacije apelant se žali da je u njegovom slučaju povrijeđen i član 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da postoje indicije koje ukazuju da porodice Pere Jajčevića i Ranka Stanivukovića ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu iz čega apelant zaključuje da su ga državni organi Republike Srpske, odbijajući da njemu i njegovoj supruzi priznaju pravo na invalidninu, diskriminirali u ostvarivanju prava s obzirom na to da porodice drugih lica koja su stradala istovremeno sa njegovom kćerkom ostvaruju pravo koje se njemu uskraćuje. Da bi potkrijepio ove navode, apelant je priložio fotografiju spomen-ploče licima koja su «dala život za slobodu svog naroda» među kojima je i ime Ranka Stanivukovića. Također je priložena fotokopija izvještaja Penzijskog fonda o porodičnoj invalidnini za Radu Jajčević.

14. Apelant na kraju predlaže Ustavnom sudu da utvrdi da su povrijeđena navedena prava, da poništi osporenu presudu i izda nalog da se apelantu prizna pravo na porodičnu penziju od momenta kada je bio ovlašten da je prima, te da u isto vrijeme naredi nadležnim organima da ispitaju sve okolnosti u vezi sa smrti njegove kćerke, te da, ukoliko je to moguće, odgovorno lice izvedu pred sud pravde. U smislu člana 41. Evropske konvencije, apelant traži da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da isplati iznos od 20.000 KM apelantu na ime pravičnog zadovoljenja, jer pravo na porodičnu invalidninu koje se traži predstavlja samo djelimičnu odštetu.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri stavovima iznesenim u obrazloženju svoje presude, u kojima je objašnjeno zašto se kćerka podnosioca apelacije ne može smatrati civilnom žrtvom rata, u smislu člana 2. i člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata.

16. U odgovoru na apelaciju drugostepeni organ uprave je naveo da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Apelantovi navodi koji se tiču okolnosti u kojim je stradala njegova kćerka nisu mogli utjecati na drukčije rješenje, odnosno priznavanje prava apelantu, jer to nisu okolnosti koje su predviđene materijalnim propisom kao osnova za priznavanje prava na porodičnu invalidninu.

17. Okružno tužilaštvo u odgovoru je navelo da je apelant krajem januara 2001. godine obavio razgovor sa tadašnjim osnovnim javnim tužiocem u Banjoj Luci, kako bi se informirao da li je u tom tužilaštvu vođena istraga u vezi sa smrti njegove kćerke. Nakon ovog razgovora Okružno tužilaštvo je izvršilo uvid u spis KTA-90/03. U spisu se nalazio Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda broj Kri-80/03 od 14. marta 1993. godine i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, koji je vršen po naredbi istražnog sudije Vojnog suda, koji su proslijeđeni Osnovnom javnom tužilaštvu 23. marta 1993. godine. S obzirom na to da je iz ove dokumentacije proizlazilo da su uviđaju prisustvovali istražne sudije Osnovnog suda u Banjoj Luci i Vojnog suda Banja Luka, zatim, pripadnici Centra javne bezbjednosti Banja Luka (u daljem tekstu: CJB) i Vojne policije, Okružno tužilaštvo je pozvalo CJB i Vojnu policiju da dostave ostalu uviđajnu dokumentaciju u vezi sa kritičnim događajem (informativne izjave, skicu i fotografije mjesta događaja). Vojna policija je odgovorila da ne posjeduje dokumentaciju, te da je uviđaj o predmetnom događaju vodio CJB sa istražnim sudijom Osnovnog suda na čelu, a Vojna policija je prisustvovala uviđaju zbog osiguranja radnika CJB u toku uviđaja. CJB je odgovorio da je 6. aprila 1993. godine Vojnom tužilaštvu dostavljen kompletan spis sa uviđajnom dokumentacijom u kojem su se kao prilozi nalazili zapisnik istražnog sudije, fotodokumentacija i skica mjesta događaja, nalaz o vještačenju vatrenog oružja i čahure, nalaz o vještačenju krvi, zapisnik o medicinskom pregledu mrtvih tijela, službene zabilješke o obavljenom informativnom razgovoru sa određenim licima i automatska puška broj 59710. Okružno tužilaštvo dalje u odgovoru ističe da, s obzirom na to da je Zakonom o javnom tužilaštvu («Službeni glasnik RS» br. 13/00 i 15/00) prestao da važi Zakon o vojnim tužilaštvima, sve predmete ovih tužilaštava su preuzela nadležna tužilaštva. Pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužilaštvo preuzelo od Vojnog tužilaštva Okružno tužilaštvo nije pronašlo spis u vezi sa događajem u kojem je stradala Božinka Mršić. (Spis Kta-90/93 je formiran kako bi se u njega uložio Zapisnik o uviđaju Osnovnog suda broj Kri-80/93.) Okružno tužilaštvo na kraju ističe da Osnovnom javnom tužilaštvu nikada nije podnesena krivična prijava protiv poznatog ili nepoznatog izvršioca a da nije formiran krivični spis vezan za kritični događaj, pa nije ni donesena tužilačka odluka u smislu člana 153. Zakona o krivičnom postupku, te, prema tome, nije ni mogla biti izvršena povreda prava zaštićenih Ustavom.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te„Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) «Član 18.

Javni tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti.

Član 60. st. 1., 2., 4. i 5. (1)Kad javni tužilac nađe da nema osnova da preduzme gonjenje za krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, dužan je da u roku od osam dana o tome obavijesti oštećenog i da ga uputi da može sam preduzeti gonjenje. Ovako će postupiti i sud ako je donio rješenje o obustavi postupka usljed odustanka javnog tužioca od gonjenja. (2) Oštećeni ima pravo da preduzme, odnosno nastavi gonjenje u roku od osam dana od kada je primio obavještenje iz stava 1. ovog člana. (4) Oštećeni koji nije obaviješten da javni tužilac nije preduzeo gonjenje ili da je odustao od gonjenja svoju izjavu da produžuje postupak može dati pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana kad je javni tužilac odbacio prijavu, odnosno od dana kad je doneseno rješenje o obustavi postupka. (5) Kad javni tužilac, odnosno sud obavještava oštećenog da može preduzeti gonjenje, dostavit će mu i pouku koje radnje može preduzeti radi ostvarivanja ovog prava. Član 148. stav 1. (1) Svi državni organi [...] dužni su da prijave krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti o kojima su obaviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način.

Član 150. stav 1. [Krivična] Prijava se podnosi nadležnom javnom tužiocu pismeno ili usmeno.

Član 153. st. 1. i 2. (1) Javni tužilac će odbaciti prijavu ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju gonjenje. O odbacivanju prijave, kao i o razlozima za to, javni tužilac će obavijestiti oštećenog u roku od osam dana (član 60.), a ako je organ unutrašnjih poslova podnio prijavu, obavijestit će i taj organ. (2) Ako javni tužilac iz same prijave ne može ocijeniti da li su vjerovatni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne pružaju dovoljno osnova da može odlučiti da li će zahtijevati provođenje istrage, ili ako je do javnog tužioca samo dopro glas da je izvršeno krivično djelo, a naročito ako je izvršilac nepoznat, javni tužilac će, ako nije u mogućnosti da to preduzme sam ili preko drugih organa, zahtijevati od organa unutrašnjih poslova da prikupe potrebna obavještenja i da preduzmu druge mjere radi otkrivanja krivičnog djela i učinioca [...]. "

19. Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93 i 32/94 )

„Član 2. Civilnom žrtvom rata smatra se:

1) lice kod kojeg je nastupilo oštećenje organizma zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija, prinudni rad) ili u zbjegu od neprijatelja zadobilo ranu, povredu, ozljedu i kod koga je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, kao i lice koje je pod navedenim okolnostima ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo;

2) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih u vezi s ratnim operacijama, kao što su: bombardiranje, ulične borbe, zalutali metak, minobacačka i topovska granata i sl.; 3) lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60% usljed ranjavanja ili povreda nastalih od zaostalih vojnih materijala ili kao posljedica neprijateljskih diverzantskih akcija. Član 3. st. 1. i 3. Pravo po ovom zakonu, pod određenim uvjetima, imaju i članovi porodice žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona [...].

Članovi porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se:[...] i roditelji.»

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog toga što nije provedena zvanična istraga o smrti apelantove kćerke, te s tim u vezi navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i navoda o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

23. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine).

24. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je od apelanta tražio da dopuni apelaciju i prezentira dokaze koji bi potkrijepili njegove navode, posebno o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa uživanjem prava na imovinu. Međutim, apelant i u dopuni apelacije od 12. oktobra 2005. godine, kao i u samoj apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tih ustavnih prava.

25. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi relevantne činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda bilo kojeg od navedenih ustavnih prava na koja se poziva u ovom dijelu apelacije. Apelant je ponudio činjenice pokušavajući da opravda tvrdnju o postojanju povrede prava na zabranu diskriminacije, i to činjenicom da je jednom od lica koje je poginulo u istim kritičnim prilikama kad i njegova kćerka podignut nadgrobni spomenik sa pisanim tekstom koji upućuje na zaključak da je to lice poginulo u ratnim dešavanjima, kao i činjenicom da je roditelj drugog lica poginulog u istoj situaciji korisnik određenog primanja, a da se ne zna prema kojem osnovu. Pored toga, osim zapisnika o sudsko-medicinskom pregledu mrtvih tijela, kojim je konstatirano da je apelantova kćerka u kritičnoj prilici zadobila samo jednu strelnu ranu, a koja je bila uzrok njene smrti, ne postoje drugi dokazi i činjenice koji bi osnovano upućivali na tvrdnju da je došlo do povrede prava na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

26. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. U konkretnom slučaju nadležni državni organi nisu proveli bilo kakav krivični postupak radi utvrđivanja krivične odgovornosti počinioca krivičnog djela zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje je naveo da, s obzirom na to da se ne zna ko je ubica njegove kćerke, apelant nije u mogućnosti, niti je ovlašten da pokreće bilo kakav postupak za utvrđivanje odgovornosti, jer ova ovlaštenja ima samo država, zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, njemu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu postavlja pitanje da li apelant uživa zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije, koje priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.

28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu izostao krivični postupak u kome bi se utvrđivala odgovornost zbog smrti navedenih lica. Također, Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 19/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 18/04).

29. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga slijedi da su dijelovi apelacije u odnosu na navedene povrede inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

30. Povodom navoda o povredi člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6., Ustavni sud zapaža da je članom 13. zagarantirano pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa kršenjem prava zaštićenog Evropskom konvencijom. S obzirom na to da je Ustavni sud odbacio navode apelacije o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i dijelovi apelacije u odnosu na povredu člana 13. Evropske konvencije, također, inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-

1180/01 od 22. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 27. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije, zatim, o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VII. Meritum

a) pravo na život

33. Apelant se žali na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije zbog toga što nadležni organi nisu postupali u provođenju istrage povodom smrti njegove kćerke. Osim toga, apelant ističe da se ovdje radi i o povredi prava samog apelanta, prema članu 2. Evropske konvencije, kao srodnika, odnosno oca mrtvog lica.

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

a) Pravo na život.»

35. Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: ”(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom […].”

36. Dom za ljudska prava u sličnom predmetu naveo je da ”Dom se prisjeća da je Evropski sud za ljudska prava presudio ’da prva rečenica člana 2. stav 1. [Evropske konvencije] nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom’ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998., Izvještaji o presudama i odlukama 1998.-III, str. 1403, tačka 36.). ’Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba ’ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998., Izvještaji o presudama i odlukama 1998.-VIII, str. 3159., tačka 115.). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do ’nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen’ (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001., tačka 111.). Najbitniji cilj takve istrage ’je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život’ (ibid.), a ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede ’[…] do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ’, a tom obavezom se ne nameće ’ishod, već sredstvo’ (ibid., tačka 113.). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136.)” (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50.).

37. ”Obaveza da se provede djelotvorna istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljena umiješanost zastupnika države (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Yasa protiv

Turske, presuda od 2. septembra 1998., tačka 100.). Štaviše, u skladu sa jurisprudencijom Evropske komisije za ljudska prava od 2. septembra 1991., u predmetu Dujardin protiv Francuske (Evropska komisija za ljudska prava, br. 16734/90, Odluke i izvještaji 72, str. 236.), postoji pozitivna obaveza države prema članu 2. Konvencije da krivično goni one koji počine krivično djelo protiv života» (ibid., tačka 51.).

38. Dom za ljudska prava je, također, donio stav da, imajući u vidu stalnu sudsku praksu, činjenica da nije bila utvrđena odgovornost Federacije, kao tužene strane, ili njenih predstavnika u nestanku i smrti sina podnosioca prijave ne oslobađa tuženu stranu pozitivne obaveze da provede djelotvornu istragu kako bi, prema članu 2. Evropske konvencije, zaštitila pravo na život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. jula 2003., CH/98/668, tačka 78.).

39. U vezi sa apelantovom žalbom da mu je, kao ocu umrle Božinke Mršić, povrijeđeno pravo zagarantirano članom 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na stav Doma za ljudska prava u sličnom predmetu koji glasi: «Dom zapaža da postoji odavno uspostavljena jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava da Sud nalazi kršenje člana 2. Konvencije u predmetima koji se nađu pred njim a podnesu ih srodnici ubijenog lica zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrti tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. maja 2001.)” (

E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61.).

40. Ustavni sud naglašava da je obaveza zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj poduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom, kako bi utvrdili da li je apelantova kćerka ubijena upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka.

41. Ustavni sud zapaža da iz dokumenata u spisu proizlazi da je uviđaj na mjestu događaja a povodom smrti apelantove kćerke i ostala četiri lica izvršio istražni sudija Osnovnog suda, te da su uviđaju prisustvovali inspektori CJB i operativni radnici Vojne policije. CJB je u pismu upućenom Osnovnom javnom tužilaštvu 20. februara 2001. godine pod brojem 11-1/02-2-230-108 istakao da su radnici ovog centra 1. aprila 1993. godine Vojnom tužilaštvu Banja Luka dostavili kompletan spis o predmetnom događaju, a koji je Vojno tužilaštvo primilo 6. aprila 1993. godine. Također, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je 23. marta 1993. godine Osnovni sud dostavio Osnovnom javnom tužilaštvu Zapisnik o uviđaju od 14. marta 1993. godine pod brojem Kri-80/03 i zapisnik o sudsko-medicinskom pregledu pet leševa na dalje postupanje. Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju istaklo je da pregledom svih spisa koje je Osnovno javno tužilaštvo preuzelo od Vojnog tužilaštva nije pronašlo spis vezan za događaj u kojem je stradala apelantova kćerka. U svom odgovoru Okružno tužilaštvo ističe da krivična prijava protiv poznatog ili nepoznatog lica nikada nije bila podnesena tada nadležnom Osnovnom javnom tužilaštvu zbog čega nije ni donesena tužilačka odluka iz člana 153. Zakona o krivičnom postupku.

42. Ustavni sud smatra da je nadležni javni tužilac, čak i u nedostatku formalne krivične prijave, imao saznanja o predmetnom događaju i obavezu da iskoristi svoja ovlaštenja da pronađe i krivično goni počinioca u slučaju nezakonitog lišavanja života. Ustavni sud, dalje, primjećuje očigledan problem u komunikaciji nadležnih državnih organa a na apelantovu štetu. Apelant u konkretnom predmetu nije dobio nikakvu zvaničnu obavijest da javni tužilac nije preduzeo krivično gonjenje, te da se može koristiti svojim pravima prema članu 60. Zakona o krivičnom postupku, to jeste da preduzme ili nastavi krivično gonjenje.

43. Član 2. Evropske konvencije nalaže državi pozitivnu obavezu da u slučaju nezakonitog lišavanja života poduzme odgovarajuće mjere za zaštitu života. Ova pozitivna obaveza podrazumijeva obavezu države da mora pokazati da je tražila počinioca i da ga je privela pravdi. Dakle, obaveza zaštite života uključuje proceduralni aspekt i obuhvata minimum mehanizma u kojem bi okolnosti u kojima je nekome oduzet život bile podrobno, to jest javno i nepristrasno ispitane. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da su policijski organi i istražni sudija poduzeli određene mjere radi otkrivanja krivičnog djela i počinioca. Međutim, nadležno tužilaštvo, koje je ovlašteno i dužno da odluči da li ima osnova da preduzme krivično gonjenje ili ne, nije podrobno ispitalo prikupljene činjenice. Ustavni sud smatra da su organi vlasti propustili da poduzmu neophodne mjere kojim bi zadovoljili pozitivnu obavezu zaštite života u smislu člana 2. Evropske konvencije.

44. S obzirom na to da je ustanovio povredu člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, a u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila, Ustavni sud dodjeljuje apelantu kompenzaciju u iznosu od 2.000 KM, koju je dužna da isplati Republika Srpska. Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio kao satisfakciju apelantu, imajući u vidu okolnosti u Bosni i Hercegovini i praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi kao najskoriji primjer odluku Evropskog suda za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine).

b) pravo na imovinu

45. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je u postupku koji je okončan tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

k) Pravo na imovinu.»

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: “1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

47. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61.).

48. Ustavni sud zapaža da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se poziva na to da mu je nepravičnim postupkom pred relevantnim organima uprave i pred Vrhovnim sudom odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu kćerkine smrti i time povrijeđeno pravo na imovinu.

49. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog pojedinca na «njegovu» imovinu, te da se, u skladu s tim, primjenjuje samo na postojeću imovinu i ne garantira stjecanje imovine u budućnosti.

50. Evropski sud za ljudska prava u nekim predmetima donio je drukčiji stav. Naprimjer, ako lice koje je podnijelo zahtjev ima opravdana očekivanja da će potraživanje biti utvrđeno u skladu sa zakonom, takvo potraživanje bi predstavljalo imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Presos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 232, stav 31.). U takvim slučajevima pravo na imovinu se javlja u trenutku kad činjenične okolnosti daju osnove za nastanak potraživanja.

51. Ustavni sud primjećuje da se apelant, dakle, žali na povredu prava na imovinu, jer nije stekao pravo na porodičnu invalidninu s obzirom na to da su nadležni organi odbili njegov zahtjev da mu se prizna to pravo po osnovu smrti njegove kćerke. Dakle, u pitanju su apelantova očekivanja da će steći imovinu, a ne imovina na kojoj ima konstituirano relevantno imovinsko pravo, u skladu sa kriterijima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pravo na porodičnu invalidninu, koje je apelant očekivao u okolnostima ovog slučaja, ne može predstavljati njegovu imovinu, jer za stjecanje ovog prava apelant nije ispunio uvjete propisane zakonom. Naime, upravni organi i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu utvrdili su pravno-relevantne činjenice i na utvrđeni činjenični supstrat primijenili odgovarajuće materijalno pravo.

52. U pogledu apelantovih navoda da su navedeni organi pogrešno utvrdili određene činjenice, te da su izveli pogrešan zaključak o osnovanosti njegovog zahtjeva na temelju tih činjenica, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj.

53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član

2. Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da poduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoljili pozitivnu obavezu zaštite života apelantove kćerke. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer nema konstituirano relevantno imovinsko pravo u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, jer apelant nije potkrijepio relevantnim dokazima navode o diskriminaciji, niti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda garantiraju pravo na pravično suđenje licu koje zahtijeva podizanje krivične optužbe protiv drugog lica.

55. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9., člana 61. st. 1., 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1045/04 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio